UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Ivan Mikušević, predsjednik Podružnice SUH-a Velika Gorica

Veseli penzićki predsjednik

Umirovljeni kemijski tehničar, Ivan Mikušević rođen je u selu Kupinec, jednom od 14 naselja općine Klinča Sela, smještene dvadesetak kilometara jugozapadno od Zagreba. Posljednje tri i pol godine ponosno obavlja dužnost predsjednika Podružnice SUH-a u Velikoj Gorici. Pohađao je Srednju kemijsko-tehničku školu u Zagrebu, istovremeno radeći u nekadašnjoj tvornici boja i lakova „Katran“ u Radničkoj ulici, koja je u međuvremenu postala dijelom Kemijskog kombinata Chromos-Katran-Kutrilin. 1996. godine je, nakon gotovo četiri desetljeća radnog vijeka, otišao u mirovinu. Tada se na nagovor tadašnjeg predsjednika Dragutina Baćanija, koji je bio upoznat s njegovim dotadašnjim sindikalnim aktivnostima, učlanio u našu velikogoričku Podružnicu. U SUH se uključio i iz želje za druženjima i izletima, čija mu organizacija pričinja iznimno zadovoljstvo. Osim toga, nije se htio, kako kaže, „zapustiti“ u mirovini, već ostati druželjubiv i aktivan.

- Volim putovati i poseban mi je užitak organizirati razne zdravstveno-rekreativne izlete te druženja i zabave za naše članove. Već 12 godina organiziram izlete na hrvatsku obalu - i to čak dvaput godišnje. Evo upravo ove subote krećemo na naše „ljetovanje u rujnu“ u Baškoj vodi kraj Makarske! Do sada smo najčešće ljetovali u Malom Lošinju, a posjetili smo i mjesto Rabac u Istri, otok Rab, Stari Grad na Hvaru i Supetar na Braču. Također, hodočastili smo u svetišta Marija Bistrica, Trsat i Međugorje... Ovoga mjeseca idemo opet put Međugorja, dok smo za idući mjesec isplanirali druženje na čakovečkim bazenima, uz nezaobilazni ručak i druženje prije povratka kući. U tijeku su i pregovori za proslavu Martinja u studenome, a opcije su nam Melečki kod Samobora, Marija Gorica pokraj Zaprešića ili Međugorje - veselo će naš druželjubivi povjerenik.

Velikogorička Podružnica uspješno surađuje i s drugim podružnicama iz svoga kraja - s Donjom Lomnicom, Lazinom Čičkom, Klubom umirovljenika, Zračnom lukom Pleso te s Udrugom umirovljenika Velike Gorice. Dobro surađuju i s Domom zdravlja, Crvenim križem, Centrom za socijalnu skrb, udrugom VG Dijabetičar te aktivno sudjeluju u inicijativi za izgradnju novog doma umirovljenika u svome gradu – za sada je osigurano zemljište za izgradnju te izdana građevinska dozvola.

- Trudimo se učiniti i pomoći gdje god i koliko god možemo. Neprestano vodimo brigu o našim starijim, bolesnim i nemoćnim članovima, bilo da je riječ samo o telefonskom pozivu ili pak o posjetu, kada ih razveselimo i društvom i poklonom. Nastojimo na vrijeme osigurati financijska sredstva za naše najpotrebitije članove, a  ponosan sam i na to što svim našim članovima redovito šaljemo čestitke povodom njihovih rođendana. Zadovoljan sam radom naše Podružnice, no trenutno nam najviše nedostaje adekvatan prostor u kojem bismo se mogli družiti i organizirati plesove i zabave. Nažalost, takvih prostorija u Velikoj Gorici jednostavno nema. No ipak se trudimo, koliko možemo, u tom pogledu surađivati s Udrugom umirovljenika. Utorkom i petkom od 9 do 12 sati dežurni smo za naše članove, no unajmljeni prostor u kojem se sastajemo, inače u vlasništvu SSSH, jednostavno je premalen za neka veća okupljanja. Moramo pronaći neko rješenje, a posebno bi nas obradovalo kada bismo osigurali prostor za doček Nove godine! Osim prostora, poteškoće nam stvaraju i skromna financijska sredstva kojima raspolažemo i kojih uvijek nedostaje. Od grada nažalost dobivamo malu potporu, no božićnice koje svake godine osigura za one s najskromnijim mirovinama ipak mnogo znače.

- Trenutno imamo oko 500 evidentiranih članova, no do sada je ovogodišnju članarinu platilo njih 260. S druge strane, dobra vijest je da nam se pridružilo 20 novih! Podružnicu treba održati,a to možemo postići jedino zajedno, međusobnim poštivanjem i zalaganjem! Najvažnije je da budemo sretni i dobroga zdravlja, a još kad bi nam se malo povećale mirovine...! Uvijek nastojim pomoći svojim članovima koliko mogu i iskoristiti svaku mogućnost za druženja, putovanja i zabave. Za sve to ću se boriti koliko ću moći! (Marina Tripović)