UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

UMAG: Torta za punoljetnost!

     Podružnica SUH-a Umag, koja je pobratimljena s organizacijom sindikata SPI-CGIL Domio Trieste, bila je domaćin 18. susreta s ta­lijanskim kolegama koji je održan 9. rujna u prostorijama Zajednice Talijana „Fulvio Tomizza“ u Umagu. Nakon pozdrava i dobrodošlice od strane predsjednika podružnice Antona Pertota, skupu se obra­tila predsjednica Zajednice Talijana i dogradonačelnica Grada Um­aga Floriana Bassanese-Radin, koja je istaknula nekoliko informa­cija o Umagu, njegovim građanima i događanjima. Uslijedio je kra­tak šaljiv skeč, kojeg su priredili članovi    Zajednice, a nagrađen je velikim pljeskom. U znak zahvalnosti i pažnje, gosti su Zajednici uručili prigodan poklon, knjigu, „Antiche stampe di Trieste“ (stare slike i razglednice Trsta). Domaćin je gostima ponudio piće dobro­došlice i tradicionalne slastice ovoga kraja.

     Izletnici su nakon toga imali slobodno vrijeme za razgled grada, a susret je nastavljen zajedničkim ručkom. U restoranu su dočeka­ni aperitivom i glazbom, a nakon ukusnog jela veselilo se, plesalo i pjevalo.

Središnji događaj, koji je već postao tradicionalan, bio je prezen­tacija i ponuda svečane torte, koja je bila ukrašena natpisom 18. susreta, što je razveselilo učesnike, a veliki broj njih zaželio je to obilježiti fotografijom i ponijeti dio ugođaja za uspomenu.

     Prije rezanja i posluživanja torte razmijenjene su želje za nasta­vak suradnje, te su se tom prilikom skupu obratili predsjednik po­družnice Umag, kao i sekretarica SPI za područje Trsta Belle Gian- na. Druženje je nastavljeno lutrijom, što je također uobičajeno na zajedničkim susretima. Na kraju su ispratili goste, koji su im zahva­lili na ugodno provedenom danu, s željom da se ponovno nađu i za­jedno prožive ugodne trenutke. (Marija Pertot)