UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Ivan Mikušević, predsjednik Podružnice SUH-a Velika Gorica

Veseli penzićki predsjednik

Umirovljeni kemijski tehničar, Ivan Mikušević rođen je u selu Kupinec, jednom od 14 naselja općine Klinča Sela, smještene dvadesetak kilometara jugozapadno od Zagreba. Posljednje tri i pol godine ponosno obavlja dužnost predsjednika Podružnice SUH-a u Velikoj Gorici. Pohađao je Srednju kemijsko-tehničku školu u Zagrebu, istovremeno radeći u nekadašnjoj tvornici boja i lakova „Katran“ u Radničkoj ulici, koja je u međuvremenu postala dijelom Kemijskog kombinata Chromos-Katran-Kutrilin. 1996. godine je, nakon gotovo četiri desetljeća radnog vijeka, otišao u mirovinu. Tada se na nagovor tadašnjeg predsjednika Dragutina Baćanija, koji je bio upoznat s njegovim dotadašnjim sindikalnim aktivnostima, učlanio u našu velikogoričku Podružnicu. U SUH se uključio i iz želje za druženjima i izletima, čija mu organizacija pričinja iznimno zadovoljstvo. Osim toga, nije se htio, kako kaže, „zapustiti“ u mirovini, već ostati druželjubiv i aktivan.

- Volim putovati i poseban mi je užitak organizirati razne zdravstveno-rekreativne izlete te druženja i zabave za naše članove. Već 12 godina organiziram izlete na hrvatsku obalu - i to čak dvaput godišnje. Evo upravo ove subote krećemo na naše „ljetovanje u rujnu“ u Baškoj vodi kraj Makarske! Do sada smo najčešće ljetovali u Malom Lošinju, a posjetili smo i mjesto Rabac u Istri, otok Rab, Stari Grad na Hvaru i Supetar na Braču. Također, hodočastili smo u svetišta Marija Bistrica, Trsat i Međugorje... Ovoga mjeseca idemo opet put Međugorja, dok smo za idući mjesec isplanirali druženje na čakovečkim bazenima, uz nezaobilazni ručak i druženje prije povratka kući. U tijeku su i pregovori za proslavu Martinja u studenome, a opcije su nam Melečki kod Samobora, Marija Gorica pokraj Zaprešića ili Međugorje - veselo će naš druželjubivi povjerenik.

Velikogorička Podružnica uspješno surađuje i s drugim podružnicama iz svoga kraja - s Donjom Lomnicom, Lazinom Čičkom, Klubom umirovljenika, Zračnom lukom Pleso te s Udrugom umirovljenika Velike Gorice. Dobro surađuju i s Domom zdravlja, Crvenim križem, Centrom za socijalnu skrb, udrugom VG Dijabetičar te aktivno sudjeluju u inicijativi za izgradnju novog doma umirovljenika u svome gradu – za sada je osigurano zemljište za izgradnju te izdana građevinska dozvola.

- Trudimo se učiniti i pomoći gdje god i koliko god možemo. Neprestano vodimo brigu o našim starijim, bolesnim i nemoćnim članovima, bilo da je riječ samo o telefonskom pozivu ili pak o posjetu, kada ih razveselimo i društvom i poklonom. Nastojimo na vrijeme osigurati financijska sredstva za naše najpotrebitije članove, a  ponosan sam i na to što svim našim članovima redovito šaljemo čestitke povodom njihovih rođendana. Zadovoljan sam radom naše Podružnice, no trenutno nam najviše nedostaje adekvatan prostor u kojem bismo se mogli družiti i organizirati plesove i zabave. Nažalost, takvih prostorija u Velikoj Gorici jednostavno nema. No ipak se trudimo, koliko možemo, u tom pogledu surađivati s Udrugom umirovljenika. Utorkom i petkom od 9 do 12 sati dežurni smo za naše članove, no unajmljeni prostor u kojem se sastajemo, inače u vlasništvu SSSH, jednostavno je premalen za neka veća okupljanja. Moramo pronaći neko rješenje, a posebno bi nas obradovalo kada bismo osigurali prostor za doček Nove godine! Osim prostora, poteškoće nam stvaraju i skromna financijska sredstva kojima raspolažemo i kojih uvijek nedostaje. Od grada nažalost dobivamo malu potporu, no božićnice koje svake godine osigura za one s najskromnijim mirovinama ipak mnogo znače.

- Trenutno imamo oko 500 evidentiranih članova, no do sada je ovogodišnju članarinu platilo njih 260. S druge strane, dobra vijest je da nam se pridružilo 20 novih! Podružnicu treba održati,a to možemo postići jedino zajedno, međusobnim poštivanjem i zalaganjem! Najvažnije je da budemo sretni i dobroga zdravlja, a još kad bi nam se malo povećale mirovine...! Uvijek nastojim pomoći svojim članovima koliko mogu i iskoristiti svaku mogućnost za druženja, putovanja i zabave. Za sve to ću se boriti koliko ću moći! (Marina Tripović)