UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Otvoreno pismo premijeru Plenkoviću


           Još jednom Vam se obraćamo u ime oko 300 tisuća članova naših umirovljeničkih udruga, među kojima je velik broj onih koji bi bili pogođeni štetnim i nepotrebnim uvođenjem obveznog liječničkog pregleda prilikom produženja vozačke dozvole.

     Naime, u prigodi potpisivanja Sporazuma o osnivanju Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe 1. veljače o.g. usmeno, a 16. ožujka i pismeno, obratili smo Vam se s molbom da zaustavite inicijativu liječničkog lobija kojom bi se više od 250.000 vozača starijih od 65 godina ucijenilo plaćanjem zdravstvenih pregleda za produženje vozačke dozvole, iako je u većini europskih zemalja ta dobna granica postavljena iznad 70 godina, a eventualne potvrde besplatno izdaju liječnici obiteljske medicine.

     S obzirom na galopirajuće siromaštvo starijih (55 posto mirovina je ispod linije siromaštva), najmanje trećina neće si moći priuštiti produženje vozačke dozvole, što će u konačnici smanjiti njihovu mobilnost te dovesti do povećanja socijalne isključenosti.

     Iako smo očekivali odgovor iz Vašeg kabineta, stigao je odgovor Ministarstva zdravstva koje je u prvom redu podržalo Hrvatsku liječničku komoru kao supokretača inicijative, uz Hrvatsko društvo za medicinu rada, a da se argumenti Sindikata umirovljenika Hrvatske i Matice umirovljenika Hrvatske, iznijeti prilikom javnog savjetovanja te u dopisima nadležnim institucijama, nisu niti razmotrili.

     Na naše podsjećanje kako je u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama već propisano kako izabrani liječnik obiteljske medicine ima obvezu izvijestiti policiju o promjeni zdravstvenog stanja vozača, Ministarstvo zdravstva tvrdi „kako se u svakodnevnom životu susrećemo s činjenicom da određeni broj osiguranika nema izabranog liječnika obiteljske medicine“. Takav nonsens se rijetko nađe u službenom pismu.

     Liječnik obiteljske medicine jedini je koji doista poznaje pacijenta, njegove dijagnoze i terapije, dok liječnici medicine rada štancaju potvrde samo za uplatu od 400 kuna, nemajući uvida u stvarno zdravstveno stanje pacijenta. Stoga svaka osoba da bi dobila vozačku dozvolu mora i sada ishoditi potvrdu liječnika obiteljske medicine, a nakon toga se upućuje na skupi, nepotrebni i duplicirani pregled pri medicini rada te na eventualne dodatne specijalističke preglede, koji dodatno i koštaju, a tu su i troškovi poput državnih biljega, fotografija i slično.

     Zato ponavljamo pitanje - tko bolje od liječnika obiteljske medicine, odnosno izabranog liječnika opće prakse, može utvrditi zdravstveno stanje svog pacijenta, kao i njegove dijagnoze te propisanu terapiju? Zašto pregledi za produljenje vozačke dozvole ne mogu jednostavno ostati u domeni liječnika opće prakse, sukladno zapadnoeuropskim praksama? Čemu još jedan namet na stare?

            S obzirom na navedeno SUH i MUH traže da zakon ostane isti te da se ne mijenja u korist pojedinih liječničkih lobija i bez ikakve utemeljenosti u stvarnim statistikama o prometnim nesrećama, jer su starije osobe u pravilu oprezniji i savjesniji vozači, te čine samo deset posto u ukupnom broju sudionika nesreća, iako je njihov udjel u stanovništvu dvostruko veći.

            Očekujući Vaše razumijevanje i postupanje,

s poštovanjem,

 

Matica umirovljenika Hrvatske                                                    Sindikat umirovljenika Hrvatske

Josip Kovačić, predsjednik                                                               Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a