UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Željko Danijel Kovač, predsjednik Podružnice SUH-a Đakovo

Male mirovine, velika srca

Umirovljeni profesor biologije i kemije te sretni otac dvoje djece i djed četvero unučadi, rođeni Đakovčanin Željko Kovač, posljednje je tri godine predsjednik đakovačkog ogranka SUH-a.

Svoj radni vijek je, po završetku Prirodoslovno-matematičke gimnazije u Đakovu i Pedagoške akademije u Osijeku – smjer biologije i kemije, započeo u Osnovnoj školi Trnava u blizini rodnog grada, kao profesor biologije i kemije. Privremeno je radio i kao profesor na zamjeni u Osnovnoj školi Gorjani kod Đakova, a stalno zaposlenje našao je u susjednim Viškovcima. U maloj seoskoj Osnovnoj školi Luka Botić, gdje je sve do umirovljenja radio čak 35 godina, dugi niz godina je, uz profesorski, obavljao i posao ravnatelja. Oduvijek je, kaže, volio raditi s djecom, te s ponosom priča kako su njegovi učenici, iako malobrojni, redovito postizali zavidne rezultate na međuškolskim, županijskim, ali i državnim natjecanjima mladih biologa i kemičara.

Đakovačka podružnica trenutno broji blizu 130 članova te, osim s Gradom i Županijom, surađuje i s Maticom umirovljenika, Udrugom invalida te Udrugom slijepih. Svojim članovima osigurava kupnju drva za ogrjev na rate, organizira jednodnevne izlete, boravak u toplicama i ljetovanje u rujnu. Pa tako svake godine pedesetak članova odlazi na more u Bašku Vodu u blizini Makarske, dok njih dvadesetak boravi u Bizovačkim toplicama. Zbog problema u Bizovcu u toplice ove godine neće ići, no u pripremi je jednodnevni izlet na jezero Borovik u blizini grada. Đakovački umirovljenici, uz putovanja, posebno uživaju u igrama i druženjima na raznim sportskim susretima.

- Naši članovi s velikim zadovoljstvom sudjeluju u sportskim druženjima i natjecanjima, uvijek u drugom mjestu. Svake godine igraju šah, pikado i belot na Sportskim susretima Osječko-baranjske županije, a ove godine je 13 članova sudjelovalo na 8. Sportsko-rekreativnom susretu umirovljenika Osječko-baranjske županije u Vuki. Natjecali su se u pikadu te osvojili medalje i pehar za treće mjesto u belotu - ponosno će Kovač, te nastavlja – Svaki drugi četvrtak u mjesecu u Gradskom podrumu organiziramo za naše članove i zabavu uz glazbu, ali i ostale umirovljenike iz Đakova i okolice. Ondje priređujemo i doček Nove godine, kao i zabave povodom Dana žena i Maškara.

Članovi đakovačkog SUH-a trude se kontinuirano raditi na povećanju svoga članstva, no svjesni su toga da je mnogim umirovljenicima teško od svojih primanja izdvojiti čak i taj simbolični iznos godišnje članarine, budući da svojim mirovinama pomažu svojoj nezaposlenoj djeci i unucima.

- Životni standard đakovačkih umirovljenika je, nažalost, sve lošiji i lošiji. Mnogi svojim skromnim primanjima uspiju pokriti tek režije, a za ostalo se snalaze kako tko može. Inspiriraju me kolege s najmanjim mirovinama, koji su uz to još i bolesni, s velikim potrebama, a malim mogućnostima. Kada ih vidim kako se dobro drže, onda je i meni lakše, jer pomislim – imam nešto veću mirovinu i dobrog sam zdravlja, pa ako oni mogu, onda moram i ja! Treba se boriti za usklađivanje mirovina s troškovima života jer ovo ovako neće još dugo ići, ovo je žalosno! – ogorčen je Kovač.

- Moja poruka kolegama umirovljenicima je - svaka pohvala i čast svim umirovljenicima koji usprkos svojim malim mirovinama uzdržavaju sebe, svoju djecu i unuke. Čudim se, kako li samo uspijevamo, unatoč svemu, biti tako sportski raspoloženi, puni elana i volje za životom! Čudi me i to kako svi uporno šutimo i sve to trpimo, zaista smo izdržljivi, samo - do kada? Slavni fizičar Einstein je rekao „Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji u vezi s time ništa ne poduzimaju!“

- No u Đakovu ima dobrih ljudi. Zabrinuti zbog katastrofalnih poplava koje su pogodile njihove sunarodnjake na istoku Slavonije, umirovljenici i ostali građani još uvijek na nekoliko mjesta u gradu prikupljaju pomoć za stradale, a volonteri dežuraju na poplavljenim područjima. U Đakovu su, eto, možda male mirovine, no srca su se pokazala - velikima. (Marina Tripović)