MLADEN NOVOSEL,

PREDSJEDNIK SAVEZA SAMOSTALNIH SINDIKATA HRVATSKE

Mirovinska reforma - okidač za pobunu?

 

„Sedamnaest i neka"po redu mirovinska reforma u fokusu je javnosti. S obzirom na to da se stvarni rad na reformi odvija dalje od očiju javnosti, potrebno je ukazati na moguće poslje­dice. Stariji radnici i novi umirovljenici bit će pogođeni novim, nepovoljnim mjerama, što će biti glavna tema tradicionalne povorke povodom Međunarodnog praznika rada, u organiza­ciji SSSH. O mirovinskoj reformi, diskriminaciji starijih radnika i radu uz mirovinu razgovarali smo s predsjednikom SSSH Mla­denom Novoselom.

 

1.Često su mirovinske reforme u svijetu okidač za burne reakcije sindikata i nerijetke prosvjede po ulica­ma. Hoće li se takva slika ponoviti i u Hrvatskoj u slu­čaju da Vlada čvrsto ostane kod skraćivanja prijelaznog roka za odlazak u mirovinu sa 67 godina?

     Uz radno zakonodavstvo, mirovinski je sustav jedno od najvažnijih pitanja za radnike i sindikate, jer regulira naše pravo da na temelju svojeg radnog vijeka, a nakon njegovog završetka, uživamo dostojanstvenu i sigurnu starost. Stoga ne čudi da su u mnogim zemljama mirovinske reforme oki­dač za velike prosvjede koji mobiliziraju cijelu javnost. Ne mogu reći hoće li se takav scenarij dogoditi i u Hrvatskoj, jer to nažalost ne ovisi samo o nama. Sigurno je da ćemo o mirovinskoj reformi, a posebno o bilo kakvim snižavanjima mirovinskih prava, zauzeti oštar stav, te da ćemo osim naših članova pokušati mobilizirati i širu javnost. Prva prilika za to bit će i ovogodišnja prosvjedna povorka na Međunarodni praznik rada, tijekom koje ćemo u prvi plan staviti i mirovin­sku reformu. Nadam se da će i građani prepoznati važnost ovog pitanja za sadašnjost i budućnost svih nas, i odazvati se našem pozivu. Naravno, aktivnosti SSSH vezane uz miro­vinsku reformu, uključujući i one prosvjedne, neće završiti s Praznikom rada nego će njime, naprotiv, tek početi.

SSSH je već najavio kako neće prihvatiti prijed­log o povećanom kažnjavanju prijevremenih starosnih umirovljenika univerzalnim odbitkom od najmanje 20 posto. No, kako spriječiti i dalje visok postotak ranijeg odlaska u mirovinu?

     Više smo puta rekli da je bilo kakvo povećanje penali- zacije u našim prilikama neprihvatljivo i nepravedno, jer većina radnika u prijevremenu mirovinu ne odlazi svojom voljom, nego zato što su na to prisiljeni. Poslodavci pri za­pošljavaju diskriminiraju starije radnike, a one koji su zapo­sleni često potiču na odlazak u prijevremenu mirovinu čim ostvare prve uvjete. Dulji ostanak u svijetu rada, a tu prije svega mislim na radnike između 50 i 65 godina starosti, tre­ba postići suzbijanjem diskriminacije starijih radnika, poti­cajima poslodavcima za njihovo zadržavanje i zapošljava­nje, kao i za prilagodbu radnih mjesta, te razvojem sustava cjeloživotnog učenja. Drugim riječima, starijim radnicima moramo omogućiti da se usavršavaju, ako je potrebno i prekvalificiraju, te da dobiju priliku raditi. Time će se au­tomatski smanjiti postotak ranijeg odlaska u mirovinu. Ne bi bilo loše razmisliti ni o tome da umjesto radnika na neki način penaliziramo poslodavce koji ih sustavno šalju u pri­jevremenu mirovinu.

2.Kako gledate na učestale pojave zahvaćanja u radnički mirovinski fond, npr. Royal, pripadnici HVO-a, branitelji, itd.?

     Uz brojne druge probleme i nepravde, proteklih dvade­setak godina mirovinskih reformi rezultiralo je neredom u financijama mirovinskog sustava. Naravno da kao društvo možemo odlučiti kako pojedine kategorije građana iz ne­kog razloga imaju pravo na povlaštene mirovine, ali treba jasno reći da se takva prava ne mogu financirati iz mirovin­skih doprinosa, nego iz općih poreza. Mirovinski doprinosi služe isključivo za financiranje mirovina stečenih na temelju radnog staža. Kada bismo to financijski jasno razdvojili, vi­djelo bi se da je takozvani deficit mirovinskog sustava da­leko manji nego što se obično prikazuje. Guranje svih pri­hoda i rashoda za mirovine i druga davanja u isti fond vodi

     Starijim radnicima moramo omogućiti da se usavrša­vaju, ako je potrebno i prekvalificiraju, te da dobiju prili­ku raditi. Time će se automatski smanjiti postotak ranijeg odlaska u mirovinu. Ne bi bilo loše razmisliti ni o tome da umjesto radnika na neki način penaliziramo poslodavce koji ih sustavno šalju u prijevremenu mirovinu

preuveličavanju problema održivosti mirovinskog sustava, pa onda i stalnom opravdavanju smanjivanja mirovinskih prava stečenih iz rada.

3Jeste li zabrinuti netransparentnošću upravlja­nja radničkim novcem u 2. stupu, poučeni brojnim pro­mašenim ulaganjima i ostvarenim gubicima (Agrokor, Credo banka, Magma, Nexe, itd.)?

     Zabrinuti smo prije svega time što Hrvatska ima model drugog mirovinskog stupa koji nije u skladu s europ­skim socijalnim modelom i kakav je gotovo nepoznat u starim članicama Europske unije. Većina novih članica koje su, kao i mi takav model uvele po receptu Svjetske banke, u proteklim su godinama smanjile stopu doprino­sa za drugi stup, pretvorile ga u dobrovoljni ili ga posve nacionalizirale. Obavezno mirovinsko osiguranje trebalo bi biti javno, a ne u rukama privatnih financijskih institu­cija. Financijska industrija svoj prostor treba tražiti u do­brovoljnoj mirovinskoj štednji. Mirovinsko osiguranje, čiji je cilj socijalna sigurnost u starosti, nije prostor za ostvari­vanje privatnog profita, niti izlaganje rizicima tržišta.

 

4.Lobisti financijske industrije zahtijevaju da se dodatak od 27 posto, koji je nerazdvojni dio mirovina onih koji su umirovljeni samo iz 1. stupa, proširi i na one koji štede i u 2. stupu. SUH je javno predložio da se takvim budućim umirovljenicima treba omogućiti da se vrate u 1. stup ukoliko je to za njih povoljnije, a mirovina će im biti veća. Što vi predlažete?

     Problem dodatka od 27 posto, čak i za one koji su umi­rovljeni samo iz prvog stupa, pokazuje da je parametar- ska reforma provedena 1999. bila neuspješna. Najpošte­nije i najtransparentnije bi bilo pronaći novi način određi­vanja visine mirovine kojim bi potreba za tim dodatkom nestala. U sadašnjoj situaciji, naravno, potrebno je hitno riješiti problem osiguranih u oba stupa koji trenutno ne­maju pravo na dodatak. Prijedlog SUH-a definitivno je jedno od mogućih rješenja.

5.Kako komentirate da su mirovine iz 1. i 2. stupa za oko 30 posto manje od mirovina iz samo 1. stupa? Poznato vam je da su brojne zemlje (Poljska, Slovačka, Mađarska, Bugarska, Rumunjska, itd.) već izvršile reforme 2. obveznog mirovinskog stupa u do­brovoljni. Biste li podržali takvo rješenje u Hrvatskoj?

     Od uvođenja drugog stupa 2002. g. bilo je jasno da će visina iz njega ostvarene mirovine ovisiti i o visini plaće, i o duljini vremena provedenog u drugom stupu. U sva­kom slučaju, jasno je da su pred drugi stup postavljena prevelika očekivanja, i u pogledu visine mirovine, i u po­gledu njegove sposobnosti da riješi probleme nepovoljnog omjera broja radnika i umirovljenika, kao i starenja stanovništva. Uz sve to, izostala je i rasprava o pitanju može li si Hrvatska priuštiti tranzicijski trošak njegovog uvođenja, na što su daleko bogatije zemlje od nas odgo­vorile negativno. Kad smo već propustili tada, 15 godina kasnije krajnje je vrijeme za ozbiljnu analizu troškova i ko­risti uvođenja drugog stupa, a na temelju nje i razgovor o svim mogućim opcijama, uključujući njegovu temelji­tu reformu. Sigurno je samo da nećemo podržati daljnje jačanje drugog stupa, a posebno ne nauštrb smanjenja doprinosa za prvi stup.

6.Čega u predloženoj mirovinskoj reformi nema, a držite da bi trebalo reformirati?

     Prije svega treba reći da nikakva mirovinska reforma još uvijek nije službeno predložena. Po starom običaju, u javnost se puštaju probni baloni, a ako su oni signal da su ključne odluke donesene i prije nego što je reforma uopće raspravljena sa socijalnim partnerima, onda je to jako loš signal. U svakom slučaju, ideje koje su izašle u jav­nost neće riješiti temeljne probleme našeg mirovinskog sustava. Umjesto podizanja dobi na 67 godina, trebali bi­smo raspravljati o tome kako radnike u dobi između 50 i 65 godina zadržati u svijetu rada. Uz to, umjesto stalnog smanjivanja mirovinskih prava, trebali bismo napokon otvoriti priču o prihodovnoj strani mirovinskog sustava. Trebali bismo razgovarati kako povećati razinu zaposle­nosti i plaća, ali i kako napokon krenuti u suzbijanje sive ekonomije koja očito generira najveći dio stvarnog defi­cita mirovinskog sustava. O tim pitanjima, nažalost, nitko ne raspravlja, jer je to puno složenije nego predlagati ad­ministrativne mjere koje se sastoje od izmjene nekoliko brojeva u zakonima.

     Obavezno mirovinsko osiguranje trebalo bi biti jav­no, a ne u rukama privatnih financijskih institucija. Fi­nancijska industrija svoj prostor treba tražiti u dobro­voljnoj mirovinskoj štednji

7.Kako komentirate reformsku naznaku o omo­gućavanju rada ne samo primateljima starosnih i pro­fesionalnih invalidskih mirovina, (rada do pola rad­nog vremena), već i prijevremenim umirovljenicima, s obzirom da mnogi umirovljenici zbog niskih mirovi­na ionako rade na crno?

     Ako je pravo na rad do pola radnog vremena, bez obu­stave primanja mirovine, već dano primateljima starosnih mirovina, smatramo da u isti položaj treba staviti i prima­telje prijevremenih mirovina, tim više što su zbog niske razine mirovina pod većim rizikom od siromaštva, pa im je ova mogućnost još potrebnija.

Milan Dalmacija