UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Milan Zornada, predsjednik Podružnice SUH-a Roč

Družite se i organizirajte, svi imamo iste probleme!

Umirovljeni prometni tehničar i ponosni otac dvaju sinova te petero unučadi, Milan Zornada rođen je u malome selu Rim podno Roča, u Općini Buzet u Istri. Budući da je njegova peteročlana obitelj živjela samo od skromnih primanja oca stolara, u vrijeme uoči Prvog svjetskog rata, proživio je, ispričao nam je, vrlo teška vremena. No nakon godina lutanja „trbuhom za kruhom“, danas sa suprugom sretno živi na svom malom imanju u Roču.

Prvi posao dobio je na građevini u Postojni na jugozapadu Slovenije, nakon čega je tri godine radio na izgradnji tvornice cementa u Umagu, sve do odlaska na dvogodišnju vojnu službu u tadašnjoj JNA. Iduća postaja, 1962. godine, bile su Jugoslavenske željeznice, kada je primljen u prometnu sekciju Divača u Sloveniji na neodređeno vrijeme. Uz rad je pohađao razne tečajeve te stekao kvalifikacije za skladištara, manevrista/kočničara/skretničara, manipulanta, konduktera i vlakovođu, a 1976. je krenuo u jednogodišnju prometnu školu u Ljubljani.

- Ondje sam uspješno položio sve ispite, stekao srednju stručnu spremu i zvanje prometnog tehničara, te se zaposlio na željezničkoj stanici Podgorje. No krajem '78. zatražio sam premještaj na stanicu u Roču, što mi je na moje veliko zadovoljstvo i odobreno. Ondje sam ostao sve do 1993., kada sam uz dokup tri godine radnoga staža, 1. srpnja iste godine otišao u mirovinu s punim stažom od 40 godina – priča naš vrijedni istarski predsjednik.

Njegova sindikalna priča započela je u siječnju 1994. kada je kasnija predsjednica, sada pokojna Bernardica Herceg, sazvala sastanak umirovljenika iz okolice, na koji se odazvalo njih šezdesetak, na kojem je iznijela prijedlog o osnivanju neke udruge umirovljenika, poput ogranka Gradske udruge umirovljenika Buzet.

- Godinu dana nismo znali što i kamo, no kada smo ostvarili kontakt s Ljubom Šergom i Netom Živković iz Podružnice SUH-a Pula, sve se pokrenulo te su nam ponudili pomoć pri registraciji Podružnice Roč. Krajem '94. na sastanku odbora Herceg je prisutnima obrazložila ulogu, smjernice i programe SUH-a, nakon čega je prijedlog o priključivanju SUH-u jednoglasno prihvaćen. Odmah smo krenuli s prikupljanjem potrebne dokumentacije i već u prvoj polovici 1995. dobili svoj pečat i žiro račun. U startu sam imenovan zamjenikom predsjednice, a naročito sam pomagao u prijevozu na sastanke ili  događanja drugih organizacija. Uz ostalo, bio sam zadužen i za skupljanje članarine te obavještavanje članova  o aktivnostima poput druženja, izleta, predavanja i zdravstvenih pregleda. Želja nam je bila izvući stanovnike ove male ruralne sredine iz njihovih kuća, obogatiti im život izletima u druge dijelove Lijepe naše te im pružiti priliku za stjecanje novih poznanstava i prijateljstava.

Predsjednikom Podružnice Roč Milan je imenovan još davne 2003. godine, a osobito se zalaže za održavanje dobrih odnosa i suradnju s ostalim udrugama, pogotovo s onima na području Buzeta. Tu je i prijateljstvo s podružnicom SPI Nabrežina iz Kraške visoravni, Okrug Trst, s kojom su se pobratimili još 1998., a osobito je ponosan na činjenicu da Roč s oko 170 članova ima najveći postotak učlanjenja u Hrvatskoj s obzirom na broj umirovljenika.

- Prioritet nam je budno pratiti program i izvršavati zadaće koje proizlaze iz središnjice SUH-a u Zagrebu i koordinacije u Puli, te održavati kontakt s lokalnom upravom, Domom za starije i nemoćne te službama socijalnog karaktera. Sam rad i zalaganje našeg Sindikata za svaku je pohvalu, imamo dobre odnose sa svim Podružnicama i raduje me kada vidim visoki odaziv na nekom druženju ili izletu, kao npr. na Dan žena  kad se okupilo 40 posto članova. Takva lijepa događanja se onda prepričavaju danima, a svako aktivno sudjelovanje je važno jer tako, uz druženje, imamo priliku iznijeti svoja mišljenja, prijedloge te upozoriti na probleme svoje Podružnice. Primjerice, prostorije koje koristimo dijelimo s Mjesnim odborom, pa iako bih volio dočekati da imamo naše vlastite, novca je, nažalost, sve manje. Poteškoće nam stvara i stara elektronička oprema koja nam je donirana i već je odradila svoje. Isto tako, već par godina imam želju svoje mjesto predsjednika prepustiti nekome mlađem, sa svježim idejama, ali to mi za sada nikako ne polazi za rukom.

Ovom prilikom poručio bih svim umirovljenicima – družite se i organizirajte u udruge, klubove, ako treba i mimo SUH-a! Zar nemamo iste probleme i zar nismo samo ujedinjeni jači? Trebamo stvarati zajedničke programe i neprestano se boriti za naša prava, bolji standard i zdravstvenu zaštitu. I pomažite jedni drugima, jer netko će i vama dobro učiniti! (Marina Tripović)