UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Istrijani upoznali Slavoniju

     Članovi podružnice SUH-a Fažana 23. rujna ove godine kre­nuli su na trodnevno putovanje u Slavoniju. Plan je bio obići i upoznati tri velika centra ravne i plodne Slavonije - Đakovo, Osijek i grad heroj Vukovar. Nakon dugog puta i odličnog ruč­ka mnogi su prvi puta imali priliku vidjeti rasna grla ergele lipicanaca u Đakovu.

    Đakovo je srce Slavonije, a đakovačka katedrala, koja ih je očarala ljepotom, srce   Đakova. Katedrala je sagrađena u neoromantičkom stilu krajem 18. i početkom 19. stoljeća, na inicija­tivu biskupa Strossmayera, čija se grobnica nalazi u kripti kate­drale. Posjetioci iz Fažane divili su se njenoj veličini i oslikanoj unutrašnjosti, kao i spoznaji da je oslikavanje trajalo 12 godina.

     Sutradan su uživali u ljepotama Osijeka, grada s bogatom prošlošću i prelijepim parkovima. Nastao je još u starom vijeku, a danas je četvrti grad po veličini u   Hrvatskoj i sjedište Osječko- baranjske županije. To je grad studenata, a sveučilište nosi ime hrvatskog mecene Josipa Jurja Strossmayera. U šetnji gradom razgledali su i osječku katedralu Sv. Petra i Pavla-Apostola. Obišli su i Kopački rit, gdje su u panoramskom razgledavanju re­zervata proveli jedan sat. Nastavili su put prema kompleksu dvorca Tikveš, koji je podignut u 12. stoljeću a danas čeka ob­novu, obzirom da je devastiran u Domovinskom ratu.

     Trećeg dana posjetili su Vukovar - grad heroj. Vukovar je najveća hrvatska riječna luka na Dunavu i središte Vukovar- sko-srijemske županije. Obišli su Mjesto sjećanja - Vukovarska bolnica 1991. gdje je u podrumu bolnice vjerno obnovljen život nekoliko stotina ranjenika i bolničkog osoblja tijekom okupacije Vukovara. Potom su se uputili na Ovčaru. Obišli su Spomen dom „Ovčara", otvoren 2006. godine u jednom od hangara na Ovčari u kojem je počinjen ratni zločin u noći 20. studenog 1991. godine.   Iz pijeteta prema žrtvama u bolnici i na Ovčari upalili su svijeće, praćeni mišlju „ne ponovilo se". Ovo, po mnogočemu jedinstveno putovanje završili su kušanjem vina u Iloč­kim podrumima. (Jozefina Stanišić)