UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Vladimir Buršić, predsjednik Županijskog povjereništva SUH-a Istarske  županije

Pridružite se našoj borbi!

Ponosni otac dva sina i nono jedne unučice, u sretnome braku, Vladimir Buršić rođen je u malom mjestu Cunj u Buzeštini, u brdovitom dijelu sjeverne Istre. Kao diplomirani ekonomist najprije je radio u Buzetu, pa u brodogradilištu Uljanik u Puli, te naposljetku u državnom platnom prometu, sve do preranog umirovljenja 2005. godine. Tada se odmah uključio u rad Podružnice SUH-a u Puli, a člansku knjižicu, ponosno nam je ispričao, poštom mu je dostavila predsjednica SUH-a, kojoj je dodala i ceduljicu sa željom da se angažira oko pomoći u organizaciji same podružnice, te iako se nisu uopće poznavali, kao da je predosjećala buduću suradnju.

- Pa tako je nekako i bilo, jer već sljedeće godine osnovao sam i postao prvi predsjednik Ogranka SDK-ZAP-FINA, članova umirovljenih radnika svoje bivše firme u kojoj sam proveo 30 godina. Kako je samo bio dirljiv susret budućih članova na osnivačkoj skupštini ovog ogranka Sindikata iz cijele Istre! Neki od kojih se nisu bili vidjeli mnogo godina, a danas su, eto, i dalje aktivni članovi SUH-a! 2008., i ponovno, 2012. godine, imenovan sam zamjenikom predsjednice Podružnice Pula, predsjednikom Županijskog povjereništva SUH-a Istarske županije, te potpredsjednikom Predsjedništva GO SUH-a. SUH uspješno surađuje sa talijanskim sindikatom umirovljenika SPI CGIL, pa tako i Županijsko povjereništvo, te sve podružnice. Kao član SPI-a, čiji su članovi mnogi naši umirovljenici, izabran sam 2010., a 2014. i za člana Predsjedništva SPI Okrug Trst, kao jedan od tri predstavnika njihove inozemne podružnice, ponosno priča naš istarski predsjednik. Koja ga funkcija najviše zaokuplja?

- Sve su mi jednako bitne i svakom zadatku se trudim pristupiti odgovorno, te pun elana i entuzijazma. Sav moj dosadašnji angažman temelji se na dobro utabanom putu mojih prethodnika. Nije mi bilo teško nastaviti, a neke stvari i unaprijediti, barem kada je u pitanju primjerice informatizacija evidencije i općenito rada Podružnice. Zamijeniti doajena sindikalne borbe istarskog SUH-a Ljubomira Šrega nije bila laga zadaća, jer sam uvijek bio u njegovoj sjeni, no pomogla mi je dobra suradnja s predsjednicom SUH-a u Puli Netom Žiković, čime mi je sve je bilo lako ili barem - lakše.

Kao predsjednik Županijskog povjereništva Buršić je nastavio raditi na već uhodanoj koordinaciji rada istarskih podružnica, gdje radi na zajedničkom i jedinstveno djelovanju te nailazi  na međusobno razumijevanje, na što je veoma ponosan.

- Prepoznatljiv je rad naših 11 podružnica s preko 5.500 članova, uvažavani smo kao kvalitetna udruga u svih petnaestak lokalnih jedinica samouprave u kojima djeluje SUH, pa tako i na nivou Županije. SUH je nastao u jedno drugo vrijeme, u drugačijim uvjetima života i rada, a na nama je da pronađemo nove metode kako bismo privukli što više članova, kako bismo bili brojniji, a time i jači. Jer sindikalna borba ima uvijek isti cilj, pa tako i naš SUH, a to je poboljšati uvjete života i standard kako naših članova, tako i svih ostalih umirovljenika. Moramo biti svjesni toga da bi bez sindikalne borbe, odnosno naše aktivne prisutnosti i zalaganja, vlasti još više obezvrjeđivale život nas umirovljenih radnika. Mi živimo od minulog rada, a radnici od sadašnjeg, i to nas povezuje. Profit je zapravo neplaćeni rad, i otuda bogatstvo za vlasnike, a naša sudbina prepuštena je odlukama Vlade i Sabora. Mirovine ne smiju teretiti ionako male plaće, već trebaju ići na teret ogromnog profita, a to je nemoguće ostvariti bez borbe!

Pitali su ga, kako oni u Istri uspijevaju održati članstvo na tako zavidnom nivou? Odgovorio im je da to ovisi o predsjedniku/ci podružnice koji/a i hoće i zna raditi, no najvažnije je da zna okupiti tim s kojim može dobro surađivati, ljude koji žele i mogu dati od sebe tom zajedničkom radu. A članovi i budući članovi prepoznaju taj rad - i pridružuju im se.

- Naše podružnice u Istri godišnje „nakupe“ preko stotinu raznih druženja s oko 6.000 sudionika, organiziraju na desetke izleta u Hrvatskoj i inozemstvu s oko 3.000 izletnika te boravke u toplicama za preko šest stotina korisnika. U Podružnici Pula organizirano radi pedesetak volontera, koji skrbe za isto toliko korisnika. Podružnice svake godine sudjeluju u pružanju financijske pomoći za oko 450 članova, posjećuju njih oko 400 u njihovim domovima ili domovima za starije i nemoćne, te održe tridesetak zdravstvenih predavanja. Već pet godina zaredom održavamo sportske igre na kojima sudjeluje oko 300 umirovljenika iz svih naših podružnica. Također, u većini podružnica, organizirana je i pomoć za umirovljenike s talijanskim mirovinama, odnosno njihove buduće umirovljenike, koja je podržana od strane predstavnika Patronata INCA CGIL, sa sjedištem u Rijeci i Puli. Tako godišnje kod nas po pomoć dolazi preko 1.500 umirovljenika, većina i po nekoliko puta, s različitim potrebama i problemima.

Posebno ga raduje, kaže, što je u ova svoja dva moja mandata nastavio s aktivnostima vezanima uz pripremu i uspješno izvršena bratimljenja šest preostalih istarskih podružnica s nekom od podružnica talijanskog sindikata SPI CGIL, iz regije Furlanija i Julijska Krajina, ili regije Veneto. Ti njihovi „pobratimi“ sada redovito održavaju godišnje susrete.

Što nam Vlado poručuje za kraj?

Puno smo radili, puno sam radio, i u mojoj sedamdesetoj još uvijek osjećam da mogu, imam pregršt ideja, volje i želje za nastavkom borbe za dobrobit naših članova i svih umirovljenika. No SUH-u su potrebne nove, mlađe snage, koji treba - i mora - ostati jedinstven. Pridružite se našoj borbi, jer samo zajedno smo uistinu i jači! (Marina Tripović)