UVODNA RIJEČ

Oda o svilenom tepihu

Piše: Jasna A. Petrović

     Oda je svečana pjesma posvećena zaslužnim osobama, značajnim događajima i temama kao što su božan­stvo, ljubav, domovina i sl. Ugođaj ode uvijek je svečan, ozbiljan i naglašen. Počevši od antičke Grčke, oda je česti pje­snički oblik u svim vremenima.

     I u ovom našem vremenu ode nisu rijetka pojava, mada ne nužno u rimama. Moguće ih je pronaći i u javnim natječajima, pa da i u tako skučenom formatu imaju dimenziju božanskog, lju­bavnog i domoljubnog. Tako je u Narodnim novinama objavljen natječaj za nabavu novog namještaja za potrebe Užeg kabine­ta Vlade Republike Hrvatske. Radi se o nabavi konferencijskog stola, 12 konferencijskih stolica, dviju fotelja, dviju polufotelja, dvosjeda, jednog središnjeg i dvaju bočnih stolića, stolne lampe, tepiha, 13 zavjesa te stalka i koplja za zastavu. Sve to bi trebalo koštati 680.000 kuna.

    Natječaj je pun posebnih zahtjeva pa se tako doznaje da stolci moraju imati bazu od masivnog drveta jasena s četiri kraka koji čine oblik piramide, na način da se krakovi postolja spajaju u točki hvatišta na sjedalo, što valjda ukazuje na božansku di­menziju pozadine korisnika. Školjka sjedala mora biti izrađena od prešanog lameliranog drveta hrasta, kako bi se naglasilo do­moljublje. I tako dalje, i tako dalje.

     Fotelje će biti presvučene visoko kvalitetnom anilinskom ko­žom, otpornom na vlagu, habanje i utjecaj UV zraka, a na podu će biti ručno vezeni tepih s 50 posto svile. Najvažniji je detalj, valjda onaj ljubavnog karaktera, da se stolna svjetiljka mora sa­stojati od cilindričnog stalka sa žaruljom promjera pet centime­tara, izrađenog od masivnog drveta breze s metalnom bazom, što nekako vuče na nordijsku mitologiju.

     Postavili smo ovu značajnu informaciju na tematsku Facebook stranicu Sindikata umirovljenika, i ostali u čudu koliko se naših 16.000 pratitelja razumije u javne natječaje i potrebe ure­da Vlade. Uglavnom, oko tristotinjak komentara pokazuje puno razumijevanje za„znucane" fotelje ministara, te dodaju vlastite prijedloge kako riješiti problem ruiniranog kabineta.

     Mnogi su se zabrinuto zapitali kad su se to fotelje uspjele izlizati, a da narod nije primijetio, dok drugi tvrde kako su mini­strima dovoljne školske klupe ili preporučuju plastične stolice. Zabrinuti Riječanin ih poziva da kupe 10 komada stolica za pri­manje terapije na dnevnoj hematološkoj bolnici u KBC Rijeka. Za tepih tvrde da bi bio dovoljan onaj koji usput donesu Kinezi, a drugi pristaju samo na polovne fotelje (kao avione).

     Neki su se raspištoljili i upitali kako ih nije sramota, dok djeca nemaju lijekove, a umirovljenici kopaju po kantama, ali su takva pitanja daleko od duha ove ode o svilenom tepihu, pa će biti zanemarena. Kao što piše jedna pratiteljica, fotelje nikome nikad nisu dale pamet, isto im se piše, dok druga upozorava: „Vi narode i dalje trošite svoje fotelje doma kad je potrebno izaći na glasa­nje, a mogli biste taj dan mijenjati povijest." No, nećemo o tome. To bi već bila oda o foteljama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Ljubica Radović, predsjednica Podružnice SUH-a Novi Zagreb

Rad je mjerilo čovjeka

Naša sindikalna povjerenica iz Novog Zagreba, vedra Ljubica Radović, rođena je u Lukavcu, naselju u blizini Velike Gorice, odakle se 1955. preselila u Zagreb. Nakon završene srednje Učiteljske škole, diplomirala je u prvoj generaciji novootvorene Pedagoške akademije, te se zaposlila u Osnovnoj školi Ante Kovačić kao učiteljica razredne nastave. To je bio njezin radni dom sve do 1995. godine, kada se, nakon punih 35 godina radnog staža, oprostila od svojih đaka te otišla u mirovinu. Rado se prisjeća učiteljskih dana, ispunjenih nastojanjem da bude što bolja u svome poslu, ali i zalaganjem za radnička prava. Kaže kako je istina ono što kažu za učiteljice – da one nikad ne zaboravljaju svoje đake, koje naziva „svojom djecom“.

- Tako je, pamtimo ih svih! Trudila sam se učiti ih razmišljati te im usaditi moto da je rad mjerilo čovjeka. Nijedan moj đak nije „prolazio“ ispod trojke, bili su moje nadahnuće... Tijekom rata sam ih učila, i svojim primjerom im pokazivala, kako preda mnom sjede djeca, a ne nacionalnosti. A bilo je tu i malih nestašaka! - sjetno priča bivša učiteljica Ljubica, te nastavlja:

- Kada sam odlazila u mirovinu, moja djeca su s roditeljima organizirala oproštajnu priredbu i zakusku, što me silno ganulo i dovelo do suza... Svi moji đaci me i dandanas prepoznaju i pozdravljaju, pa mi znaju reći (smijeh) kako se nisam niti malo promijenila.

Njezina sindikalna priča započela je preseljenjem iz Voltinog naselja u Novi Zagreb 2002., gdje je, pomalo upoznajući ljude u novome kvartu, „naletjela“  na članove tamošnjeg SUH-a, te im se odlučila pridružiti. Kada se prije tri godine u Podružnici ukazao problem kadrovske i organizacijske prirode, istaknula se u, kako kaže, „elegantnom“ rješavanju situacije, te je 2012. izabrana za predsjednicu.

- Moram napomenuti da smo vrlo smo ponosni na to što smo ove godine dobili čak 45 novih članova, uspješno surađujemo s gradskom Podružnicom i središnjicom, a radimo i na unaprijeđenju suradnje s Maticom umirovljenika Sopot, Trnsko, Utrine i s Crvenim Križom. Organiziramo i predavanja, primjerice o energetskoj učinkovitosti i štednji energije, na kojoj smo raspravljali o promjeni operatera. Izuzetnu pažnju posvećujemo zdravlju naših članova, pa smo ostvarili suradnju s liječnicima volonterima koji nas svakoga mjeseca posjećuju – mjerenje tlaka, šećera i kolesterola u krvi, mjerenje plućnog volumena i brzine protoka zraka (spirometrija), a imali smo i provjeru sluha. U duhu brige o zdravlju, sudjelovali smo i na Sportskim susretima SUH-ovaca u Studentskom gradu, a redovito vježbamo i uz pomoć fizijatara.

Našim aktivnim sindikalcima iz Novog Zagreba nisu strani ni izleti, pa su posjetili izložbu o Veroniki Desinićkoj u Velikom Taboru u Hrvatskom Zagorju, izložbu slikarice Slave Raškaj u Ozlju, naselje Sv. Martin na Muri – najsjeverniju točku Hrvatske, a ljetos su čak četiri puta bili na moru u Novom Vinodolskom, sada već tradicionalnoj ljetnoj destinaciji. Uz izlete, tu su i nezaobilazni kulturno-zabavni domjenci u povodu Božićnih i Novogodišnjih blagdana. No, našu povjerenicu zaokupljaju i neka ozbiljnija pitanja.

- Svjesna sam toga kako smo mi udruga, no smatram kako vlada premala zastupljenost umirovljenika u organima vlasti. Nama treba jedinstvena stranka umirovljenika koja bi postojala sama za sebe, bez utjecaja drugih političkih stranaka, jedna i jedina, za nas. Kada bi od milijun i 200 tisuća umirovljenika većina glasala za tu jednu stranku, imali bi 12-15 zastupnika u Saboru, e onda bi nas slušali! – napominje. Koja je formula uspjeha ove zagrebačke Podružnice? Timski rad, odlučno tvrdi Ljubica.

- Sve planove, zadatke koje si zadajemo rješavamo zajedno. Drago što se u svemu mogu osloniti na svoje suradnike, jer u timu je uvijek lakše, samo treba imati ideju, od nje sve kreće. Mi onda podijelimo zadatke, dio preuzme tajnica, dio blagajnica, imamo i „poštara“, ali i ekipu za posjete bolesnima. Ja osobno posjećujem osnivače i bivše predsjednike SUH-a, među njima i prvog predsjednika Juraja Ivankovića, te bivše predsjednike našeg SUH-a u Novom Zagrebu. Zadovoljna sam trenutnim stanjem, kako na razini Podružnice tako i grada, a preporučila bih svima da se organiziraju, da aktivnosti i druženja bude što više, jer nam život čine kvalitetnijim i ispunjenijim. Ne želimo da naši članovi provode dane sjedeći ili ležeći pred televizorom, mi ih ipak aktivnostima nekako nastojimo držati podalje od problema, među kojima je daleko najgora – usamljenost... Pravo je zadovoljstvo nešto učiniti za druge i pomoći im.

Ljubičin moto? Mora postojati volja, i ono osnovno – rad.

- Nikada mi nije dosadno, jer, kada imate obaveza, život vam nije monoton, vrijeme se popuni. Stalno sam uz pokretu, a uz dobru organizaciju, sve se stigne! (Marina Tripović)