UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Ivan Mikušević, predsjednik Podružnice SUH-a Velika Gorica

Veseli penzićki predsjednik

Umirovljeni kemijski tehničar, Ivan Mikušević rođen je u selu Kupinec, jednom od 14 naselja općine Klinča Sela, smještene dvadesetak kilometara jugozapadno od Zagreba. Posljednje tri i pol godine ponosno obavlja dužnost predsjednika Podružnice SUH-a u Velikoj Gorici. Pohađao je Srednju kemijsko-tehničku školu u Zagrebu, istovremeno radeći u nekadašnjoj tvornici boja i lakova „Katran“ u Radničkoj ulici, koja je u međuvremenu postala dijelom Kemijskog kombinata Chromos-Katran-Kutrilin. 1996. godine je, nakon gotovo četiri desetljeća radnog vijeka, otišao u mirovinu. Tada se na nagovor tadašnjeg predsjednika Dragutina Baćanija, koji je bio upoznat s njegovim dotadašnjim sindikalnim aktivnostima, učlanio u našu velikogoričku Podružnicu. U SUH se uključio i iz želje za druženjima i izletima, čija mu organizacija pričinja iznimno zadovoljstvo. Osim toga, nije se htio, kako kaže, „zapustiti“ u mirovini, već ostati druželjubiv i aktivan.

- Volim putovati i poseban mi je užitak organizirati razne zdravstveno-rekreativne izlete te druženja i zabave za naše članove. Već 12 godina organiziram izlete na hrvatsku obalu - i to čak dvaput godišnje. Evo upravo ove subote krećemo na naše „ljetovanje u rujnu“ u Baškoj vodi kraj Makarske! Do sada smo najčešće ljetovali u Malom Lošinju, a posjetili smo i mjesto Rabac u Istri, otok Rab, Stari Grad na Hvaru i Supetar na Braču. Također, hodočastili smo u svetišta Marija Bistrica, Trsat i Međugorje... Ovoga mjeseca idemo opet put Međugorja, dok smo za idući mjesec isplanirali druženje na čakovečkim bazenima, uz nezaobilazni ručak i druženje prije povratka kući. U tijeku su i pregovori za proslavu Martinja u studenome, a opcije su nam Melečki kod Samobora, Marija Gorica pokraj Zaprešića ili Međugorje - veselo će naš druželjubivi povjerenik.

Velikogorička Podružnica uspješno surađuje i s drugim podružnicama iz svoga kraja - s Donjom Lomnicom, Lazinom Čičkom, Klubom umirovljenika, Zračnom lukom Pleso te s Udrugom umirovljenika Velike Gorice. Dobro surađuju i s Domom zdravlja, Crvenim križem, Centrom za socijalnu skrb, udrugom VG Dijabetičar te aktivno sudjeluju u inicijativi za izgradnju novog doma umirovljenika u svome gradu – za sada je osigurano zemljište za izgradnju te izdana građevinska dozvola.

- Trudimo se učiniti i pomoći gdje god i koliko god možemo. Neprestano vodimo brigu o našim starijim, bolesnim i nemoćnim članovima, bilo da je riječ samo o telefonskom pozivu ili pak o posjetu, kada ih razveselimo i društvom i poklonom. Nastojimo na vrijeme osigurati financijska sredstva za naše najpotrebitije članove, a  ponosan sam i na to što svim našim članovima redovito šaljemo čestitke povodom njihovih rođendana. Zadovoljan sam radom naše Podružnice, no trenutno nam najviše nedostaje adekvatan prostor u kojem bismo se mogli družiti i organizirati plesove i zabave. Nažalost, takvih prostorija u Velikoj Gorici jednostavno nema. No ipak se trudimo, koliko možemo, u tom pogledu surađivati s Udrugom umirovljenika. Utorkom i petkom od 9 do 12 sati dežurni smo za naše članove, no unajmljeni prostor u kojem se sastajemo, inače u vlasništvu SSSH, jednostavno je premalen za neka veća okupljanja. Moramo pronaći neko rješenje, a posebno bi nas obradovalo kada bismo osigurali prostor za doček Nove godine! Osim prostora, poteškoće nam stvaraju i skromna financijska sredstva kojima raspolažemo i kojih uvijek nedostaje. Od grada nažalost dobivamo malu potporu, no božićnice koje svake godine osigura za one s najskromnijim mirovinama ipak mnogo znače.

- Trenutno imamo oko 500 evidentiranih članova, no do sada je ovogodišnju članarinu platilo njih 260. S druge strane, dobra vijest je da nam se pridružilo 20 novih! Podružnicu treba održati,a to možemo postići jedino zajedno, međusobnim poštivanjem i zalaganjem! Najvažnije je da budemo sretni i dobroga zdravlja, a još kad bi nam se malo povećale mirovine...! Uvijek nastojim pomoći svojim članovima koliko mogu i iskoristiti svaku mogućnost za druženja, putovanja i zabave. Za sve to ću se boriti koliko ću moći! (Marina Tripović)