UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Osijek: Laktaša nikad dosta

     Pun autobus članova udruge SUH Osijek uputio se 8. svib­nja 2017. u terme Laktaši, a kako bi bilo još veselije, pri­družilo im se nekoliko kolega iz Zagreba i Osijeka. Hotel San ponovno je bio privremeni dom SUH-ovcima, gdje ih je dočekalo osoblje hotela u pratnji doktorice Dušice Jokić. Doktorica je, uz srdačan doček i piće dobrodošlice, gostima predstavila program boravka, uključujući sve terapije, lako je riječ o čak 50 SUH-ovaca, terapije su išle prema rasporedu, bez ikakvih problema.

     Dok je dan bio rezerviran za terapije i opuštanje, večer se provodila uz glazbu, pjesmu i ples. Naravno, tu je i obavezni izlet u Banja Luku, uz razgledavanje tvrđave  Kaštel izgrađene u trećem stoljeću, te Sabornog hrama Hrista Spasitelja i ka­toličke Katedrale sv. Bonaventure, sjedišta banjalučke bisku­pije. Posebno zanimljiv je bio posjet trapističkoj opatiji gdje je izletnike opat Franjo upoznao sa svim tradicijama trapista, posebno proizvodnjom sira, čiji je recept još uvijek tajna nji­hovog reda.

     Kako bi obilazak Banja Luke bio još nezaboravniji, SUH-ov- ci su popili piće na 15. katu poslovnog centra Integra odakle se pruža spektakularni pogled. Članovi i članice SUH-a od svih termi i toplica najradije odlaze u Laktaše zbog kvalitete us­luge, ljubaznosti svog osoblja i fantastičnog osjećaja s kojim svakog puta odlaze iz Laktaša. Po povratku kući odmah je pro­vedena anketa hoće li se vratiti u Laktaše dogodine i, naravno, odlučili su da se vraćaju. Terme Laktaši, vidimo se dogodine.

Ma to Obradović