UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Vladimir Buršić, predsjednik Županijskog povjereništva SUH-a Istarske  županije

Pridružite se našoj borbi!

Ponosni otac dva sina i nono jedne unučice, u sretnome braku, Vladimir Buršić rođen je u malom mjestu Cunj u Buzeštini, u brdovitom dijelu sjeverne Istre. Kao diplomirani ekonomist najprije je radio u Buzetu, pa u brodogradilištu Uljanik u Puli, te naposljetku u državnom platnom prometu, sve do preranog umirovljenja 2005. godine. Tada se odmah uključio u rad Podružnice SUH-a u Puli, a člansku knjižicu, ponosno nam je ispričao, poštom mu je dostavila predsjednica SUH-a, kojoj je dodala i ceduljicu sa željom da se angažira oko pomoći u organizaciji same podružnice, te iako se nisu uopće poznavali, kao da je predosjećala buduću suradnju.

- Pa tako je nekako i bilo, jer već sljedeće godine osnovao sam i postao prvi predsjednik Ogranka SDK-ZAP-FINA, članova umirovljenih radnika svoje bivše firme u kojoj sam proveo 30 godina. Kako je samo bio dirljiv susret budućih članova na osnivačkoj skupštini ovog ogranka Sindikata iz cijele Istre! Neki od kojih se nisu bili vidjeli mnogo godina, a danas su, eto, i dalje aktivni članovi SUH-a! 2008., i ponovno, 2012. godine, imenovan sam zamjenikom predsjednice Podružnice Pula, predsjednikom Županijskog povjereništva SUH-a Istarske županije, te potpredsjednikom Predsjedništva GO SUH-a. SUH uspješno surađuje sa talijanskim sindikatom umirovljenika SPI CGIL, pa tako i Županijsko povjereništvo, te sve podružnice. Kao član SPI-a, čiji su članovi mnogi naši umirovljenici, izabran sam 2010., a 2014. i za člana Predsjedništva SPI Okrug Trst, kao jedan od tri predstavnika njihove inozemne podružnice, ponosno priča naš istarski predsjednik. Koja ga funkcija najviše zaokuplja?

- Sve su mi jednako bitne i svakom zadatku se trudim pristupiti odgovorno, te pun elana i entuzijazma. Sav moj dosadašnji angažman temelji se na dobro utabanom putu mojih prethodnika. Nije mi bilo teško nastaviti, a neke stvari i unaprijediti, barem kada je u pitanju primjerice informatizacija evidencije i općenito rada Podružnice. Zamijeniti doajena sindikalne borbe istarskog SUH-a Ljubomira Šrega nije bila laga zadaća, jer sam uvijek bio u njegovoj sjeni, no pomogla mi je dobra suradnja s predsjednicom SUH-a u Puli Netom Žiković, čime mi je sve je bilo lako ili barem - lakše.

Kao predsjednik Županijskog povjereništva Buršić je nastavio raditi na već uhodanoj koordinaciji rada istarskih podružnica, gdje radi na zajedničkom i jedinstveno djelovanju te nailazi  na međusobno razumijevanje, na što je veoma ponosan.

- Prepoznatljiv je rad naših 11 podružnica s preko 5.500 članova, uvažavani smo kao kvalitetna udruga u svih petnaestak lokalnih jedinica samouprave u kojima djeluje SUH, pa tako i na nivou Županije. SUH je nastao u jedno drugo vrijeme, u drugačijim uvjetima života i rada, a na nama je da pronađemo nove metode kako bismo privukli što više članova, kako bismo bili brojniji, a time i jači. Jer sindikalna borba ima uvijek isti cilj, pa tako i naš SUH, a to je poboljšati uvjete života i standard kako naših članova, tako i svih ostalih umirovljenika. Moramo biti svjesni toga da bi bez sindikalne borbe, odnosno naše aktivne prisutnosti i zalaganja, vlasti još više obezvrjeđivale život nas umirovljenih radnika. Mi živimo od minulog rada, a radnici od sadašnjeg, i to nas povezuje. Profit je zapravo neplaćeni rad, i otuda bogatstvo za vlasnike, a naša sudbina prepuštena je odlukama Vlade i Sabora. Mirovine ne smiju teretiti ionako male plaće, već trebaju ići na teret ogromnog profita, a to je nemoguće ostvariti bez borbe!

Pitali su ga, kako oni u Istri uspijevaju održati članstvo na tako zavidnom nivou? Odgovorio im je da to ovisi o predsjedniku/ci podružnice koji/a i hoće i zna raditi, no najvažnije je da zna okupiti tim s kojim može dobro surađivati, ljude koji žele i mogu dati od sebe tom zajedničkom radu. A članovi i budući članovi prepoznaju taj rad - i pridružuju im se.

- Naše podružnice u Istri godišnje „nakupe“ preko stotinu raznih druženja s oko 6.000 sudionika, organiziraju na desetke izleta u Hrvatskoj i inozemstvu s oko 3.000 izletnika te boravke u toplicama za preko šest stotina korisnika. U Podružnici Pula organizirano radi pedesetak volontera, koji skrbe za isto toliko korisnika. Podružnice svake godine sudjeluju u pružanju financijske pomoći za oko 450 članova, posjećuju njih oko 400 u njihovim domovima ili domovima za starije i nemoćne, te održe tridesetak zdravstvenih predavanja. Već pet godina zaredom održavamo sportske igre na kojima sudjeluje oko 300 umirovljenika iz svih naših podružnica. Također, u većini podružnica, organizirana je i pomoć za umirovljenike s talijanskim mirovinama, odnosno njihove buduće umirovljenike, koja je podržana od strane predstavnika Patronata INCA CGIL, sa sjedištem u Rijeci i Puli. Tako godišnje kod nas po pomoć dolazi preko 1.500 umirovljenika, većina i po nekoliko puta, s različitim potrebama i problemima.

Posebno ga raduje, kaže, što je u ova svoja dva moja mandata nastavio s aktivnostima vezanima uz pripremu i uspješno izvršena bratimljenja šest preostalih istarskih podružnica s nekom od podružnica talijanskog sindikata SPI CGIL, iz regije Furlanija i Julijska Krajina, ili regije Veneto. Ti njihovi „pobratimi“ sada redovito održavaju godišnje susrete.

Što nam Vlado poručuje za kraj?

Puno smo radili, puno sam radio, i u mojoj sedamdesetoj još uvijek osjećam da mogu, imam pregršt ideja, volje i želje za nastavkom borbe za dobrobit naših članova i svih umirovljenika. No SUH-u su potrebne nove, mlađe snage, koji treba - i mora - ostati jedinstven. Pridružite se našoj borbi, jer samo zajedno smo uistinu i jači! (Marina Tripović)