UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Josip Sahor, predsjednik Županijskog povjereništva Zagrebačke županije i Podružnice Dugo Selo

Joža - borac za penziće

Kad se zaposlio u industriji građevinskog materijala Šljunčara Trstenik kraj Dugog Sela 1992., Josip Sahor, danas predsjednik Županijskog povjereništva Zagrebačke županije i predsjednik Podružnice SUH-a Dugo Selo, odmah se učlanio u Sindikat graditeljstva Hrvatske. Pravi sindikalist od glave do pete, ponosno ističe kako je bio potpisnikom prvog kolektivnog ugovora u graditeljstvu još 1994. godine.

Nakon 40 godina radnog staža, otišao je u invalidsku mirovinu, no odmah se učlanio u Sindikat umirovljenika i 2001. osnovao dugoselsku podružnicu. Ondje je 2012., po četvrti put zaredom, dobio predsjednički mandat. Njegova šesteročlana obitelj, s kojom dijeli obiteljsku kuću, pruža mu punu podršku, no zbog sindikalnih aktivnosti često je odsutan.

- Ponekad mi, zbog moje zauzetosti i čestog izbivanja iz kuće, znaju reći - „što ti je to trebalo?“ - no, ja volim taj radnički krug, zalaganje za radnička prava, invalide i socijalno ugrožene, volim pomagati drugima. Uvijek sam išao kroz život imajući na umu svoj moto: „Pomozi onome kome možeš pomoći!“. 71-godišnji Joža kao da ima propeler u leđima, stalno je u pokretu, juri, žuri, koordinira.

Prostorije Podružnice SUH-a Dugo Selo, dobivene na korištenje od grada, otvorene su svakoga dana od ponedjeljka do petka od 9 do 14 sati, a članovima služe za druženje, kartanje, igranje šaha, radne dogovore... Žao mu je, priznaje Sahor, što ne raspolažu s dovoljno potrebnih financijskih sredstava i što u tom pogledu ne dobivaju jaču podršku od grada i Županije, iako im je prijeko potrebna. Kao da su umirovljenici i starije osobe pri dnu prioriteta političara.

- Svake godine našoj Podružnici se priključi dvadesetak novih članova, no od tih 40 kuna godišnje članarine nažalost i nemamo neke velike koristi. Nije shvatljivo zašto i mi, poput Matice umirovljenika Dugo Selo, od grada i Županije ne primamo solidnu financijsku pomoć. No, kad se sjetim da smo se do 2008. godine okupljali po gostionama, onda je i ovo neki pomak.

Od svoga osnutka prije 13 godina, dugoselski SUH uspješno surađuje s lokalnom vlašću, ali još više s udrugama i institucijama poput Crvenog križa i Centra za socijalnu skrb, sudjelujući u raznim humanitarnim akcijama - organiziranju kontrole šećera i tlaka u zdravstvenim ustanovama i posjeta bolesnim članovima.

- Ovih dana, negdje prije uskršnjih blagdana, planiramo, što činimo već treću godinu zaredom posjetiti Caritasovu kuću za zbrinjavanje odraslih osoba s tjelesnim ili mentalnim oštećenjem sv. Vinko Paulski u naselju Oborovo. Osim toga, već šestu godinu zaredom, pripremamo svečanu proslavu u povodu Praznika rada 1. svibnja koja će početi u 10 sati. Građani Dugog Sela i brojni naši članovi iz cijele županije, družit će se i zabavljati uz pleh glazbu te nastupe mažoretkinja i kulturno umjetničkih društava. Također, 10. svibnja planiramo organizirati i dvodnevni izlet u Mađarsku - ponosno najavljuje Sahor. - A potom slijedi tradicionalna radna akcija koja se svake godine organizira na šetnici Kontesin put. Od 2001. godine, kad je šetnica napravljena, pa do danas, članovi je svake godine dodatno uređuju kako bi za šetače bila jedna od poželjnijih ruta.

Dugoselski SUH-ovci imaju i neke povlastice, pa tako, temeljem ugovora s poduzećem „Čazmatrans“ plaćaju 30 posto manje za kartu lokalnog prijevoza, u nadi da Ree tu pogodnost uskoro proširiti i na razinu države.

Što nam poručuje za kraj?

- Prosječna primanja hrvatskih umirovljenika najčešće nisu dovoljna, jer više od 60 posto umirovljenika prima mirovine niže od prosječne od 2.600 kuna. Ispred svakog dućana viđam ljude koji se skupljaju pokraj kontejnera i često čujem „Budi sretan dok još primaš penziju!“. Da ne govorim o našim mladima, koji, ako i rade, često ne primaju plaću ili rade za bonove. Teret brige često pada na djedove i bake koji ni sami nemaju dovoljno, a nekad je bilo obrnuto. što se tiče nas invalida, sjete nas se samo prije izbora! Naša Vlada se napokon mora prestati prepucavati, sastaviti glave i početi pronalaziti rješenja kako bi ljudi mogli normalno živjeti! Neka ne zaborave da stanovništvo stari, te mi postajemo odlučujući glas na izborima. (Marina Tripović)