UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Anton Pertot, predsjednik Podružnice SUH-a Umag

Svaka pohvala članova daje mi novu snagu!

Umirovljeni upravni pravnik, Anton Pertot rođen je u Aurisini, naselju uz obalu Tršćanskog zaljeva u Italiji, kao pripadnik slovenske nacionalne manjine. Od 2012. je predsjednik Podružnice SUH-a u Umagu, gdje je doselio još davne 1955. godine.

Kao vrlo mlad zaposlio se u Tvornici cementa Umag, a potom u Domu zdravlja, gdje je radio sve do 1959., kada je otišao u vojsku. Po povratku u Umag, zaposlio se u gradskoj općini kao službenik, a po stjecanju zvanja upravnog pravnika u Višoj upravnoj školi u Zagrebu, radio je u Općinskoj upravi, da bi nakon nekoliko godina postao i šefom Uprave za prihode. Obavljao je i dužnost Sekretara za financije Općine Buje, a u organima uprave ostao je sve do 1980. godine, kada je dobio mjesto pomoćnika direktora Istarske kreditne banke Umag, gdje je radio sve do umirovljenja.

Sve vrijeme bio je aktivan sportaš, a potom i sportski rukovoditelj – u nekoliko navrata predsjedavao je RK Istraturist Umag, te SIZ-a fizičke kulture i Saveza organizacije fizičke kulture.

- Posebno sam ponosan na to što sam za RK Istraturist izborio plasman u tadašnjoj Prvoj saveznoj ligi, kao najmanji grad sudionik. No i nakon odlaska u mirovinu sam ostao sportski aktivan. Predsjedništvo naše Podružnice pokrenulo je organizaciju sportskih igara na nivou Istre - prve igre održane su upravo u Umagu, a odvijaju se u brojnim disciplinama, što smatram svojim velikim uspjehom. Na našu inicijativu osnovan je i Međunarodni boćarski turnir prijateljstva, na kojem sudjeluju naše istarske Podružnice i sindikalne organizacije iz Trsta. Na posljednjem turniru, održanom 20. lipnja u Roču, sudjelovalo je čak 10 ekipa! – ponosno će Pertot.

Umaški SUH-ovci, s obzirom da svoj zemljopisni položaj, mnogo vremena posvećuju suradnji s podružnicama SPI CGIL iz Italije, pa su se još 1998. godine pobratimili s kolegama iz Trsta, s kojima uspješno surađuju u organizaciji ne samo sportskih susreta, već i seminara te raznih druženja. Osim toga, naši vrijedni sindikalisti su u Umagu osigurali novčanu pomoć umirovljenicima s najnižim mirovinama, otvaranje Stacionara za nemoćne i bolesne osobe pri Domu zdravlja Umag, besplatne obroke za najpotrebitije članove, te besplatni dvosatni parking. Osim toga, redovito posjećuju i svoje članove u Domu za starije osobe u Novigradu.

- Izrazito sam ponosan što smo bili inicijatori izgradnje Doma za starije osobe u Umagu, što je bilo prije više od 10 godina. Nakon pet godina, koliko je trajala njegova izgradnja, sada imamo najljepši i najmoderniji Dom umirovljenika u Hrvatskoj, na veliko zadovoljstvo ne samo nas, nego i naših kolega iz HSU-a.

Umaškoj Podružnici nije strana ni organizacija izleta i druženja, pa tako svake godine, u suradnji s turističkim agencijama, organizira najmanje dva izleta u zemlji i inozemstvu, kao i susret s članovima iz talijanskog SPI CGIL Domio. Također, svake godine obilježavaju Međunarodni dan žena 8. ožujka i dočekuju Novu godinu. Nastoje, kaže Pertot, svojim članovima, kojih je trenutno petstotinjak, omogućiti da svatko pronađe nešto za sebe. Osim toga, nastavlja, umaški SUH-ovci diče se i nekim svojim posebnostima.

- Uzmemo li u obzir naš zemljopisni položaj i blizinu Italije, specifičnost naše udruge je i pružanje pomoći članovima koji primaju strane mirovine, posebno talijanske, a koji svake godine moraju pribaviti mnoštvo informacija i dokumenata kako bi zadržali prava na mirovine. Neprestano radimo i na povećanju članstva, pa smo tako osnovali i Ogranak Sindikata umirovljenika Istraturista, gdje smo stekli novih 50 članova. No, iako nam je jasno kako se naše društvo nalazi u velikim financijskim poteškoćama, a proračunska sredstva se iz godine u godinu smanjuju, moram priznati da smo pomalo ogorčeni što se Gradom Umagom nikako ne možemo usuglasiti oko poslovnog prostora. Imamo, vjerujem, najskromnije prostorije od svih istarskih podružnica. Tu zbilja nismo imali sreće i voljeli bismo kada bi nam Grad uskoro osigurao povoljnije uvjete za rad. To bi nam, vjerujem, omogućilo ne samo širenje aktivnosti i sadržaja, već i povećanje broja članova!

- Naš Sindikat umirovljenika ima drugačiji razvojni put od ostalih sindikata u Europi. Tamo se sindikatima pridružuju radnici ovisno o svojim političkim uvjerenjima i sa svojim sindikalnim aktivnostima nastavljaju nakon odlaska u mirovinu - u istom sindikatu. To kod nas nije slučaj. Naši umirovljenici k nama dolaze s različitim političkim stavovima i to u svom djelovanju moramo imati na umu, no borba za bolja i veća socijalna prava treba biti iznad političkih opredjeljenja i u tome moramo biti jedinstveni. Svaka pohvala koju od naših članova dobijemo za uspješno izvedenu akciju ili program daje mi novu snagu, snagu za rad na povećanju članstva te poboljšanju statusa umirovljenika, ne samo na našem lokalnom nivou, već i društvu u cjelini. Zajedno smo jači! (Marina Tripović)