UVODNA RIJEČ

Draga Kolinda, hvala na torti

Piše: Jasna A. Petrović

     Naša heroina, Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, Silvestrovo je provela obilazeći Dom za starije Sveta Ana u Zagrebu. Donijela im je košaru slatkiša, pića i kave, kao i tortu, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom. No, nisu umi­rovljenici samo recitirali i pjevali. One pričljivije zanimalo je i hoće li se visoka gošća kandidirati za još jedan mandat, na što im je ona odgovorila: „Polako, korak po korak!"

     Eto, prvi korak je učinjen, Predsjednica je umirovljenike nahranila kolačima.

Oni pak umirovljenici tanjega džepa, ohrabrili su se glasno po­žaliti na niske mirovine, na što im je Predsjednica rekla da su „nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle". Šteta što u svoje noćne šetnje nije povela i ministre financija i mirovinskog sustava, jer oni tvrde suprotno - da su mirovine puno rasle prošlih godina, ali daleko više nego što bi mogle.

      I tko je tu u pravu, Kolinda optimist ili Pavić pesimist? Jesu li miro­vine mogle više rasti kako tvrde umirovljenici i Kolinda ili za rast ma­lih mirovina nije bilo novaca, već samo za rast povlaštenih i velikih?

     I tako bi nam Kolinda s tortom djelovala na toplinu oko srca, hu­mano i sućutno, kad se ne bismo sjetili Marije Antoanete koja je ispr­va bila jako omiljena u narodu, dok za francuske revolucije nije pla­tila danak svojoj rastrošnosti. Nabujaloj masi siromaha koji su kretali u osvajanje Bastille tražeći pravo na kruh, naivno je poručila preko dvorjana: „Ako nemate za kruh, jedite kolače!"

     Život u paralelnom svijetu je značajka mnogih na vlasti. Tu nije riječ o urođenoj, već stečenoj bezosjećajnosti i bahatosti, kao pri­rodnom slijedu neprepoznavanja siromaštva i poniženosti. Kolinda za cijelog svog dosadašnjeg mandata nije niti jednom prihvatila prijedlog umirovljeničkih udruga da ih primi na razgovor na temu siromaštva starijih osoba, po čemu smo na vrhu EU ljestvice. Niti u prigodi 25. obljetnice Sindikata umirovljenika nije prihvatila dolazak umirovljeničkog izaslanstva.

     Izgleda da nju, zaključujemo, zapravo ne zanimaju uvjeti života i dostojanstvo umirovljenika. Ona nije došla pitati kako živi dva posto bogatijih osoba starijih od 65 godina - jer samo ih toliko uspijeva do­biti i platiti smještaj u domovima umirovljenika. Ona nije otišla pro­vesti noć po ulicama gdje sjenoviti sakupljači plastičnih boca i kopači po kontejnerima promiču sa svojim velikim torbama i vrećama, nije bila sa 52 posto onih s mirovinama nižima od 2.321 kune - što je hr­vatska linija siromaštva.

     Ne, nije. Kolindu su pitali na Silverstrovo zašto je došla kod umi­rovljenika u Svetu Anu, a ona im je odgovorila: „Htjela sam vidjeti kako vi tulumarite".

     Mala nada ostaje u srcima ostarjele četvrtine stanovništva. Pod­sjetimo, tijekom izborne kampanje, u novogodišnjoj noći Kolinda je slavila sa šatorašima u Savskoj 66 pod parolom „Branitelji i narod na ulici, a agresori i dezerteri u foteljama". Uskoro su branitelji dobili bit­no povećana prava i mirovine. Sada je došla kod umirovljenika, gdje su je dočekali s prigodnim transparentom na zidu: „Dobrota je jezik koji vide slijepi i čuju gluhi." I donijela je tortu.

     Hvala, draga Kolinda, na torti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Vladimir Buršić, predsjednik Županijskog povjereništva SUH-a Istarske  županije

Pridružite se našoj borbi!

Ponosni otac dva sina i nono jedne unučice, u sretnome braku, Vladimir Buršić rođen je u malom mjestu Cunj u Buzeštini, u brdovitom dijelu sjeverne Istre. Kao diplomirani ekonomist najprije je radio u Buzetu, pa u brodogradilištu Uljanik u Puli, te naposljetku u državnom platnom prometu, sve do preranog umirovljenja 2005. godine. Tada se odmah uključio u rad Podružnice SUH-a u Puli, a člansku knjižicu, ponosno nam je ispričao, poštom mu je dostavila predsjednica SUH-a, kojoj je dodala i ceduljicu sa željom da se angažira oko pomoći u organizaciji same podružnice, te iako se nisu uopće poznavali, kao da je predosjećala buduću suradnju.

- Pa tako je nekako i bilo, jer već sljedeće godine osnovao sam i postao prvi predsjednik Ogranka SDK-ZAP-FINA, članova umirovljenih radnika svoje bivše firme u kojoj sam proveo 30 godina. Kako je samo bio dirljiv susret budućih članova na osnivačkoj skupštini ovog ogranka Sindikata iz cijele Istre! Neki od kojih se nisu bili vidjeli mnogo godina, a danas su, eto, i dalje aktivni članovi SUH-a! 2008., i ponovno, 2012. godine, imenovan sam zamjenikom predsjednice Podružnice Pula, predsjednikom Županijskog povjereništva SUH-a Istarske županije, te potpredsjednikom Predsjedništva GO SUH-a. SUH uspješno surađuje sa talijanskim sindikatom umirovljenika SPI CGIL, pa tako i Županijsko povjereništvo, te sve podružnice. Kao član SPI-a, čiji su članovi mnogi naši umirovljenici, izabran sam 2010., a 2014. i za člana Predsjedništva SPI Okrug Trst, kao jedan od tri predstavnika njihove inozemne podružnice, ponosno priča naš istarski predsjednik. Koja ga funkcija najviše zaokuplja?

- Sve su mi jednako bitne i svakom zadatku se trudim pristupiti odgovorno, te pun elana i entuzijazma. Sav moj dosadašnji angažman temelji se na dobro utabanom putu mojih prethodnika. Nije mi bilo teško nastaviti, a neke stvari i unaprijediti, barem kada je u pitanju primjerice informatizacija evidencije i općenito rada Podružnice. Zamijeniti doajena sindikalne borbe istarskog SUH-a Ljubomira Šrega nije bila laga zadaća, jer sam uvijek bio u njegovoj sjeni, no pomogla mi je dobra suradnja s predsjednicom SUH-a u Puli Netom Žiković, čime mi je sve je bilo lako ili barem - lakše.

Kao predsjednik Županijskog povjereništva Buršić je nastavio raditi na već uhodanoj koordinaciji rada istarskih podružnica, gdje radi na zajedničkom i jedinstveno djelovanju te nailazi  na međusobno razumijevanje, na što je veoma ponosan.

- Prepoznatljiv je rad naših 11 podružnica s preko 5.500 članova, uvažavani smo kao kvalitetna udruga u svih petnaestak lokalnih jedinica samouprave u kojima djeluje SUH, pa tako i na nivou Županije. SUH je nastao u jedno drugo vrijeme, u drugačijim uvjetima života i rada, a na nama je da pronađemo nove metode kako bismo privukli što više članova, kako bismo bili brojniji, a time i jači. Jer sindikalna borba ima uvijek isti cilj, pa tako i naš SUH, a to je poboljšati uvjete života i standard kako naših članova, tako i svih ostalih umirovljenika. Moramo biti svjesni toga da bi bez sindikalne borbe, odnosno naše aktivne prisutnosti i zalaganja, vlasti još više obezvrjeđivale život nas umirovljenih radnika. Mi živimo od minulog rada, a radnici od sadašnjeg, i to nas povezuje. Profit je zapravo neplaćeni rad, i otuda bogatstvo za vlasnike, a naša sudbina prepuštena je odlukama Vlade i Sabora. Mirovine ne smiju teretiti ionako male plaće, već trebaju ići na teret ogromnog profita, a to je nemoguće ostvariti bez borbe!

Pitali su ga, kako oni u Istri uspijevaju održati članstvo na tako zavidnom nivou? Odgovorio im je da to ovisi o predsjedniku/ci podružnice koji/a i hoće i zna raditi, no najvažnije je da zna okupiti tim s kojim može dobro surađivati, ljude koji žele i mogu dati od sebe tom zajedničkom radu. A članovi i budući članovi prepoznaju taj rad - i pridružuju im se.

- Naše podružnice u Istri godišnje „nakupe“ preko stotinu raznih druženja s oko 6.000 sudionika, organiziraju na desetke izleta u Hrvatskoj i inozemstvu s oko 3.000 izletnika te boravke u toplicama za preko šest stotina korisnika. U Podružnici Pula organizirano radi pedesetak volontera, koji skrbe za isto toliko korisnika. Podružnice svake godine sudjeluju u pružanju financijske pomoći za oko 450 članova, posjećuju njih oko 400 u njihovim domovima ili domovima za starije i nemoćne, te održe tridesetak zdravstvenih predavanja. Već pet godina zaredom održavamo sportske igre na kojima sudjeluje oko 300 umirovljenika iz svih naših podružnica. Također, u većini podružnica, organizirana je i pomoć za umirovljenike s talijanskim mirovinama, odnosno njihove buduće umirovljenike, koja je podržana od strane predstavnika Patronata INCA CGIL, sa sjedištem u Rijeci i Puli. Tako godišnje kod nas po pomoć dolazi preko 1.500 umirovljenika, većina i po nekoliko puta, s različitim potrebama i problemima.

Posebno ga raduje, kaže, što je u ova svoja dva moja mandata nastavio s aktivnostima vezanima uz pripremu i uspješno izvršena bratimljenja šest preostalih istarskih podružnica s nekom od podružnica talijanskog sindikata SPI CGIL, iz regije Furlanija i Julijska Krajina, ili regije Veneto. Ti njihovi „pobratimi“ sada redovito održavaju godišnje susrete.

Što nam Vlado poručuje za kraj?

Puno smo radili, puno sam radio, i u mojoj sedamdesetoj još uvijek osjećam da mogu, imam pregršt ideja, volje i želje za nastavkom borbe za dobrobit naših članova i svih umirovljenika. No SUH-u su potrebne nove, mlađe snage, koji treba - i mora - ostati jedinstven. Pridružite se našoj borbi, jer samo zajedno smo uistinu i jači! (Marina Tripović)