UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 


 

Osijek: „Sanacija" bolesnih i bijednih

     U Osijeku je 15. studenog održana edukativna radionica „Kako do do­stojanstva", a okupila je 48 članova osječkog SUH-a. Uvodno je predsjednik Podružnice Mato Obradović naglasio kako je cilj ove radionice upoznavanje članova, ali i drugih starijih osoba sa so­cijalnim pravima koja im trebaju pomoći u rješavanju svakodnevnih problema, a potpredsjednica SUH-a Biserka Budigam predstavila je projekt koji SUH provodi u suradnji s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

     O socijalnim pravima u gradu Osijeku govorila je socijalna radnica Vesna Čonda, predstavnica osječkog Centra za socijalni rad, koja je istaknula kako su prava umirovljenika i starijih osoba vezana isključi­vo za sanaciju teškog materijalnog statu­sa i lošeg zdravstvenog stanja, da su sred­stva ograničena i da se uglavnom sani­raju najteži slučajevi. Uz organizaciju volonterske pomoći u kući i dostavu toplih obroka potrebiti­ma, naglasila je problem smještaja u dom, jer se na smještaj u tzv. gradski dom dugo čeka, jer je je­dini socijalno i novčano prihvatljiv prosječnom umirovljeniku, a za smje­štaj u privatne domove Osječani nemaju novaca.

     Na dvosatnoj radioni­ci, prisutni umirovljenici nisu imali mnogo pitanja, jer im je jasno kako se problem sramotno niskih mirovi­na mora rješavati kroz mirovinski sustav, a ne kroz sustav socijalne skrbi. Predsjednik Obradović istaknuo je kako su članovi, a i on sam, zadovoljni radionicom jer su po prvi puta od stručnih osoba mogli čuti nešto više i detaljnije o vlastitim socijal­nim pravima te su se složili kako su radi­onice ovakvog tipa itekako dobrodošle i potrebne, kako u Osijeku, tako i u ostatku Hrvatske.