Tisuću potresa

     Nedjeljno jutro. Pola šest, 22. ožujka. Zatreslo se tlo u Zagrebu. Pospani i uplašeni Zagrepčani iskočili su iz svojih kreveta i stanova. Stavovi i odnos prema potre­su ljudi su doživjeli različito, ovisno o posljedicama koje je izazvao. Većina građana je do prvih TV vijesti o potresu ima­la samo sliku koju je vidjela oko sebe, svoj osobni doživ­ljaj. Novi dio Zagreba, osobito naselja preko Save, nisu ga doživjeli traumatično. I sama sam u Ivanjoj Reci pomislila kako se Zagreb već više puta „tresao", samo što je podrhta­vanje ovoga puta bilo mnogo jače.

      Svi smo odmah počeli pa­liti radio i TV kako bismo sa­znali koji su razmjeri potresa, koliko je Richtera jak i gdje je epicentar. Sjetili smo se da stručnjaci godinama govore kako je Zagreb na trusnom području i da je potres već jednom davno razorio veći dio Zagreba.

     Ipak, prve vijesti šokira­le su sve, ne samo Zagrep­čane, jer potres je bio jačine 5,5 po Rihte- rovoj ljestvici i oštećenja su velika na zgra­dama u starom dijelu Zagreba, na sakralnim objektima, te stambenim zgradama u centru grada. Najviše su stra­dala naselja u

podsljemenskoj zoni gdje je i bio epicentar. Osim Zagreba stradala su i neka mjesta u okolnim županijama.    Gledali smo slike stradalih objekata, ali pravi užas kod većine iza­zivale su slike ljudi. Sjetimo se samo rodilja iz Petrove bolnice, koje su zajedno s tek rođenom djecom sjedile u dvorištu zaogrnute dekama,

ali i mlade ljude, navijače, koji su pomagali. Tužno je bilo gledati ljude koji su stajali ispred svojih totalno poruše­nih kuća. Tek smo tada počeli shvaćati da je grad Zagreb zadesila još jedna ozbiljna ne­volja. Jer, već je velika trauma za sve starije osobe bila poja­va koronavirusa, a u niti deset dana k tome i razorni potres.

     Svi smo počeli nazivati svoje najbliže koji žive u stradalim zonama. Ponudili smo pomoć ukoliko im je trebao kraći smještaj. Kao psihologi­nja znala sam da je za sve lju­de traumatični doživljaj ugro- za vlastitog doma, a za starije je to emotivno još i strašnije, jer njima ne preostaje vreme­na i snage za zidanje novih kuća.

     I onda su sljedećih dana započeli telefonski pozivi. Jedan gospodin me nazvao zbog svađe u obitelji, koja je kulminirala zbog kuće za koju se ispostavilo da je za rušenje. Sin, snaha i unuk odselili su k snahinim roditeljima, koji nisu željela udomiti i njega. On, pak, ima prijateljicu koja sama ima malu kućicu, no prihvatila je primiti ga samo uz naknadu. S druge strane, sin i snaha traže da im prepiše staru kuću koju će oni sanirati ili graditi novu. Predložila sam mu da to učini kod javnog bi­lježnika, ali da svakako u da­rovni ugovor stavi obvezu da mu sin u novoj kući osigura zasebnu sobu uz korištenje sanitarnog čvora, kuhinje i dvorišta te doživotno plodouživanje tog dijela budućeg stambenog prostora. Nakon nekoliko dana javio se sretan jer je postigao dogovor sa si­nom i snahinom obitelji. Re­kao je: „Ako poživim, kad bu useljenje u novu kuću, bute došli na feštu".

     Kod mojih susjeda je dru­ga priča. K njima se doselila kćerka s mužem i dvoje dje­ce, muževljevim roditeljima i bratom. Sada ih je puna kuća, ali imaju dovoljno prostora.

Sve se može, kad se hoće.

     Jedna gospođa koja živi sama u skromnoj kućici koja je nakon potresa ostala u dobrom stanju, jer je „samo malo žbuke na uglu otpalo", strahuje od novog, možda i jačeg potresa. Spava napola odjevena, a spakiranu putnu torbu drži spremnu ako se kuća sruši. Sanja rušenje kuće i da je ostala zatrpana. Iako je kućica mala i realno ne postoji takva opasnost, ona se boji da će umrijeti pod ruševinama.

Nakon potresa razgova­rala sam i s nekoliko članova SUH-a koji su stradali u potre­su. Većinom su sami, uz po­moć obitelji, susjeda i prijate­lja, popravili manje oštećeni dio kuće i osposobili ga za pri­vremeno stanovanje. Čekaju procjenu štete, ali i ocjenu ra­zine oštećenja objekta. Neki su otišli stanovati kod obitelji ili prijatelja, drugi su solidar­nost pokazali tako što su išli pomagati drugim susjedima ili ih čak i udomili. Nevolja je zbližila ljude.

     I što dalje? Do sada smo preživjeli više od dva mjeseca korona izolacije, ali u Zagrebu smo doživjeli i više od tisuću potresa i potresića različi­te snage i podrhtavanja tla. Mnogi su, kad su osjetili onaj prvi, mislili da je to kraj. Dru­gi su osjetili desetak potresa, one jakosti 2 do 5 stupnja po Richteru, dok one slabije osjete ljudi u i oko epicentra. Takve potrese ljudi i ne bro­je, ali ih se boje. Mnogima se i pričinjaju potresi i kad ih nema. Onda provjeravaju kod susjeda, na internetu, na radi­ju. Strah kod starijih osoba je još jači upravo zbog neizvje­snosti.

     Sve se pojavilo iznenada, ne znamo koliko će trajati po­sljedice opasnog virusa i za­grebačkih potresa. I zato pro­budimo u sebi malo humora. Pa što bi nam se još moglo dogoditi, skakavci, uragan, pješčana oluja, meteor?