UVODNA RIJEČ

Draga Kolinda, hvala na torti

Piše: Jasna A. Petrović

     Naša heroina, Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, Silvestrovo je provela obilazeći Dom za starije Sveta Ana u Zagrebu. Donijela im je košaru slatkiša, pića i kave, kao i tortu, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom. No, nisu umi­rovljenici samo recitirali i pjevali. One pričljivije zanimalo je i hoće li se visoka gošća kandidirati za još jedan mandat, na što im je ona odgovorila: „Polako, korak po korak!"

     Eto, prvi korak je učinjen, Predsjednica je umirovljenike nahranila kolačima.

Oni pak umirovljenici tanjega džepa, ohrabrili su se glasno po­žaliti na niske mirovine, na što im je Predsjednica rekla da su „nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle". Šteta što u svoje noćne šetnje nije povela i ministre financija i mirovinskog sustava, jer oni tvrde suprotno - da su mirovine puno rasle prošlih godina, ali daleko više nego što bi mogle.

      I tko je tu u pravu, Kolinda optimist ili Pavić pesimist? Jesu li miro­vine mogle više rasti kako tvrde umirovljenici i Kolinda ili za rast ma­lih mirovina nije bilo novaca, već samo za rast povlaštenih i velikih?

     I tako bi nam Kolinda s tortom djelovala na toplinu oko srca, hu­mano i sućutno, kad se ne bismo sjetili Marije Antoanete koja je ispr­va bila jako omiljena u narodu, dok za francuske revolucije nije pla­tila danak svojoj rastrošnosti. Nabujaloj masi siromaha koji su kretali u osvajanje Bastille tražeći pravo na kruh, naivno je poručila preko dvorjana: „Ako nemate za kruh, jedite kolače!"

     Život u paralelnom svijetu je značajka mnogih na vlasti. Tu nije riječ o urođenoj, već stečenoj bezosjećajnosti i bahatosti, kao pri­rodnom slijedu neprepoznavanja siromaštva i poniženosti. Kolinda za cijelog svog dosadašnjeg mandata nije niti jednom prihvatila prijedlog umirovljeničkih udruga da ih primi na razgovor na temu siromaštva starijih osoba, po čemu smo na vrhu EU ljestvice. Niti u prigodi 25. obljetnice Sindikata umirovljenika nije prihvatila dolazak umirovljeničkog izaslanstva.

     Izgleda da nju, zaključujemo, zapravo ne zanimaju uvjeti života i dostojanstvo umirovljenika. Ona nije došla pitati kako živi dva posto bogatijih osoba starijih od 65 godina - jer samo ih toliko uspijeva do­biti i platiti smještaj u domovima umirovljenika. Ona nije otišla pro­vesti noć po ulicama gdje sjenoviti sakupljači plastičnih boca i kopači po kontejnerima promiču sa svojim velikim torbama i vrećama, nije bila sa 52 posto onih s mirovinama nižima od 2.321 kune - što je hr­vatska linija siromaštva.

     Ne, nije. Kolindu su pitali na Silverstrovo zašto je došla kod umi­rovljenika u Svetu Anu, a ona im je odgovorila: „Htjela sam vidjeti kako vi tulumarite".

     Mala nada ostaje u srcima ostarjele četvrtine stanovništva. Pod­sjetimo, tijekom izborne kampanje, u novogodišnjoj noći Kolinda je slavila sa šatorašima u Savskoj 66 pod parolom „Branitelji i narod na ulici, a agresori i dezerteri u foteljama". Uskoro su branitelji dobili bit­no povećana prava i mirovine. Sada je došla kod umirovljenika, gdje su je dočekali s prigodnim transparentom na zidu: „Dobrota je jezik koji vide slijepi i čuju gluhi." I donijela je tortu.

     Hvala, draga Kolinda, na torti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Milan Zornada, predsjednik Podružnice SUH-a Roč

Družite se i organizirajte, svi imamo iste probleme!

Umirovljeni prometni tehničar i ponosni otac dvaju sinova te petero unučadi, Milan Zornada rođen je u malome selu Rim podno Roča, u Općini Buzet u Istri. Budući da je njegova peteročlana obitelj živjela samo od skromnih primanja oca stolara, u vrijeme uoči Prvog svjetskog rata, proživio je, ispričao nam je, vrlo teška vremena. No nakon godina lutanja „trbuhom za kruhom“, danas sa suprugom sretno živi na svom malom imanju u Roču.

Prvi posao dobio je na građevini u Postojni na jugozapadu Slovenije, nakon čega je tri godine radio na izgradnji tvornice cementa u Umagu, sve do odlaska na dvogodišnju vojnu službu u tadašnjoj JNA. Iduća postaja, 1962. godine, bile su Jugoslavenske željeznice, kada je primljen u prometnu sekciju Divača u Sloveniji na neodređeno vrijeme. Uz rad je pohađao razne tečajeve te stekao kvalifikacije za skladištara, manevrista/kočničara/skretničara, manipulanta, konduktera i vlakovođu, a 1976. je krenuo u jednogodišnju prometnu školu u Ljubljani.

- Ondje sam uspješno položio sve ispite, stekao srednju stručnu spremu i zvanje prometnog tehničara, te se zaposlio na željezničkoj stanici Podgorje. No krajem '78. zatražio sam premještaj na stanicu u Roču, što mi je na moje veliko zadovoljstvo i odobreno. Ondje sam ostao sve do 1993., kada sam uz dokup tri godine radnoga staža, 1. srpnja iste godine otišao u mirovinu s punim stažom od 40 godina – priča naš vrijedni istarski predsjednik.

Njegova sindikalna priča započela je u siječnju 1994. kada je kasnija predsjednica, sada pokojna Bernardica Herceg, sazvala sastanak umirovljenika iz okolice, na koji se odazvalo njih šezdesetak, na kojem je iznijela prijedlog o osnivanju neke udruge umirovljenika, poput ogranka Gradske udruge umirovljenika Buzet.

- Godinu dana nismo znali što i kamo, no kada smo ostvarili kontakt s Ljubom Šergom i Netom Živković iz Podružnice SUH-a Pula, sve se pokrenulo te su nam ponudili pomoć pri registraciji Podružnice Roč. Krajem '94. na sastanku odbora Herceg je prisutnima obrazložila ulogu, smjernice i programe SUH-a, nakon čega je prijedlog o priključivanju SUH-u jednoglasno prihvaćen. Odmah smo krenuli s prikupljanjem potrebne dokumentacije i već u prvoj polovici 1995. dobili svoj pečat i žiro račun. U startu sam imenovan zamjenikom predsjednice, a naročito sam pomagao u prijevozu na sastanke ili  događanja drugih organizacija. Uz ostalo, bio sam zadužen i za skupljanje članarine te obavještavanje članova  o aktivnostima poput druženja, izleta, predavanja i zdravstvenih pregleda. Želja nam je bila izvući stanovnike ove male ruralne sredine iz njihovih kuća, obogatiti im život izletima u druge dijelove Lijepe naše te im pružiti priliku za stjecanje novih poznanstava i prijateljstava.

Predsjednikom Podružnice Roč Milan je imenovan još davne 2003. godine, a osobito se zalaže za održavanje dobrih odnosa i suradnju s ostalim udrugama, pogotovo s onima na području Buzeta. Tu je i prijateljstvo s podružnicom SPI Nabrežina iz Kraške visoravni, Okrug Trst, s kojom su se pobratimili još 1998., a osobito je ponosan na činjenicu da Roč s oko 170 članova ima najveći postotak učlanjenja u Hrvatskoj s obzirom na broj umirovljenika.

- Prioritet nam je budno pratiti program i izvršavati zadaće koje proizlaze iz središnjice SUH-a u Zagrebu i koordinacije u Puli, te održavati kontakt s lokalnom upravom, Domom za starije i nemoćne te službama socijalnog karaktera. Sam rad i zalaganje našeg Sindikata za svaku je pohvalu, imamo dobre odnose sa svim Podružnicama i raduje me kada vidim visoki odaziv na nekom druženju ili izletu, kao npr. na Dan žena  kad se okupilo 40 posto članova. Takva lijepa događanja se onda prepričavaju danima, a svako aktivno sudjelovanje je važno jer tako, uz druženje, imamo priliku iznijeti svoja mišljenja, prijedloge te upozoriti na probleme svoje Podružnice. Primjerice, prostorije koje koristimo dijelimo s Mjesnim odborom, pa iako bih volio dočekati da imamo naše vlastite, novca je, nažalost, sve manje. Poteškoće nam stvara i stara elektronička oprema koja nam je donirana i već je odradila svoje. Isto tako, već par godina imam želju svoje mjesto predsjednika prepustiti nekome mlađem, sa svježim idejama, ali to mi za sada nikako ne polazi za rukom.

Ovom prilikom poručio bih svim umirovljenicima – družite se i organizirajte u udruge, klubove, ako treba i mimo SUH-a! Zar nemamo iste probleme i zar nismo samo ujedinjeni jači? Trebamo stvarati zajedničke programe i neprestano se boriti za naša prava, bolji standard i zdravstvenu zaštitu. I pomažite jedni drugima, jer netko će i vama dobro učiniti! (Marina Tripović)