UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Zdenka Ladišić, predsjednica Podružnice SUH-a Studentski grad

Mi znamo, hoćemo i možemo!  

Rođena Osječanka, Zdenka Ladišić je nakon završene Srednje ekonomske škole radila u reeksportnom poduzeću „Ferimport“, te je nakon tri desetljeća radnog staža, kao šefica inozemnih firmi i predstavništva, otišla u mirovinu.

Mogla je, još raditi, kaže, no štetni ugovori i manipulacije u korist pojedinaca pridonijeli su njezinoj odluci o umirovljenju. Njezin suprug tada je već bio u mirovini, sin, snaha i dvoje unučadi u Kanadi, a ona se pitala - „Što ću raditi u mirovini?“ Isprva se bojala te promjene, no posjet djeci pomogao joj je da lakše prebrodi prestanak radnog odnosa.

- Osjećala sam da sam u izvrsnoj mentalnoj i fizičkoj snazi, pa to što sam se umirovila za mene nipošto nije značilo i da sam se - umirila. Po povratku iz Amerike odmah sam se upisala u Pučko otvoreno učilište, gdje sam osam godina pohađala tečajeve iz informatike, fotografije, arheologije, ali i mnoge druge. Uz to sam i devet godina rekreativno vježbala u Kulturnom centru Dubrava i plivala na bazenima Mladost. Osim toga, kada sam otkrila da se u našem Mjestom odboru počinju održavati vježbe za kralježnicu, odmah sam se uključila, priča naša aktivna povjerenica živog sportskog duha, te nastavlja:

- Voditelj vježbi je bio Stevo Živčić, tadašnji predsjednik HSU-a Studentskog grada. Kako tada nisam bila uključena u niti jednu stranku, učlanila sam se, te počela sudjelovati u druženjima, izletima i ostalim aktivnostima. „Pala“ je ideja da kolege Stevo Živčić, Snježana Živčić, Jadranka Bogner i ja odemo u Sindikat umirovljenika i malo se raspitamo o svemu. Primila nas je Milica Čavkić, potpredsjednica SUH-a i predsjednica Odbora za učlanjivanje te prava i povlastice članstva, koja nas je opširno informirala o radu Sindikata te strpljivo odgovarala na naša pitanja. Na kraju nam je savjetovala da osnujemo novu podružnicu, jer je, prema njezinim riječima, u nama vidjela veliki potencijal. Kako je vrijeme kasnije pokazalo, bila je u pravu.

U sklopu glavnih aktivnosti, članovi Podružnice Studentski grad, uz već spomenute vježbe za kralježnicu, dva puta tjedno održavaju sportske sekcije, igra se stolni tenis, pikado, karta belot, a prakticiraju i tzv. nordijskog hodanje. Sudjelovali su u 1. Sportskim susretima SUH-a, a upravo je Studentski grad bio je domaćinom 2. susreta održanih 27. rujna - domaća ekipa osvojila je zlatne medalje. Osim sporta, neumorni SUH-ovci Studentskog grada imaju vrlo raznolike interese.

- Izvrsni smo u pravljenju čestitki tzv. quilling tehnikom, pa smo u trgovačkom centru „Garden mall“ dva tjedna predstavljali svoje radove, a snimila nas je i zagrebačka televizija Z-1. Imali smo i tečaj informatike, zdravstvene programe te zanimljivo edukativno predavanje o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Bilo je tu i odlazaka na koncerte i u kazalište, sudjelovali smo u akciji „Hrvatska volontira“, na manifestacijama u povodu Tjedna udruga i Međunarodnog dana starijih osoba na Zrinjevcu, te na Jarunskim sportskim susretima. Također, organizirali smo i mamografski pregled za žene, a od rujna smo krenuli i s mjerenjem tlaka i šećera u krvi. Raduje nas i to što smo ostvarili kontakt  s umirovljenicima iz grada Lendave u Sloveniji, uspješno surađujemo i s Maticom umirovljenika Novi Zagreb, imamo Facebook stranicu, a kolegice Živčić, Vukojević i ja izdajemo list „Juniori i seniori. Moram spomenuti i to kako smo posebno ponosni na naše humanitarno djelovanje za pomoć djeci u Africi.

No naša vedra i vrijedna sindikalistica, iako umirovljenički život nastoji prožeti što pozitivnim iskustvima, stjecanju novih vještina, rekreacijom i druženjima, svjesna je činjenice da su umirovljenici ipak najugroženija skupina našeg društva.

- Mi umirovljenici smo, veliki umjetnici u preživljavanju! Razočaram se svaki put kada na protestima sretnem ista lica, a ostale kao da se to ne tiče, kao da su zadovoljni i nemaju se potrebu boriti za svoja prava. Svi imamo 24 sata dnevno na raspolaganju i na nama je kako ćemo  i gdje to vrijeme iskoristiti. Ima u nama i znanja i borbenog duha - samo da je zdravlja! Možemo još mnogo toga učiniti kako bi nam svima bilo bolje. Mi to znamo, hoćemo i možemo! Učlanivši se u Sindikat, život nam je postao bogatiji i kvalitetniji. Jednostavno odbijamo da otpišu i nas i naše mirovine! Iako smo mlada Podružnica koja djeluje tek drugu godinu, uvjerena sam kako su svi naši članovi i više nego zadovoljni dosadašnjim radom.

- Preporučujem svima - učlanite se u SUH, u šarenilu programa i aktivnosti sigurno ćete pronaći nešto za sebe, a naučit ćete i mnoštvo novih vještina te steći brojna nova poznanstva i prijatelje. Zajedničkim snagama možemo mnogo toga promijeniti na bolje! (Marina Tripović)