UVODNA RIJEČ

Vitez na drvenom konjiću

Piše: Jasna A. Petrović

     Jesensko-zimska sjednica Sabora počela je aktualnim pri- jepodnevom, a pitanja premijeru Andreju Plenkoviću i mi­nistrima postavilo je 38 zastupnika iz oporbenih stranaka i stranaka vladajuće koalicije, a hrvatski akademik i vitez te pot­predsjednik Sabora Željko Reiner svoje pitanje je iskoristio da bi nabrojao sva postignuća Vlade. Povećan je kreditni rejting, pove­ćane su plaće, zabilježen je veliki gospodarski rast. I baš je lijepo kad je tako ugledan i pametan član HDZ-a stubokom vjeran svo­joj stranci i njezinoj Vladi.

     I onda se Reiner u čudu pita zašto netko građanima plasira teze da je sve u Hrvatskoj loše, a što je najgore ne može shvatiti kako ti isti građani ponekad u to povjeruju i ne vide da im je bolje!

     Pa je Reiner zamolio ministra gospodarstva Darka Horvata da mu na istoj sjednici objasni taj fenomen. Horvat mu je odgovorio da je točno kako postoji taj fenomen malodušja i da će se kroz ovu i sljedeću godinu Vlada boriti za bolji standard malog čovje­ka i izrazio nadu da će uspjeti još više podići minimalnu i prosječ­nu plaću. Reiner je bio samo djelomično zadovoljan odgovorom, jer da mu nije jasno zašto primjerice povećanje plaća od 11 posto nikoga ne dira i to je fenomen koji on ne može shvatiti. "Ne mogu shvatiti da ljudi koji su dobili 200, 500, 800 kuna veću plaću da im se naprosto čini da to nije važno", kazao je Reiner.

     Tako je zborio vitez na drvenom konjiću, koji stalno jaše na mjestu. Hopa, cupa, baš je život lijep. Tako je govorio akademik koji živi u svojoj ružičastoj bajci gdje nema gladnih i siromašnih, gdje nikome nije zima i svi imaju podno grijanje u kupaoni. Re- iner u svojem čuđenju nije primijetio da po dobi pripada u sve masovniju skupinu građana poodmakle dobi u kojoj sa svojim mjesečnim prihodima od kojih 25.000 kuna naprosto strši, jer uprihođuje u 30 dana njihovu godišnju mirovinu. I nije primijetio da su prosječni umirovljenici dobili polugodišnje povećanje mi­rovine od 60 kuna prosječno, od čega ne mogu kupiti ni drvenog konjića za jahanje na mjestu.

     Reiner ne zna da njegova generacija kopa po kontejnerima, a zimi se vozi u beskonačne krugove tramvajima, kako bi uštedili na grijanju. No, zato to zna aktualna predsjednica Kolinda, jer ona svoje mjesto u tramvajima prepušta razigranim staricama i star- čekima - za razliku od njemačkog ili finskog predsjednika te vrlo ekološki i socijalno osjetljivo ostatke hrane uvijek pomno spakira u odvojenu vrećicu da bi bila na dohvat siromasima namjernici­ma.

     Kolinda je bila najavljena da će doći prije koji tjedan na Ge- rontološki tulum u Zagrebu, no u zadnji tren je otkazala. Ima preča posla, nego promatrati umirovljenike čak i kad plešu i reci­tiraju. Zapravo, čuđenju nikad kraja, otkud im uopće za to snage. Uz sve fenomene koji bujaju u Hrvatskoj, sada imamo i fenomen malodušja po ministru Horvatu, a i definitivno zabetonirani feno­men političke elite koja ignorira i zanemaruje svoje stare.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Ljubica Radović, predsjednica Podružnice SUH-a Novi Zagreb

Rad je mjerilo čovjeka

Naša sindikalna povjerenica iz Novog Zagreba, vedra Ljubica Radović, rođena je u Lukavcu, naselju u blizini Velike Gorice, odakle se 1955. preselila u Zagreb. Nakon završene srednje Učiteljske škole, diplomirala je u prvoj generaciji novootvorene Pedagoške akademije, te se zaposlila u Osnovnoj školi Ante Kovačić kao učiteljica razredne nastave. To je bio njezin radni dom sve do 1995. godine, kada se, nakon punih 35 godina radnog staža, oprostila od svojih đaka te otišla u mirovinu. Rado se prisjeća učiteljskih dana, ispunjenih nastojanjem da bude što bolja u svome poslu, ali i zalaganjem za radnička prava. Kaže kako je istina ono što kažu za učiteljice – da one nikad ne zaboravljaju svoje đake, koje naziva „svojom djecom“.

- Tako je, pamtimo ih svih! Trudila sam se učiti ih razmišljati te im usaditi moto da je rad mjerilo čovjeka. Nijedan moj đak nije „prolazio“ ispod trojke, bili su moje nadahnuće... Tijekom rata sam ih učila, i svojim primjerom im pokazivala, kako preda mnom sjede djeca, a ne nacionalnosti. A bilo je tu i malih nestašaka! - sjetno priča bivša učiteljica Ljubica, te nastavlja:

- Kada sam odlazila u mirovinu, moja djeca su s roditeljima organizirala oproštajnu priredbu i zakusku, što me silno ganulo i dovelo do suza... Svi moji đaci me i dandanas prepoznaju i pozdravljaju, pa mi znaju reći (smijeh) kako se nisam niti malo promijenila.

Njezina sindikalna priča započela je preseljenjem iz Voltinog naselja u Novi Zagreb 2002., gdje je, pomalo upoznajući ljude u novome kvartu, „naletjela“  na članove tamošnjeg SUH-a, te im se odlučila pridružiti. Kada se prije tri godine u Podružnici ukazao problem kadrovske i organizacijske prirode, istaknula se u, kako kaže, „elegantnom“ rješavanju situacije, te je 2012. izabrana za predsjednicu.

- Moram napomenuti da smo vrlo smo ponosni na to što smo ove godine dobili čak 45 novih članova, uspješno surađujemo s gradskom Podružnicom i središnjicom, a radimo i na unaprijeđenju suradnje s Maticom umirovljenika Sopot, Trnsko, Utrine i s Crvenim Križom. Organiziramo i predavanja, primjerice o energetskoj učinkovitosti i štednji energije, na kojoj smo raspravljali o promjeni operatera. Izuzetnu pažnju posvećujemo zdravlju naših članova, pa smo ostvarili suradnju s liječnicima volonterima koji nas svakoga mjeseca posjećuju – mjerenje tlaka, šećera i kolesterola u krvi, mjerenje plućnog volumena i brzine protoka zraka (spirometrija), a imali smo i provjeru sluha. U duhu brige o zdravlju, sudjelovali smo i na Sportskim susretima SUH-ovaca u Studentskom gradu, a redovito vježbamo i uz pomoć fizijatara.

Našim aktivnim sindikalcima iz Novog Zagreba nisu strani ni izleti, pa su posjetili izložbu o Veroniki Desinićkoj u Velikom Taboru u Hrvatskom Zagorju, izložbu slikarice Slave Raškaj u Ozlju, naselje Sv. Martin na Muri – najsjeverniju točku Hrvatske, a ljetos su čak četiri puta bili na moru u Novom Vinodolskom, sada već tradicionalnoj ljetnoj destinaciji. Uz izlete, tu su i nezaobilazni kulturno-zabavni domjenci u povodu Božićnih i Novogodišnjih blagdana. No, našu povjerenicu zaokupljaju i neka ozbiljnija pitanja.

- Svjesna sam toga kako smo mi udruga, no smatram kako vlada premala zastupljenost umirovljenika u organima vlasti. Nama treba jedinstvena stranka umirovljenika koja bi postojala sama za sebe, bez utjecaja drugih političkih stranaka, jedna i jedina, za nas. Kada bi od milijun i 200 tisuća umirovljenika većina glasala za tu jednu stranku, imali bi 12-15 zastupnika u Saboru, e onda bi nas slušali! – napominje. Koja je formula uspjeha ove zagrebačke Podružnice? Timski rad, odlučno tvrdi Ljubica.

- Sve planove, zadatke koje si zadajemo rješavamo zajedno. Drago što se u svemu mogu osloniti na svoje suradnike, jer u timu je uvijek lakše, samo treba imati ideju, od nje sve kreće. Mi onda podijelimo zadatke, dio preuzme tajnica, dio blagajnica, imamo i „poštara“, ali i ekipu za posjete bolesnima. Ja osobno posjećujem osnivače i bivše predsjednike SUH-a, među njima i prvog predsjednika Juraja Ivankovića, te bivše predsjednike našeg SUH-a u Novom Zagrebu. Zadovoljna sam trenutnim stanjem, kako na razini Podružnice tako i grada, a preporučila bih svima da se organiziraju, da aktivnosti i druženja bude što više, jer nam život čine kvalitetnijim i ispunjenijim. Ne želimo da naši članovi provode dane sjedeći ili ležeći pred televizorom, mi ih ipak aktivnostima nekako nastojimo držati podalje od problema, među kojima je daleko najgora – usamljenost... Pravo je zadovoljstvo nešto učiniti za druge i pomoći im.

Ljubičin moto? Mora postojati volja, i ono osnovno – rad.

- Nikada mi nije dosadno, jer, kada imate obaveza, život vam nije monoton, vrijeme se popuni. Stalno sam uz pokretu, a uz dobru organizaciju, sve se stigne! (Marina Tripović)