Nedjeljno jutro. Pola šest, 22. ožujka. Zatreslo se tlo u Zagrebu. Pospani i uplašeni Zagrepčani iskočili su iz svojih kreveta i stanova. Stavovi i odnos prema potresu ljudi su doživjeli različito, ovisno o posljedicama koje je izazvao. Većina građana je do prvih TV vijesti o potresu imala samo sliku koju je vidjela oko sebe, svoj osobni doživljaj. Novi dio Zagreba, osobito naselja preko Save, nisu ga doživjeli traumatično. I sama sam u Ivanjoj Reci pomislila kako se Zagreb već više puta „tresao”, samo što je podrhtavanje ovoga puta bilo mnogo jače.
Svi smo odmah počeli paliti radio i TV kako bismo saznali koji su razmjeri potresa, koliko je Richtera jak i gdje je epicentar. Sjetili smo se da stručnjaci godinama govore kako je Zagreb na trusnom području i da je potres već jednom davno razorio veći dio Zagreba.
Ipak, prve vijesti šokirale su sve, ne samo Zagrepčane, jer potres je bio jačine 5,5 po Rihte- rovoj ljestvici i oštećenja su velika na zgradama u starom dijelu Zagreba, na sakralnim objektima, te stambenim zgradama u centru grada. Najviše su stradala naselja u
podsljemenskoj zoni gdje je i bio epicentar. Osim Zagreba stradala su i neka mjesta u okolnim županijama. Gledali smo slike stradalih objekata, ali pravi užas kod većine izazivale su slike ljudi. Sjetimo se samo rodilja iz Petrove bolnice, koje su zajedno s tek rođenom djecom sjedile u dvorištu zaogrnute dekama,
ali i mlade ljude, navijače, koji su pomagali. Tužno je bilo gledati ljude koji su stajali ispred svojih totalno porušenih kuća. Tek smo tada počeli shvaćati da je grad Zagreb zadesila još jedna ozbiljna nevolja. Jer, već je velika trauma za sve starije osobe bila pojava koronavirusa, a u niti deset dana k tome i razorni potres.
Svi smo počeli nazivati svoje najbliže koji žive u stradalim zonama. Ponudili smo pomoć ukoliko im je trebao kraći smještaj. Kao psihologinja znala sam da je za sve ljude traumatični doživljaj ugro- za vlastitog doma, a za starije je to emotivno još i strašnije, jer njima ne preostaje vremena i snage za zidanje novih kuća.
I onda su sljedećih dana započeli telefonski pozivi. Jedan gospodin me nazvao zbog svađe u obitelji, koja je kulminirala zbog kuće za koju se ispostavilo da je za rušenje. Sin, snaha i unuk odselili su k snahinim roditeljima, koji nisu željela udomiti i njega. On, pak, ima prijateljicu koja sama ima malu kućicu, no prihvatila je primiti ga samo uz naknadu. S druge strane, sin i snaha traže da im prepiše staru kuću koju će oni sanirati ili graditi novu. Predložila sam mu da to učini kod javnog bilježnika, ali da svakako u darovni ugovor stavi obvezu da mu sin u novoj kući osigura zasebnu sobu uz korištenje sanitarnog čvora, kuhinje i dvorišta te doživotno plodouživanje tog dijela budućeg stambenog prostora. Nakon nekoliko dana javio se sretan jer je postigao dogovor sa sinom i snahinom obitelji. Rekao je: „Ako poživim, kad bu useljenje u novu kuću, bute došli na feštu”.
Kod mojih susjeda je druga priča. K njima se doselila kćerka s mužem i dvoje djece, muževljevim roditeljima i bratom. Sada ih je puna kuća, ali imaju dovoljno prostora.
Sve se može, kad se hoće.
Jedna gospođa koja živi sama u skromnoj kućici koja je nakon potresa ostala u dobrom stanju, jer je „samo malo žbuke na uglu otpalo”, strahuje od novog, možda i jačeg potresa. Spava napola odjevena, a spakiranu putnu torbu drži spremnu ako se kuća sruši. Sanja rušenje kuće i da je ostala zatrpana. Iako je kućica mala i realno ne postoji takva opasnost, ona se boji da će umrijeti pod ruševinama.
Nakon potresa razgovarala sam i s nekoliko članova SUH-a koji su stradali u potresu. Većinom su sami, uz pomoć obitelji, susjeda i prijatelja, popravili manje oštećeni dio kuće i osposobili ga za privremeno stanovanje. Čekaju procjenu štete, ali i ocjenu razine oštećenja objekta. Neki su otišli stanovati kod obitelji ili prijatelja, drugi su solidarnost pokazali tako što su išli pomagati drugim susjedima ili ih čak i udomili. Nevolja je zbližila ljude.
I što dalje? Do sada smo preživjeli više od dva mjeseca korona izolacije, ali u Zagrebu smo doživjeli i više od tisuću potresa i potresića različite snage i podrhtavanja tla. Mnogi su, kad su osjetili onaj prvi, mislili da je to kraj. Drugi su osjetili desetak potresa, one jakosti 2 do 5 stupnja po Richteru, dok one slabije osjete ljudi u i oko epicentra. Takve potrese ljudi i ne broje, ali ih se boje. Mnogima se i pričinjaju potresi i kad ih nema. Onda provjeravaju kod susjeda, na internetu, na radiju. Strah kod starijih osoba je još jači upravo zbog neizvjesnosti.
Sve se pojavilo iznenada, ne znamo koliko će trajati posljedice opasnog virusa i zagrebačkih potresa. I zato probudimo u sebi malo humora. Pa što bi nam se još moglo dogoditi, skakavci, uragan, pješčana oluja, meteor?
