UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Odgovara: Milan Tomičić, dipl. pravnik

I polubrat ima pravo na stan

 

Pitanje: Otac je u prvom braku, zajedno s tadaš­njom suprugom kupio stan u Zagrebu. Kupoprodaj­ni ugovor, iako potpisan od strane prodavatelja, nije ovjeren. Nakon razvoda braka otac se ponovno ože­nio te je nastavio živjeti u kupljenom stanu zajedno s majkom, koja me je u braku rodila. Prošlo je 30 godina od kada je stan kupljen, no nikad nije ovjeren ugo­vor o kupoprodaji stana. Premda sam oca uvjeravao o nužnosti ovjere ugovora, on to odbija jer smatra da mu stanovanje u stanu duže od 30 godina, daje pravo na stan. Molim vas da mi odgovorite da li sam u pravu glede obveze ovjere kupoprodajnog ugovora, te time stjecanja prava vlasništva. Napominjem da je proda- vatelj stana još uvijek živ, ali da je slabog zdravstve­nog stanja. Uz to navodim da je otac u prvom braku imao sina koji trenutno živi u Kanadi. (Z. Š., Sisak)

Odgovor: Samim sklapanjem kupoprodajnog ugovora o kupnji stana, Vaš otac nije postao (su)vla- snik stana. To će postati tek kad temeljem ovjerenog kupoprodajnog ugovora i ostale potrebne dokumen­tacije (domovnica i pristojba) izvrši upis uknjižbe pra­va vlasništva stana koji je bio predmet kupoprodaje. S obzirom na to da je vaš otac zajedno s prvom ženom kupio stan, on je suvlasnik stana, a ne isključivi vla­snik. Kako je po vašim navodima prodavatelj stana još živ, preporučam da se kupoprodajni ugovor što prije ovjeri kod javnog bilježnika, jer bez toga nije moguće izvršiti upis uknjižbe prava vlasništva na stan. I na kra­ju, morate računati da ćete stan nakon očeve i majči­ne smrti morate dijeliti sa svojim polubratom.