UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Željko Danijel Kovač, predsjednik Podružnice SUH-a Đakovo

Male mirovine, velika srca

Umirovljeni profesor biologije i kemije te sretni otac dvoje djece i djed četvero unučadi, rođeni Đakovčanin Željko Kovač, posljednje je tri godine predsjednik đakovačkog ogranka SUH-a.

Svoj radni vijek je, po završetku Prirodoslovno-matematičke gimnazije u Đakovu i Pedagoške akademije u Osijeku – smjer biologije i kemije, započeo u Osnovnoj školi Trnava u blizini rodnog grada, kao profesor biologije i kemije. Privremeno je radio i kao profesor na zamjeni u Osnovnoj školi Gorjani kod Đakova, a stalno zaposlenje našao je u susjednim Viškovcima. U maloj seoskoj Osnovnoj školi Luka Botić, gdje je sve do umirovljenja radio čak 35 godina, dugi niz godina je, uz profesorski, obavljao i posao ravnatelja. Oduvijek je, kaže, volio raditi s djecom, te s ponosom priča kako su njegovi učenici, iako malobrojni, redovito postizali zavidne rezultate na međuškolskim, županijskim, ali i državnim natjecanjima mladih biologa i kemičara.

Đakovačka podružnica trenutno broji blizu 130 članova te, osim s Gradom i Županijom, surađuje i s Maticom umirovljenika, Udrugom invalida te Udrugom slijepih. Svojim članovima osigurava kupnju drva za ogrjev na rate, organizira jednodnevne izlete, boravak u toplicama i ljetovanje u rujnu. Pa tako svake godine pedesetak članova odlazi na more u Bašku Vodu u blizini Makarske, dok njih dvadesetak boravi u Bizovačkim toplicama. Zbog problema u Bizovcu u toplice ove godine neće ići, no u pripremi je jednodnevni izlet na jezero Borovik u blizini grada. Đakovački umirovljenici, uz putovanja, posebno uživaju u igrama i druženjima na raznim sportskim susretima.

- Naši članovi s velikim zadovoljstvom sudjeluju u sportskim druženjima i natjecanjima, uvijek u drugom mjestu. Svake godine igraju šah, pikado i belot na Sportskim susretima Osječko-baranjske županije, a ove godine je 13 članova sudjelovalo na 8. Sportsko-rekreativnom susretu umirovljenika Osječko-baranjske županije u Vuki. Natjecali su se u pikadu te osvojili medalje i pehar za treće mjesto u belotu - ponosno će Kovač, te nastavlja – Svaki drugi četvrtak u mjesecu u Gradskom podrumu organiziramo za naše članove i zabavu uz glazbu, ali i ostale umirovljenike iz Đakova i okolice. Ondje priređujemo i doček Nove godine, kao i zabave povodom Dana žena i Maškara.

Članovi đakovačkog SUH-a trude se kontinuirano raditi na povećanju svoga članstva, no svjesni su toga da je mnogim umirovljenicima teško od svojih primanja izdvojiti čak i taj simbolični iznos godišnje članarine, budući da svojim mirovinama pomažu svojoj nezaposlenoj djeci i unucima.

- Životni standard đakovačkih umirovljenika je, nažalost, sve lošiji i lošiji. Mnogi svojim skromnim primanjima uspiju pokriti tek režije, a za ostalo se snalaze kako tko može. Inspiriraju me kolege s najmanjim mirovinama, koji su uz to još i bolesni, s velikim potrebama, a malim mogućnostima. Kada ih vidim kako se dobro drže, onda je i meni lakše, jer pomislim – imam nešto veću mirovinu i dobrog sam zdravlja, pa ako oni mogu, onda moram i ja! Treba se boriti za usklađivanje mirovina s troškovima života jer ovo ovako neće još dugo ići, ovo je žalosno! – ogorčen je Kovač.

- Moja poruka kolegama umirovljenicima je - svaka pohvala i čast svim umirovljenicima koji usprkos svojim malim mirovinama uzdržavaju sebe, svoju djecu i unuke. Čudim se, kako li samo uspijevamo, unatoč svemu, biti tako sportski raspoloženi, puni elana i volje za životom! Čudi me i to kako svi uporno šutimo i sve to trpimo, zaista smo izdržljivi, samo - do kada? Slavni fizičar Einstein je rekao „Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji u vezi s time ništa ne poduzimaju!“

- No u Đakovu ima dobrih ljudi. Zabrinuti zbog katastrofalnih poplava koje su pogodile njihove sunarodnjake na istoku Slavonije, umirovljenici i ostali građani još uvijek na nekoliko mjesta u gradu prikupljaju pomoć za stradale, a volonteri dežuraju na poplavljenim područjima. U Đakovu su, eto, možda male mirovine, no srca su se pokazala - velikima. (Marina Tripović)