UVODNA RIJEČ
Tko je financirao Domovinski rat
Piše: Jasna A. Petrović
Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od milijun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo uglednih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.
Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.
Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.
Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog zemljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagrebačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.
To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.
Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika poniženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. godine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.
Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.
No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šezdesetak posto, a Srbija i Crna Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirovljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su financirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.
Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.
Web stranice naših podružnica
Piše: Mirjana Pavačić-Penđer
Pisani prigovor trgovcu
Odredbom članka 10. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/2014.) propisana je obveza trgovca da omogući potrošačima podnošenje pisanih prigovora u svojim poslovnim prostorijama i bez odgađanja pisanim putem potvrditi njihov primitak.
Osim obveze iz članka 10. stavka 1. Zakona, trgovac je dužan potrošaču omogućiti podnošenje pisanog prigovora putem pošte, telefaksa ili elektroničke pošte. Kako starije osobe rjeđe koriste e-mail ili nije im jednostavno pisati pisma te odnositi na poštu, preporuča se odmah podnijeti pisani prigovor.
Nadalje, odredba članka 10. stavka 3. navedenog Zakona propisuje obvezu trgovca da u poslovnim prostorijama vidljivo istakne obavijest o načinu podnošenja pisanog prigovora potrošača.
Sada slijedi važna napomena: na sve podnesene prigovore potrošača trgovac je dužan u pisanom obliku odgovoriti u roku od 15 dana od dana zaprimljenog prigovora!
K tome, i trgovac koji pruža javnu uslugu dužan je na ispostavljenom računu vidljivo istaknuti obavijest o načinu podnošenja pisanog prigovora, a dužan je i osnovati povjerenstvo za reklamacije potrošača u čijem sastavu mora biti i predstavnik udruge za zaštitu potrošača kojem potrošač može podnijeti reklamaciju u slučaju nezadovoljstva odgovorom pružate- Ija javne usluge na pisani prigovor. Na žalost, ne možemo reći da takva povjerenstva funkcioniraju, niti da netko kažnjava pružatelje javnih usluga ako to ne čine.
Zakon lijepo kaže kako povjerenstvo mora pismenim putem odgovoriti potrošačima na zaprimljene reklamacije u roku od 30 dana od dana zaprimanja reklamacije. Ako odgovor ne dođe, reagirajte!