UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Zdenka Ladišić, predsjednica Podružnice SUH-a Studentski grad

Mi znamo, hoćemo i možemo!  

Rođena Osječanka, Zdenka Ladišić je nakon završene Srednje ekonomske škole radila u reeksportnom poduzeću „Ferimport“, te je nakon tri desetljeća radnog staža, kao šefica inozemnih firmi i predstavništva, otišla u mirovinu.

Mogla je, još raditi, kaže, no štetni ugovori i manipulacije u korist pojedinaca pridonijeli su njezinoj odluci o umirovljenju. Njezin suprug tada je već bio u mirovini, sin, snaha i dvoje unučadi u Kanadi, a ona se pitala - „Što ću raditi u mirovini?“ Isprva se bojala te promjene, no posjet djeci pomogao joj je da lakše prebrodi prestanak radnog odnosa.

- Osjećala sam da sam u izvrsnoj mentalnoj i fizičkoj snazi, pa to što sam se umirovila za mene nipošto nije značilo i da sam se - umirila. Po povratku iz Amerike odmah sam se upisala u Pučko otvoreno učilište, gdje sam osam godina pohađala tečajeve iz informatike, fotografije, arheologije, ali i mnoge druge. Uz to sam i devet godina rekreativno vježbala u Kulturnom centru Dubrava i plivala na bazenima Mladost. Osim toga, kada sam otkrila da se u našem Mjestom odboru počinju održavati vježbe za kralježnicu, odmah sam se uključila, priča naša aktivna povjerenica živog sportskog duha, te nastavlja:

- Voditelj vježbi je bio Stevo Živčić, tadašnji predsjednik HSU-a Studentskog grada. Kako tada nisam bila uključena u niti jednu stranku, učlanila sam se, te počela sudjelovati u druženjima, izletima i ostalim aktivnostima. „Pala“ je ideja da kolege Stevo Živčić, Snježana Živčić, Jadranka Bogner i ja odemo u Sindikat umirovljenika i malo se raspitamo o svemu. Primila nas je Milica Čavkić, potpredsjednica SUH-a i predsjednica Odbora za učlanjivanje te prava i povlastice članstva, koja nas je opširno informirala o radu Sindikata te strpljivo odgovarala na naša pitanja. Na kraju nam je savjetovala da osnujemo novu podružnicu, jer je, prema njezinim riječima, u nama vidjela veliki potencijal. Kako je vrijeme kasnije pokazalo, bila je u pravu.

U sklopu glavnih aktivnosti, članovi Podružnice Studentski grad, uz već spomenute vježbe za kralježnicu, dva puta tjedno održavaju sportske sekcije, igra se stolni tenis, pikado, karta belot, a prakticiraju i tzv. nordijskog hodanje. Sudjelovali su u 1. Sportskim susretima SUH-a, a upravo je Studentski grad bio je domaćinom 2. susreta održanih 27. rujna - domaća ekipa osvojila je zlatne medalje. Osim sporta, neumorni SUH-ovci Studentskog grada imaju vrlo raznolike interese.

- Izvrsni smo u pravljenju čestitki tzv. quilling tehnikom, pa smo u trgovačkom centru „Garden mall“ dva tjedna predstavljali svoje radove, a snimila nas je i zagrebačka televizija Z-1. Imali smo i tečaj informatike, zdravstvene programe te zanimljivo edukativno predavanje o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Bilo je tu i odlazaka na koncerte i u kazalište, sudjelovali smo u akciji „Hrvatska volontira“, na manifestacijama u povodu Tjedna udruga i Međunarodnog dana starijih osoba na Zrinjevcu, te na Jarunskim sportskim susretima. Također, organizirali smo i mamografski pregled za žene, a od rujna smo krenuli i s mjerenjem tlaka i šećera u krvi. Raduje nas i to što smo ostvarili kontakt  s umirovljenicima iz grada Lendave u Sloveniji, uspješno surađujemo i s Maticom umirovljenika Novi Zagreb, imamo Facebook stranicu, a kolegice Živčić, Vukojević i ja izdajemo list „Juniori i seniori. Moram spomenuti i to kako smo posebno ponosni na naše humanitarno djelovanje za pomoć djeci u Africi.

No naša vedra i vrijedna sindikalistica, iako umirovljenički život nastoji prožeti što pozitivnim iskustvima, stjecanju novih vještina, rekreacijom i druženjima, svjesna je činjenice da su umirovljenici ipak najugroženija skupina našeg društva.

- Mi umirovljenici smo, veliki umjetnici u preživljavanju! Razočaram se svaki put kada na protestima sretnem ista lica, a ostale kao da se to ne tiče, kao da su zadovoljni i nemaju se potrebu boriti za svoja prava. Svi imamo 24 sata dnevno na raspolaganju i na nama je kako ćemo  i gdje to vrijeme iskoristiti. Ima u nama i znanja i borbenog duha - samo da je zdravlja! Možemo još mnogo toga učiniti kako bi nam svima bilo bolje. Mi to znamo, hoćemo i možemo! Učlanivši se u Sindikat, život nam je postao bogatiji i kvalitetniji. Jednostavno odbijamo da otpišu i nas i naše mirovine! Iako smo mlada Podružnica koja djeluje tek drugu godinu, uvjerena sam kako su svi naši članovi i više nego zadovoljni dosadašnjim radom.

- Preporučujem svima - učlanite se u SUH, u šarenilu programa i aktivnosti sigurno ćete pronaći nešto za sebe, a naučit ćete i mnoštvo novih vještina te steći brojna nova poznanstva i prijatelje. Zajedničkim snagama možemo mnogo toga promijeniti na bolje! (Marina Tripović)