UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Krapina: Ljetovanje iz snova

     Šezdesetak članova Udruge Sindikata umirovljenika Krapina u kolovozu se upu­tilo u odmaralište Gradskog društva Cr­venog križa Zaprešić u Selcu. Zamišljali su lijepi odmor, koji će im omogućiti ot­klon od svakodnevnih briga, tako karak­terističnih za najveći dio njihove popula­cije. Sanjarili su i iščekivali kako će samo zatvoriti oči i osjetiti sunce na koži, vjetar u kosi, miris borova i mora, te bljeskanje valova uz njihov umirujući zvuk. No, ono što su doživjeli od 23. do 30. kolovoza ove godine u Selcu, nadmašilo je sva nji­hova očekivanja.

     Obično čitamo na desetke i stotine članaka o nezadovoljnim gostima koji lje­tuju na obali Lijepe Naše, ali krapinski umirovljenici svjedočili su samo onom li­jepom, dražesnom, čudesnom i neponov­ljivom. Svi oni jednoglasni su u ocjeni da je za njihovo druženje i nezaboravne tre­nutke najviše zaslužno osoblje kampa, tj. Odmarališta GDCK Zaprešić. Način na koji je njih devetoro odrađivali svoje pos­love, samo da ugode gostima iz Krapine, teško se može opisati, a posebno dojmlji­vo bilo je njegovanje bolesnog člana Udruge Sindikata umirovljenika od strane osoblja kampa tijekom cijelog boravka.

     Nije ni čudo da su na taj način skloplje­na nova i istinska prijateljstva, a bolja rek­lama za ljetovanje dogodine u istom kam­pu, krapinskim umirovljenicima nije po­trebna. Osim toga, povoljna cijena ljetova­nja, s mogućnošću plaćanja na rate, do­datno motivira umirovljenike da sami sebi poklone nešto čega se veći dio njih odri­cao cijeloga života. Uopće nema sumnje da će članovi Udruge sindikata umirovlje­nika Krapina put Selca i odmarališta GDCK Zaprešić i iduće godine krenuti s pjesmom u autobusu, kako na odlasku, ta­ko i povratku s ljetovanja iz snova.