UVODNA RIJEČ

Malo više od najmanjeg

Piše: Jasna A. Petrović

     Procurila je informacija kako će se u okviru mirovinske reforme ići na ruku i onima s najnižim mirovinama i to povećanjem za tri posto. O čemu je tu riječ? Tko bi lud izvukao iz džepa tri posto povišice, u vrijeme kad plaće ra­stu za više od četiri posto, a cijene iznenađuju skokovima iza svakog ugla. Bacili smo grah i zaključili kako će najniže mirovine porasti za 3,13 posto. Jesmo li jako pametni ili či­tamo budućnost iz graha? Nema tu tajne, pa čak i nije riječ o nekoj pravoj povišici, već samo o ispravljanju nesuvisle i nepravedne prijašnje odredbe.

     Prvo treba naglasiti kako je svrha mirovine i dugogo­dišnjeg uplaćivanja mirovinskih doprinosa zaštita od si­romaštva u starosti te zaštita dostojanstva starijih osoba. Zato se u svim europskim zemljama smišljaju mehanizmi kojima bi se umirovljenike zaštitilo od potonuća na dno bijede. U većini njih, kao i u Hrvatskoj, to je bila minimalna mirovina, dakle univerzalni najniži iznos ispod kojega ne smije pasti ni jedna mirovina, ali je to postojalo do kraja 1998. godine, kad je „izmišljena" takozvana najniža miro­vina, koja nije uvjetovana cenzusom, već ovisi o dužini mi­rovinskog staža. No,„jedinična cijena" najniže mirovine, ak­tualna vrijednost mirovine (AVM) je od 1. srpnja u visini od 63,61 kune, dok je AVM za izračun osnovne mirovine 65,60 kuna. Bezrazložno utvrđena niža vrijednost AVM-a samo za siromašne je točno za 3,13 posto niža! I ta bi se nepravda ovom reformom trebala korigirati, tako da će i AVM za naj­nižu mirovinu iznositi 65,60 kuna.

Jesmo li zadovoljni? Prvi korak, mali korak više od naj­manjeg. Tako umirovljenik s 15 godina radnog staža neće više imati zajamčenu najnižu mirovinu od 954 kune, već 984 kune. Samo ili čak 30 kuna više. Onaj, pak, koji je radio 40 go­dina dobit će sada najmanje 2.624 kune, ili čak osamdesetak kuna više. Super? Ne, jer to se odnosi samo na one koji su za­radili starosnu, ali ne i prijevremenu starosnu mirovinu. Ta­kvima, koji su s kojom godinom manjka godina života otišli u prijevremenu mirovinu, oduzet će se linearno 20,4 posto od mirovine. Daju ti, dakle, 80 kuna, a onda oduzmu nešto više od pedesetak kuna. Takva je matematika ove i bivših Vlada. Daj malo, uzmi više. U cijelosti, to je politika protiv siromašnih, bez empatije, bez srca, bez poštovanja.

     Siromaštvo je najgori oblik nasilja, rekao je Mahatma Gandhi. A stvari teku, ne prema zaustavljanju siromaštva, već prema ubijanju želje. Kao da mora postojati prirodno stanje nemati, biti jadan, željeti sreću. Kao da je dostojan­stven život neprirodna želja, a prirodno je dobiti malo više od najmanjeg. Tri posto.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Željko Danijel Kovač, predsjednik Podružnice SUH-a Đakovo

Male mirovine, velika srca

Umirovljeni profesor biologije i kemije te sretni otac dvoje djece i djed četvero unučadi, rođeni Đakovčanin Željko Kovač, posljednje je tri godine predsjednik đakovačkog ogranka SUH-a.

Svoj radni vijek je, po završetku Prirodoslovno-matematičke gimnazije u Đakovu i Pedagoške akademije u Osijeku – smjer biologije i kemije, započeo u Osnovnoj školi Trnava u blizini rodnog grada, kao profesor biologije i kemije. Privremeno je radio i kao profesor na zamjeni u Osnovnoj školi Gorjani kod Đakova, a stalno zaposlenje našao je u susjednim Viškovcima. U maloj seoskoj Osnovnoj školi Luka Botić, gdje je sve do umirovljenja radio čak 35 godina, dugi niz godina je, uz profesorski, obavljao i posao ravnatelja. Oduvijek je, kaže, volio raditi s djecom, te s ponosom priča kako su njegovi učenici, iako malobrojni, redovito postizali zavidne rezultate na međuškolskim, županijskim, ali i državnim natjecanjima mladih biologa i kemičara.

Đakovačka podružnica trenutno broji blizu 130 članova te, osim s Gradom i Županijom, surađuje i s Maticom umirovljenika, Udrugom invalida te Udrugom slijepih. Svojim članovima osigurava kupnju drva za ogrjev na rate, organizira jednodnevne izlete, boravak u toplicama i ljetovanje u rujnu. Pa tako svake godine pedesetak članova odlazi na more u Bašku Vodu u blizini Makarske, dok njih dvadesetak boravi u Bizovačkim toplicama. Zbog problema u Bizovcu u toplice ove godine neće ići, no u pripremi je jednodnevni izlet na jezero Borovik u blizini grada. Đakovački umirovljenici, uz putovanja, posebno uživaju u igrama i druženjima na raznim sportskim susretima.

- Naši članovi s velikim zadovoljstvom sudjeluju u sportskim druženjima i natjecanjima, uvijek u drugom mjestu. Svake godine igraju šah, pikado i belot na Sportskim susretima Osječko-baranjske županije, a ove godine je 13 članova sudjelovalo na 8. Sportsko-rekreativnom susretu umirovljenika Osječko-baranjske županije u Vuki. Natjecali su se u pikadu te osvojili medalje i pehar za treće mjesto u belotu - ponosno će Kovač, te nastavlja – Svaki drugi četvrtak u mjesecu u Gradskom podrumu organiziramo za naše članove i zabavu uz glazbu, ali i ostale umirovljenike iz Đakova i okolice. Ondje priređujemo i doček Nove godine, kao i zabave povodom Dana žena i Maškara.

Članovi đakovačkog SUH-a trude se kontinuirano raditi na povećanju svoga članstva, no svjesni su toga da je mnogim umirovljenicima teško od svojih primanja izdvojiti čak i taj simbolični iznos godišnje članarine, budući da svojim mirovinama pomažu svojoj nezaposlenoj djeci i unucima.

- Životni standard đakovačkih umirovljenika je, nažalost, sve lošiji i lošiji. Mnogi svojim skromnim primanjima uspiju pokriti tek režije, a za ostalo se snalaze kako tko može. Inspiriraju me kolege s najmanjim mirovinama, koji su uz to još i bolesni, s velikim potrebama, a malim mogućnostima. Kada ih vidim kako se dobro drže, onda je i meni lakše, jer pomislim – imam nešto veću mirovinu i dobrog sam zdravlja, pa ako oni mogu, onda moram i ja! Treba se boriti za usklađivanje mirovina s troškovima života jer ovo ovako neće još dugo ići, ovo je žalosno! – ogorčen je Kovač.

- Moja poruka kolegama umirovljenicima je - svaka pohvala i čast svim umirovljenicima koji usprkos svojim malim mirovinama uzdržavaju sebe, svoju djecu i unuke. Čudim se, kako li samo uspijevamo, unatoč svemu, biti tako sportski raspoloženi, puni elana i volje za životom! Čudi me i to kako svi uporno šutimo i sve to trpimo, zaista smo izdržljivi, samo - do kada? Slavni fizičar Einstein je rekao „Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji u vezi s time ništa ne poduzimaju!“

- No u Đakovu ima dobrih ljudi. Zabrinuti zbog katastrofalnih poplava koje su pogodile njihove sunarodnjake na istoku Slavonije, umirovljenici i ostali građani još uvijek na nekoliko mjesta u gradu prikupljaju pomoć za stradale, a volonteri dežuraju na poplavljenim područjima. U Đakovu su, eto, možda male mirovine, no srca su se pokazala - velikima. (Marina Tripović)