UVODNA RIJEČ

Malo više od najmanjeg

Piše: Jasna A. Petrović

     Procurila je informacija kako će se u okviru mirovinske reforme ići na ruku i onima s najnižim mirovinama i to povećanjem za tri posto. O čemu je tu riječ? Tko bi lud izvukao iz džepa tri posto povišice, u vrijeme kad plaće ra­stu za više od četiri posto, a cijene iznenađuju skokovima iza svakog ugla. Bacili smo grah i zaključili kako će najniže mirovine porasti za 3,13 posto. Jesmo li jako pametni ili či­tamo budućnost iz graha? Nema tu tajne, pa čak i nije riječ o nekoj pravoj povišici, već samo o ispravljanju nesuvisle i nepravedne prijašnje odredbe.

     Prvo treba naglasiti kako je svrha mirovine i dugogo­dišnjeg uplaćivanja mirovinskih doprinosa zaštita od si­romaštva u starosti te zaštita dostojanstva starijih osoba. Zato se u svim europskim zemljama smišljaju mehanizmi kojima bi se umirovljenike zaštitilo od potonuća na dno bijede. U većini njih, kao i u Hrvatskoj, to je bila minimalna mirovina, dakle univerzalni najniži iznos ispod kojega ne smije pasti ni jedna mirovina, ali je to postojalo do kraja 1998. godine, kad je „izmišljena" takozvana najniža miro­vina, koja nije uvjetovana cenzusom, već ovisi o dužini mi­rovinskog staža. No,„jedinična cijena" najniže mirovine, ak­tualna vrijednost mirovine (AVM) je od 1. srpnja u visini od 63,61 kune, dok je AVM za izračun osnovne mirovine 65,60 kuna. Bezrazložno utvrđena niža vrijednost AVM-a samo za siromašne je točno za 3,13 posto niža! I ta bi se nepravda ovom reformom trebala korigirati, tako da će i AVM za naj­nižu mirovinu iznositi 65,60 kuna.

Jesmo li zadovoljni? Prvi korak, mali korak više od naj­manjeg. Tako umirovljenik s 15 godina radnog staža neće više imati zajamčenu najnižu mirovinu od 954 kune, već 984 kune. Samo ili čak 30 kuna više. Onaj, pak, koji je radio 40 go­dina dobit će sada najmanje 2.624 kune, ili čak osamdesetak kuna više. Super? Ne, jer to se odnosi samo na one koji su za­radili starosnu, ali ne i prijevremenu starosnu mirovinu. Ta­kvima, koji su s kojom godinom manjka godina života otišli u prijevremenu mirovinu, oduzet će se linearno 20,4 posto od mirovine. Daju ti, dakle, 80 kuna, a onda oduzmu nešto više od pedesetak kuna. Takva je matematika ove i bivših Vlada. Daj malo, uzmi više. U cijelosti, to je politika protiv siromašnih, bez empatije, bez srca, bez poštovanja.

     Siromaštvo je najgori oblik nasilja, rekao je Mahatma Gandhi. A stvari teku, ne prema zaustavljanju siromaštva, već prema ubijanju želje. Kao da mora postojati prirodno stanje nemati, biti jadan, željeti sreću. Kao da je dostojan­stven život neprirodna želja, a prirodno je dobiti malo više od najmanjeg. Tri posto.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Milan Zornada, predsjednik Podružnice SUH-a Roč

Družite se i organizirajte, svi imamo iste probleme!

Umirovljeni prometni tehničar i ponosni otac dvaju sinova te petero unučadi, Milan Zornada rođen je u malome selu Rim podno Roča, u Općini Buzet u Istri. Budući da je njegova peteročlana obitelj živjela samo od skromnih primanja oca stolara, u vrijeme uoči Prvog svjetskog rata, proživio je, ispričao nam je, vrlo teška vremena. No nakon godina lutanja „trbuhom za kruhom“, danas sa suprugom sretno živi na svom malom imanju u Roču.

Prvi posao dobio je na građevini u Postojni na jugozapadu Slovenije, nakon čega je tri godine radio na izgradnji tvornice cementa u Umagu, sve do odlaska na dvogodišnju vojnu službu u tadašnjoj JNA. Iduća postaja, 1962. godine, bile su Jugoslavenske željeznice, kada je primljen u prometnu sekciju Divača u Sloveniji na neodređeno vrijeme. Uz rad je pohađao razne tečajeve te stekao kvalifikacije za skladištara, manevrista/kočničara/skretničara, manipulanta, konduktera i vlakovođu, a 1976. je krenuo u jednogodišnju prometnu školu u Ljubljani.

- Ondje sam uspješno položio sve ispite, stekao srednju stručnu spremu i zvanje prometnog tehničara, te se zaposlio na željezničkoj stanici Podgorje. No krajem '78. zatražio sam premještaj na stanicu u Roču, što mi je na moje veliko zadovoljstvo i odobreno. Ondje sam ostao sve do 1993., kada sam uz dokup tri godine radnoga staža, 1. srpnja iste godine otišao u mirovinu s punim stažom od 40 godina – priča naš vrijedni istarski predsjednik.

Njegova sindikalna priča započela je u siječnju 1994. kada je kasnija predsjednica, sada pokojna Bernardica Herceg, sazvala sastanak umirovljenika iz okolice, na koji se odazvalo njih šezdesetak, na kojem je iznijela prijedlog o osnivanju neke udruge umirovljenika, poput ogranka Gradske udruge umirovljenika Buzet.

- Godinu dana nismo znali što i kamo, no kada smo ostvarili kontakt s Ljubom Šergom i Netom Živković iz Podružnice SUH-a Pula, sve se pokrenulo te su nam ponudili pomoć pri registraciji Podružnice Roč. Krajem '94. na sastanku odbora Herceg je prisutnima obrazložila ulogu, smjernice i programe SUH-a, nakon čega je prijedlog o priključivanju SUH-u jednoglasno prihvaćen. Odmah smo krenuli s prikupljanjem potrebne dokumentacije i već u prvoj polovici 1995. dobili svoj pečat i žiro račun. U startu sam imenovan zamjenikom predsjednice, a naročito sam pomagao u prijevozu na sastanke ili  događanja drugih organizacija. Uz ostalo, bio sam zadužen i za skupljanje članarine te obavještavanje članova  o aktivnostima poput druženja, izleta, predavanja i zdravstvenih pregleda. Želja nam je bila izvući stanovnike ove male ruralne sredine iz njihovih kuća, obogatiti im život izletima u druge dijelove Lijepe naše te im pružiti priliku za stjecanje novih poznanstava i prijateljstava.

Predsjednikom Podružnice Roč Milan je imenovan još davne 2003. godine, a osobito se zalaže za održavanje dobrih odnosa i suradnju s ostalim udrugama, pogotovo s onima na području Buzeta. Tu je i prijateljstvo s podružnicom SPI Nabrežina iz Kraške visoravni, Okrug Trst, s kojom su se pobratimili još 1998., a osobito je ponosan na činjenicu da Roč s oko 170 članova ima najveći postotak učlanjenja u Hrvatskoj s obzirom na broj umirovljenika.

- Prioritet nam je budno pratiti program i izvršavati zadaće koje proizlaze iz središnjice SUH-a u Zagrebu i koordinacije u Puli, te održavati kontakt s lokalnom upravom, Domom za starije i nemoćne te službama socijalnog karaktera. Sam rad i zalaganje našeg Sindikata za svaku je pohvalu, imamo dobre odnose sa svim Podružnicama i raduje me kada vidim visoki odaziv na nekom druženju ili izletu, kao npr. na Dan žena  kad se okupilo 40 posto članova. Takva lijepa događanja se onda prepričavaju danima, a svako aktivno sudjelovanje je važno jer tako, uz druženje, imamo priliku iznijeti svoja mišljenja, prijedloge te upozoriti na probleme svoje Podružnice. Primjerice, prostorije koje koristimo dijelimo s Mjesnim odborom, pa iako bih volio dočekati da imamo naše vlastite, novca je, nažalost, sve manje. Poteškoće nam stvara i stara elektronička oprema koja nam je donirana i već je odradila svoje. Isto tako, već par godina imam želju svoje mjesto predsjednika prepustiti nekome mlađem, sa svježim idejama, ali to mi za sada nikako ne polazi za rukom.

Ovom prilikom poručio bih svim umirovljenicima – družite se i organizirajte u udruge, klubove, ako treba i mimo SUH-a! Zar nemamo iste probleme i zar nismo samo ujedinjeni jači? Trebamo stvarati zajedničke programe i neprestano se boriti za naša prava, bolji standard i zdravstvenu zaštitu. I pomažite jedni drugima, jer netko će i vama dobro učiniti! (Marina Tripović)