UVODNA RIJEČ

Zašto nas Plenković ne voli?

     Koga voli Plenković? Odgovor je kratak: povlaštene i bogate. Hajdemo vidjeti što je taj civilizirani, elo­kventni i samoljubivi premijer učinio u dvije godine svoga mandata. Definitivno ga uopće nije briga za umi­rovljenike, ni najstarije, ni stare, ni nove, novije ili buduće. Tih 1,41 milijun stanovnika koji su mirovine stekli teme­ljem rada ili solidarnosti (invalidske, obiteljske) naprosto ga ne zanima, osim malog postotka onih čije su mirovine više od prosječne plaće. Tako je u njegovoj „prvoj sveo­buhvatnoj" poreznoj reformi samo 1,4 posto bogatih umirovljenika dobilo povećanje mirovina od tri do 3.000 kuna, a 98,6 posto, poglavito siromaha, poreznom refor­mom nije dobilo ni kune.

     Zatim je odlučio pokazati zube svome „lijevom" pret­hodniku Milanoviću, koji je mirovine više od 5.000 kuna stečene po posebnim propisima 2014. godine„podrezao" za deset posto. Sramota, kaže Plenković, pa je u maniri vr­log Superhika svim tim jadnim povlaštenim mirovinskim bogatašima vratio od početka godine tih deset posto.

     I onda je odlučio da je nepovoljno što se usklađivanje mirovina po posebnim propisima uvjetuje uzastopnim rastom BDP-a, pa je provedena unifikacija usklađivanja mirovina prema općem i posebnim propisima, naravno u korist povlaštenih.

     Pa je prihvaćen čitav niz poboljšica prava hrvatskih branitelja i njihovih članova obitelji, uvedena naknada za nezaposlene branitelje, te povećana najniža mirovina za 0,4989 kuna za svaki dan sudjelovanja u obrani suvereni­teta Republike Hrvatske u borbenom sektoru. K tome im je smanjio uvjet dobi za odlazak u mirovinu. Sve suprotno onome što preporuča Europska komisija.

     Istodobno taj naš europeizirani premijer nije niti jed­nom spomenuo kako čak 52,5 posto običnih umirovlje­nika prima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva, niti da su samo u zadnjih osam godina mirovine zaosta­le za rastom plaća za 14 posto. Nije rekao kako njih oko 200.000 prima mirovine niže od 1.000 kuna. I ostao je gluh na zahtjeve umirovljeničkih udruga da se uvede mi­nimalna mirovina.

     No, Plenković je radosno prihvatio podršku Glasnovi- ća koja je koštala oko 200 milijuna kuna, nakon čega se „slučajno otkrilo" u HZMO-u kako ima novca za isplatu duga za nešto manje od 7.000 pripadnika HVO-a i čla­nova njihovih obitelji. No nisu rekli - vjerovali ili ne, da taj novac nije iz proračuna već iz radničkog mirovinskog fonda!

     I još malo o povlaštenima koji su u mirovine išli doku- pom „dobi", pa su masovno slani u prijevremene mirovi­ne, uz dokup kod privatnog trgovačkog društva „Royal - međugeneracijska solidarnost", koja je, pak, sav taj novac zamračila. No, Plenković je i tu radosno prihvatio saborsku podršku Hrelje i time praktički nacionalizirao dug privat­ne firme te preuzeo dugove i buduće obveze. Čak 3.860 osiguranika Royala je tako ušlo u povlaštene s troškom od 1,5 milijuna kuna mjesečno do kraja 2020. godine.

     I tako taj rastući paketić s više od 175.000 posebnih i povlaštenih umirovljenika Plenkovića košta više od 6 mi­lijardi kuna godišnje, dok mu je preskupo povećati miro­vine onima koji su odradili i po 40 godina radnog staža za manje od dvije tisuće kuna mirovine mjesečno!

     Sad čekamo da marni premijer nacionalizira i poveće gubitke obveznih mirovinskih fondova, te im dodijeli mi­rovinski dodatak od 27 posto. Kad je bal, nek' je bal!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Željko Danijel Kovač, predsjednik Podružnice SUH-a Đakovo

Male mirovine, velika srca

Umirovljeni profesor biologije i kemije te sretni otac dvoje djece i djed četvero unučadi, rođeni Đakovčanin Željko Kovač, posljednje je tri godine predsjednik đakovačkog ogranka SUH-a.

Svoj radni vijek je, po završetku Prirodoslovno-matematičke gimnazije u Đakovu i Pedagoške akademije u Osijeku – smjer biologije i kemije, započeo u Osnovnoj školi Trnava u blizini rodnog grada, kao profesor biologije i kemije. Privremeno je radio i kao profesor na zamjeni u Osnovnoj školi Gorjani kod Đakova, a stalno zaposlenje našao je u susjednim Viškovcima. U maloj seoskoj Osnovnoj školi Luka Botić, gdje je sve do umirovljenja radio čak 35 godina, dugi niz godina je, uz profesorski, obavljao i posao ravnatelja. Oduvijek je, kaže, volio raditi s djecom, te s ponosom priča kako su njegovi učenici, iako malobrojni, redovito postizali zavidne rezultate na međuškolskim, županijskim, ali i državnim natjecanjima mladih biologa i kemičara.

Đakovačka podružnica trenutno broji blizu 130 članova te, osim s Gradom i Županijom, surađuje i s Maticom umirovljenika, Udrugom invalida te Udrugom slijepih. Svojim članovima osigurava kupnju drva za ogrjev na rate, organizira jednodnevne izlete, boravak u toplicama i ljetovanje u rujnu. Pa tako svake godine pedesetak članova odlazi na more u Bašku Vodu u blizini Makarske, dok njih dvadesetak boravi u Bizovačkim toplicama. Zbog problema u Bizovcu u toplice ove godine neće ići, no u pripremi je jednodnevni izlet na jezero Borovik u blizini grada. Đakovački umirovljenici, uz putovanja, posebno uživaju u igrama i druženjima na raznim sportskim susretima.

- Naši članovi s velikim zadovoljstvom sudjeluju u sportskim druženjima i natjecanjima, uvijek u drugom mjestu. Svake godine igraju šah, pikado i belot na Sportskim susretima Osječko-baranjske županije, a ove godine je 13 članova sudjelovalo na 8. Sportsko-rekreativnom susretu umirovljenika Osječko-baranjske županije u Vuki. Natjecali su se u pikadu te osvojili medalje i pehar za treće mjesto u belotu - ponosno će Kovač, te nastavlja – Svaki drugi četvrtak u mjesecu u Gradskom podrumu organiziramo za naše članove i zabavu uz glazbu, ali i ostale umirovljenike iz Đakova i okolice. Ondje priređujemo i doček Nove godine, kao i zabave povodom Dana žena i Maškara.

Članovi đakovačkog SUH-a trude se kontinuirano raditi na povećanju svoga članstva, no svjesni su toga da je mnogim umirovljenicima teško od svojih primanja izdvojiti čak i taj simbolični iznos godišnje članarine, budući da svojim mirovinama pomažu svojoj nezaposlenoj djeci i unucima.

- Životni standard đakovačkih umirovljenika je, nažalost, sve lošiji i lošiji. Mnogi svojim skromnim primanjima uspiju pokriti tek režije, a za ostalo se snalaze kako tko može. Inspiriraju me kolege s najmanjim mirovinama, koji su uz to još i bolesni, s velikim potrebama, a malim mogućnostima. Kada ih vidim kako se dobro drže, onda je i meni lakše, jer pomislim – imam nešto veću mirovinu i dobrog sam zdravlja, pa ako oni mogu, onda moram i ja! Treba se boriti za usklađivanje mirovina s troškovima života jer ovo ovako neće još dugo ići, ovo je žalosno! – ogorčen je Kovač.

- Moja poruka kolegama umirovljenicima je - svaka pohvala i čast svim umirovljenicima koji usprkos svojim malim mirovinama uzdržavaju sebe, svoju djecu i unuke. Čudim se, kako li samo uspijevamo, unatoč svemu, biti tako sportski raspoloženi, puni elana i volje za životom! Čudi me i to kako svi uporno šutimo i sve to trpimo, zaista smo izdržljivi, samo - do kada? Slavni fizičar Einstein je rekao „Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji u vezi s time ništa ne poduzimaju!“

- No u Đakovu ima dobrih ljudi. Zabrinuti zbog katastrofalnih poplava koje su pogodile njihove sunarodnjake na istoku Slavonije, umirovljenici i ostali građani još uvijek na nekoliko mjesta u gradu prikupljaju pomoć za stradale, a volonteri dežuraju na poplavljenim područjima. U Đakovu su, eto, možda male mirovine, no srca su se pokazala - velikima. (Marina Tripović)