Proljetno provjetravanje

 

     Zimu ove godine ni­smo gotovo ni osje­tili pa je u vodu pala i naša odluka da u topli­cama provedemo „zimsko ljetovanje". Mislili smo da ćemo uživati u „banjanju" u toplicama dok je sve oko nas prekriveno snijegom. Dva autobusa su krenula u proljetno jutro iz Zagre­ba puna umirovljenika put Banje Vrućice u susjednu državu Bosnu i Hercego­vinu. Neki su veselo pje­vali, pričali viceve, poneki drijemali i jedva čekali da stignemo na odredište. Najviše su bili nestrpljivi i znatiželjni oni kojima je to prvi posjet ovom lječilištu, dok neki dolaze i po deseti put. Granicu smo vrlo brzo prošli uz nekoliko osobnih problemčića. Dolazak je bio ugodan, većina se od­mah smjestila u sobe i od­mah otišla kod liječnika na pregled kako bi se utvrdili potrebni terapijski postup­ci. Nakon prvih masaža i „banjanja", uslijedilo je kratko upoznavanje dugih hodnika do soba, a potom odlazak na večeru.

     Po prvi puta sam poš­la na putovanje s velikim brojem umirovljenika koje baš nisam dobro poznava­la, no profesionalna zna­tiželja bila je jača. Željela sam u narednih deset dana osjetiti jedan veseliji dio „umirovljeničkog" života. Moram naglasiti da u naše zagrebačko psihološko sa­vjetovalište mi dolaze ljudi da riješe neke svoje osob­ne, često i dugogodišnje, nagomilane probleme, a ovdje je bilo veselo i buč­no. Ljudi su se susretali i pozdravljali, često ljubili i grlili. Imala sam osjećaj da su svi bili sretni što su opet tu zajedno. Obnavljali su kroz smijeh neka ranija sje­ćanja. I mene je obuzela radost ovih sretnih „penzića". Počela sam razmišljati kako je starijima tako malo potrebno da se osjete ispu­njenima.

     Vidjela sam neko malo veće društva nce svečanije odjeveno i jednu od po­znatih gospođa upitala što slave, a ona mi je odgovo­rila „idemo u Posavinu na ples". Kad je vidjela da sam začuđena brzo je dodala: „preko puta je hotel Posa­vina i tamo je svaku večer ples". Ja sam bila umorna od puta i terapije, a oni su htjeli još uzbuđenja. Oni su ciljano došli na aktivni od­mor i žele iskoristiti svaku mogućnost da se zabave. I tako sam iz dana u dan promatrala moje drage nove prijatelje koji su po­red nekoliko fizikalnih tera­pija svaki dan imali mnogo korisnijih doživljaja.

     Jednog dana pridružila sam se za stolom jednom gospodinu koji me pozvao da sjednem s njim. Ljuba­zno je rekao da je iz jed­nog mjesta blizu Kutine i da je došao da malo obno­vi snagu, jer kod kuće ima malo gospodarstvo, neko­liko hektara zemlje, ogra­đen dio pašnjaka na kome je 30-ak ovaca i nešto ma­nje janjadi, da supruga hrani desetak svinja, 30-ak kokoši i isto toliko pataka, da ima jednog starog ko­nja koji mu je radost i slu­ži za „paradu", za nastupe folklornih društava. Supru­ga i on nikad ne mogu ići zajedno na odmor. Uvijek hvataju „slobodno" vrijeme koje im uvijek nedostaje, jer netko mora ostati bri­nuti za „kuću i blago", kaže nasmiješeno gospodin. On je radio u Petrokemiji u Ku­tini, a supruga u Zagrebu. Od sela do vlaka u Kutini vozila se automobilom za svakakvog vremena punih 20 godina. Otišli su u prije­vremenu mirovinu kad su djeca otišla od kuće - je­dan sin u Zagreb, a drugi sin i kćer u Njemačku. Kaže da mirovina slabo raste i da od nje ne bi mogli dobro živjeti, ali zato sve osigura­ju svojim rukama. Nije sre­tan što su djeca otišla od kuće, ali on ih razumije.

     Druga priča je vedrija i veselija što se tiče bračnih partnera, vidi se na prvi pogled da se vole, plešu zajedno. Druže se s drugi­ma ljudima, pa je gospodin smatrao društveno pristoj­nim da pozove i mene da s njim otplešem jedan ples. Imaju dvoje djece, odra­sle, ali već nekoliko godina uzalud traže posao. Jedan je pokušao i u Irskoj, ali vra­tio se razočaran. Za sada još žive s roditeljima, ali do kada će to moći podnositi?

     Sljedeća priča je jako realna; dvoje starijih ljudi, slabije pokretni, organizi­rano dolaze već nekoliko godina zajedno, spavaju u istoj sobi i pomažu si. Nisu vjenčani i kad se vrate kući, vrate se svatko u svoju obi­telj i nastave druženje u svojoj mjesnoj zajednici, u svojoj udruzi umirovljeni­ka. Ovo je jedna doista pra­va ljubavna priča koja traje već nekoliko godina, koju već svi znaju, a koja će još trajati neko vrijeme. Dirlji­vo je vidjeti njihovu uzaja­mnu brigu i pažnju. Nadam se da će imati sretan kraj.

     Svi su iskoristili boravak u toplicama i nisu toliko bile korisne fizikalne tera­pije koliko ono što se do­gađalo izvan bazena i koje­kakvih „struja" i vježbi.

Svi se vraćaju u svakod­nevnicu i nastavljaju dru­ženja u svojim udrugama. To je bio pravi aktivni od­mor. Ponovite ga i sljedeće godine. I ja ću.