UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 


 

Osijek: „Sanacija" bolesnih i bijednih

     U Osijeku je 15. studenog održana edukativna radionica „Kako do do­stojanstva", a okupila je 48 članova osječkog SUH-a. Uvodno je predsjednik Podružnice Mato Obradović naglasio kako je cilj ove radionice upoznavanje članova, ali i drugih starijih osoba sa so­cijalnim pravima koja im trebaju pomoći u rješavanju svakodnevnih problema, a potpredsjednica SUH-a Biserka Budigam predstavila je projekt koji SUH provodi u suradnji s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

     O socijalnim pravima u gradu Osijeku govorila je socijalna radnica Vesna Čonda, predstavnica osječkog Centra za socijalni rad, koja je istaknula kako su prava umirovljenika i starijih osoba vezana isključi­vo za sanaciju teškog materijalnog statu­sa i lošeg zdravstvenog stanja, da su sred­stva ograničena i da se uglavnom sani­raju najteži slučajevi. Uz organizaciju volonterske pomoći u kući i dostavu toplih obroka potrebiti­ma, naglasila je problem smještaja u dom, jer se na smještaj u tzv. gradski dom dugo čeka, jer je je­dini socijalno i novčano prihvatljiv prosječnom umirovljeniku, a za smje­štaj u privatne domove Osječani nemaju novaca.

     Na dvosatnoj radioni­ci, prisutni umirovljenici nisu imali mnogo pitanja, jer im je jasno kako se problem sramotno niskih mirovi­na mora rješavati kroz mirovinski sustav, a ne kroz sustav socijalne skrbi. Predsjednik Obradović istaknuo je kako su članovi, a i on sam, zadovoljni radionicom jer su po prvi puta od stručnih osoba mogli čuti nešto više i detaljnije o vlastitim socijal­nim pravima te su se složili kako su radi­onice ovakvog tipa itekako dobrodošle i potrebne, kako u Osijeku, tako i u ostatku Hrvatske.