UVODNA RIJEČ

Ministar na detektoru istine

Piše: Jasna A. Petrović

     Smiju li ministri za saborskom govornicom lagati? Uostalom, da li netko laže, ako misli da govori istinu? Ili, je točno da istina u politici mora čekati dok nekome ne postane potrebna? Pitanja možemo nizati, a da se ne primaknemo istini.

     Jedan saborski zastupnik, Kažimir Varda iz Stranke međugeneracijske solidarnosti, na Aktualnom prijepodnevu ponešto kritički je formu­lirao svoje zastupničko pitanje da,„premda je ova Vlada uskladila miro­vine za oko 2,75% temeljem formule za usklađivanje, činjenica je da i dan danas u RH ima oko 50% umirovljenika čija se primanja ispod grani­ce siromaštva". Tome je dodao kako je udio mirovine u prosječnoj plaći u Republici Hrvatskoj pao na 38,4%, dok je u okruženju, npr. u Sloveniji, taj udio 60%, Crnoj Gori 56%, Srbiji 50%, Makedoniji 62%, BIH 43,5% itd.

     I onda je postavio i pitanje ministru rada i mirovinskog sustava „što Vi kao ministar i Vlada u cjelini mislite učiniti po pitanju poboljšanja sta­nja umirovljenih i starijih osoba, kako u pogledu povećanja mirovina, posebno minimalne mirovine, što u vezi s pitanjem nacionalne miro­vine i promjenama u sustavu obiteljske mirovine te glede dodatnog zdravstvenog osiguranja na mirovinu".

     Je li poštovani zastupnik Varda rekao nešto netočno? Nije. Je li po­stavio suvislo pitanje? Je. No odgovori koje je dobio su sljedeći.

     Prvo, ministar mu je zahvalio što je „dobro rekao kako smo ove go­dine imali najveće usklađivanje odnosno indeksaciju mirovina od 2009. godine", što Varda uopće nije rekao, niti bi rekao, jer dobro zna da taj navod nije točan. Varda zna da u 2017. godini bilježimo najveći godišnji zaostatak rasta mirovina u odnosu na rast plaća od 2,55%. Dakle, mini­star je u Vardina usta ubacio netočnost i onda ju potvrdio.

     Drugo, ministar je rekao da „iako velik broj naših umirovljenika ima stvarno mala primanja, otprilike polovica ima primanja između dvije i pet tisuća kuna". Stop! Kako je moguće da ministar „otprilike polovicu" smjesti u viši prihodovni razred, kad je vrlo lako doći do tih podataka: 310.000 umirovljenika prima mirovine između 2.000 i 5.000 kuna, a to iznosi točno 27% od broja umirovljenika koji su mirovine stekli temeljem rada.

     Treće, ministar je bio pitan kako misli riješiti pobrojana pitanja, za­pravo poboljšati položaj umirovljenika i zaustaviti daljnje siromašenje. A odgovorio je: „Također istaknuo bih mnoge projekte iz Europskog socijalnog fonda koji će upravo poboljšati status starijih osoba i umi­rovljenika. Tu bih istaknuo dva projekta. Jedno je 'Umjetnost i kultura 54+' koji će upravo za građane starije od 54 godine osigurati socijal­nu uključivost. Drugi program je 'Zaželi' kojim ćemo osigurati s jedne strane zapošljavanje 4.000 žena odnosno koje će skrbiti od 12-15.000 starijih kućanstava, a tim starijim kućanstvima osigurat ćemo i 200 kuna mjesečno za kućanske potrepštine; sve iz europskih fondova". Tako je odgovorio ministar mr.sc. Marko Pavić i ostao živ. I ponosan. Čovjek koji je otkrio da se javne politike vode popunjavanjem formulara za europ­ske projekte, što je puno jednostavnije od definiranja cilja, prepoznava­nja problema i utvrđivanja prioriteta, razvijanja strategija i formulacija javne politike (npr. pisanja zakona) te izbora i donošenja rješenja/mjera.

     Sve je to veselo odgovorio ministar i vratio se u svoje ministarstvo.

 

 

 

 

 

 


 

Milan Zornada, predsjednik Podružnice SUH-a Roč

Družite se i organizirajte, svi imamo iste probleme!

Umirovljeni prometni tehničar i ponosni otac dvaju sinova te petero unučadi, Milan Zornada rođen je u malome selu Rim podno Roča, u Općini Buzet u Istri. Budući da je njegova peteročlana obitelj živjela samo od skromnih primanja oca stolara, u vrijeme uoči Prvog svjetskog rata, proživio je, ispričao nam je, vrlo teška vremena. No nakon godina lutanja „trbuhom za kruhom“, danas sa suprugom sretno živi na svom malom imanju u Roču.

Prvi posao dobio je na građevini u Postojni na jugozapadu Slovenije, nakon čega je tri godine radio na izgradnji tvornice cementa u Umagu, sve do odlaska na dvogodišnju vojnu službu u tadašnjoj JNA. Iduća postaja, 1962. godine, bile su Jugoslavenske željeznice, kada je primljen u prometnu sekciju Divača u Sloveniji na neodređeno vrijeme. Uz rad je pohađao razne tečajeve te stekao kvalifikacije za skladištara, manevrista/kočničara/skretničara, manipulanta, konduktera i vlakovođu, a 1976. je krenuo u jednogodišnju prometnu školu u Ljubljani.

- Ondje sam uspješno položio sve ispite, stekao srednju stručnu spremu i zvanje prometnog tehničara, te se zaposlio na željezničkoj stanici Podgorje. No krajem '78. zatražio sam premještaj na stanicu u Roču, što mi je na moje veliko zadovoljstvo i odobreno. Ondje sam ostao sve do 1993., kada sam uz dokup tri godine radnoga staža, 1. srpnja iste godine otišao u mirovinu s punim stažom od 40 godina – priča naš vrijedni istarski predsjednik.

Njegova sindikalna priča započela je u siječnju 1994. kada je kasnija predsjednica, sada pokojna Bernardica Herceg, sazvala sastanak umirovljenika iz okolice, na koji se odazvalo njih šezdesetak, na kojem je iznijela prijedlog o osnivanju neke udruge umirovljenika, poput ogranka Gradske udruge umirovljenika Buzet.

- Godinu dana nismo znali što i kamo, no kada smo ostvarili kontakt s Ljubom Šergom i Netom Živković iz Podružnice SUH-a Pula, sve se pokrenulo te su nam ponudili pomoć pri registraciji Podružnice Roč. Krajem '94. na sastanku odbora Herceg je prisutnima obrazložila ulogu, smjernice i programe SUH-a, nakon čega je prijedlog o priključivanju SUH-u jednoglasno prihvaćen. Odmah smo krenuli s prikupljanjem potrebne dokumentacije i već u prvoj polovici 1995. dobili svoj pečat i žiro račun. U startu sam imenovan zamjenikom predsjednice, a naročito sam pomagao u prijevozu na sastanke ili  događanja drugih organizacija. Uz ostalo, bio sam zadužen i za skupljanje članarine te obavještavanje članova  o aktivnostima poput druženja, izleta, predavanja i zdravstvenih pregleda. Želja nam je bila izvući stanovnike ove male ruralne sredine iz njihovih kuća, obogatiti im život izletima u druge dijelove Lijepe naše te im pružiti priliku za stjecanje novih poznanstava i prijateljstava.

Predsjednikom Podružnice Roč Milan je imenovan još davne 2003. godine, a osobito se zalaže za održavanje dobrih odnosa i suradnju s ostalim udrugama, pogotovo s onima na području Buzeta. Tu je i prijateljstvo s podružnicom SPI Nabrežina iz Kraške visoravni, Okrug Trst, s kojom su se pobratimili još 1998., a osobito je ponosan na činjenicu da Roč s oko 170 članova ima najveći postotak učlanjenja u Hrvatskoj s obzirom na broj umirovljenika.

- Prioritet nam je budno pratiti program i izvršavati zadaće koje proizlaze iz središnjice SUH-a u Zagrebu i koordinacije u Puli, te održavati kontakt s lokalnom upravom, Domom za starije i nemoćne te službama socijalnog karaktera. Sam rad i zalaganje našeg Sindikata za svaku je pohvalu, imamo dobre odnose sa svim Podružnicama i raduje me kada vidim visoki odaziv na nekom druženju ili izletu, kao npr. na Dan žena  kad se okupilo 40 posto članova. Takva lijepa događanja se onda prepričavaju danima, a svako aktivno sudjelovanje je važno jer tako, uz druženje, imamo priliku iznijeti svoja mišljenja, prijedloge te upozoriti na probleme svoje Podružnice. Primjerice, prostorije koje koristimo dijelimo s Mjesnim odborom, pa iako bih volio dočekati da imamo naše vlastite, novca je, nažalost, sve manje. Poteškoće nam stvara i stara elektronička oprema koja nam je donirana i već je odradila svoje. Isto tako, već par godina imam želju svoje mjesto predsjednika prepustiti nekome mlađem, sa svježim idejama, ali to mi za sada nikako ne polazi za rukom.

Ovom prilikom poručio bih svim umirovljenicima – družite se i organizirajte u udruge, klubove, ako treba i mimo SUH-a! Zar nemamo iste probleme i zar nismo samo ujedinjeni jači? Trebamo stvarati zajedničke programe i neprestano se boriti za naša prava, bolji standard i zdravstvenu zaštitu. I pomažite jedni drugima, jer netko će i vama dobro učiniti! (Marina Tripović)