UVODNA RIJEČ

Uzmi svoju mjeru

Piše: Jasna A. Petrović

     Prema Global AgeWatch Indexu za 2015. zemlje koje vole svoje starije su, redom, Švicarska, Norveška, Šved­ska, Njemačka i Kanada. Najgore su, pak, Afganistan, Malavi, Mozambik, Zapadna Obala i Pakistan. Hrvatska je bila na sramotnom 67. mjestu po ekonomskom standardu i sigurnosti. Sada bi bila među zadnjih dvadesetak na svijetu.

     S 50 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva i svakom trećom osobom starijom od 65 godina u zoni ri­zika od bijede, prihvatili smo kao da je normalno da stari­ce i starci kopaju po kantama za smeće i vise iz kontejnera dohvaćajući plastične boce za otkup. Dvadeset plastičnih boca dnevno i eto pola kruha i pola litre mlijeka!

     Smanjili smo svoju mjeru i prihvatili poniženje. Osim po društvenim mrežama, za onih jedva deset posto infor­matički pismenih starijih osoba s mobitelima, nigdje više nema glasa o generaciji sakupljača boca. Ne samo da su smanjili svoju mjeru, već su je i prihvatili. Prihvatili su da unuku kupe čokoladu za rođendan i sv. Nikolu, a ne toliko potrebne cipele ili školski tablet. Prihvatili su da se više ne posjećuju s rodbinom i prijateljima, jer nije pristojno odla­ziti u posjet bez kave ili cvijeća. Prihvatili su da im televizija zamijeni kazalište i koncerte, osim ako ih ne ulove da ne plaćaju pretplatu. Tada ni to.

     Mladi odlaze iz Hrvatske jer ne prihvaćaju mjeru koju im je odredila vladajuća elita. Stariji ostaju jer više nisu konku­rentni na tržištu rada, i jer su prihvatili mjeru svoje bijede.

     Pa koja je onda mjera prava za tebe? Sa čime se trebaš usporediti? Ako je 2.180 kuna hrvatska linija siromaštva, trebaš li biti sretan što si među 50 posto onih koji imaju mi­rovine više od te linije? Ili je za tvoju mjeru presudno ako imaš mirovinu višu od prosječne od 2.318 kuna?

     Ne, uzmi globalnu mjeru. Prema procjeni objavljenoj na stranici numbeo.com četveročlanoj obitelji u Zagrebu za normalan život mjesečno potrebno je 14.600 kuna i to bez podstanarine. Mjesečni troškovi za jednu osobu iznose, dakle, 4.300 kuna.    Prosječna plaća u Zagrebu je 6.972 kune, a prosječna mirovina u glavnom gradu iznosi 2.463 kune. Dakle, 65 posto umirovljenika u Zagrebu ima mirovine niže od potrebnih troškova za normalni život prema svjetskim kriterijima, ali i od europskog modela izračuna linije siro­maštva (60 posto medijana neto plaće).

     Neka vam bude muka, neka se razljutite i postanete bijesni, no svoju mjeru postavite na svjetsku i europsku razinu. Očekujte od svoje domovine da vam osigura 4.300 kuna prihoda mjesečno, pogotovo ako ste odradili 40 godi­na radnog staža. Imate na to pravo. Zahtijevajte to.

 

 

 

 

 

 


 

Ivan Mikušević, predsjednik Podružnice SUH-a Velika Gorica

Veseli penzićki predsjednik

Umirovljeni kemijski tehničar, Ivan Mikušević rođen je u selu Kupinec, jednom od 14 naselja općine Klinča Sela, smještene dvadesetak kilometara jugozapadno od Zagreba. Posljednje tri i pol godine ponosno obavlja dužnost predsjednika Podružnice SUH-a u Velikoj Gorici. Pohađao je Srednju kemijsko-tehničku školu u Zagrebu, istovremeno radeći u nekadašnjoj tvornici boja i lakova „Katran“ u Radničkoj ulici, koja je u međuvremenu postala dijelom Kemijskog kombinata Chromos-Katran-Kutrilin. 1996. godine je, nakon gotovo četiri desetljeća radnog vijeka, otišao u mirovinu. Tada se na nagovor tadašnjeg predsjednika Dragutina Baćanija, koji je bio upoznat s njegovim dotadašnjim sindikalnim aktivnostima, učlanio u našu velikogoričku Podružnicu. U SUH se uključio i iz želje za druženjima i izletima, čija mu organizacija pričinja iznimno zadovoljstvo. Osim toga, nije se htio, kako kaže, „zapustiti“ u mirovini, već ostati druželjubiv i aktivan.

- Volim putovati i poseban mi je užitak organizirati razne zdravstveno-rekreativne izlete te druženja i zabave za naše članove. Već 12 godina organiziram izlete na hrvatsku obalu - i to čak dvaput godišnje. Evo upravo ove subote krećemo na naše „ljetovanje u rujnu“ u Baškoj vodi kraj Makarske! Do sada smo najčešće ljetovali u Malom Lošinju, a posjetili smo i mjesto Rabac u Istri, otok Rab, Stari Grad na Hvaru i Supetar na Braču. Također, hodočastili smo u svetišta Marija Bistrica, Trsat i Međugorje... Ovoga mjeseca idemo opet put Međugorja, dok smo za idući mjesec isplanirali druženje na čakovečkim bazenima, uz nezaobilazni ručak i druženje prije povratka kući. U tijeku su i pregovori za proslavu Martinja u studenome, a opcije su nam Melečki kod Samobora, Marija Gorica pokraj Zaprešića ili Međugorje - veselo će naš druželjubivi povjerenik.

Velikogorička Podružnica uspješno surađuje i s drugim podružnicama iz svoga kraja - s Donjom Lomnicom, Lazinom Čičkom, Klubom umirovljenika, Zračnom lukom Pleso te s Udrugom umirovljenika Velike Gorice. Dobro surađuju i s Domom zdravlja, Crvenim križem, Centrom za socijalnu skrb, udrugom VG Dijabetičar te aktivno sudjeluju u inicijativi za izgradnju novog doma umirovljenika u svome gradu – za sada je osigurano zemljište za izgradnju te izdana građevinska dozvola.

- Trudimo se učiniti i pomoći gdje god i koliko god možemo. Neprestano vodimo brigu o našim starijim, bolesnim i nemoćnim članovima, bilo da je riječ samo o telefonskom pozivu ili pak o posjetu, kada ih razveselimo i društvom i poklonom. Nastojimo na vrijeme osigurati financijska sredstva za naše najpotrebitije članove, a  ponosan sam i na to što svim našim članovima redovito šaljemo čestitke povodom njihovih rođendana. Zadovoljan sam radom naše Podružnice, no trenutno nam najviše nedostaje adekvatan prostor u kojem bismo se mogli družiti i organizirati plesove i zabave. Nažalost, takvih prostorija u Velikoj Gorici jednostavno nema. No ipak se trudimo, koliko možemo, u tom pogledu surađivati s Udrugom umirovljenika. Utorkom i petkom od 9 do 12 sati dežurni smo za naše članove, no unajmljeni prostor u kojem se sastajemo, inače u vlasništvu SSSH, jednostavno je premalen za neka veća okupljanja. Moramo pronaći neko rješenje, a posebno bi nas obradovalo kada bismo osigurali prostor za doček Nove godine! Osim prostora, poteškoće nam stvaraju i skromna financijska sredstva kojima raspolažemo i kojih uvijek nedostaje. Od grada nažalost dobivamo malu potporu, no božićnice koje svake godine osigura za one s najskromnijim mirovinama ipak mnogo znače.

- Trenutno imamo oko 500 evidentiranih članova, no do sada je ovogodišnju članarinu platilo njih 260. S druge strane, dobra vijest je da nam se pridružilo 20 novih! Podružnicu treba održati,a to možemo postići jedino zajedno, međusobnim poštivanjem i zalaganjem! Najvažnije je da budemo sretni i dobroga zdravlja, a još kad bi nam se malo povećale mirovine...! Uvijek nastojim pomoći svojim članovima koliko mogu i iskoristiti svaku mogućnost za druženja, putovanja i zabave. Za sve to ću se boriti koliko ću moći! (Marina Tripović)