UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

NACIONALNA NAKNADA ZA SIROMAŠNE

Zakon krenuo u raspravu!

 

     Hajdemo odmah na početku reći jasno i glasno da nacionalna na­knada za starije osobe nije miro­vina i da se neće isplaćivati iz mirovin­skog fonda. Nevjerojatno je u kolikoj mjeri je u javnosti proširena priča, i to najviše od parlamentarne umirovlje­ničke stranke HSU, kako je ta naknada „ispljuvak" Plenkovićeve Vlade koji je usmjeren protiv pravih umirovljenika te da predstavlja otimačinu od strane neradnika.

     Nevjerojatno je da sa saborske go­vornice baca munje i gromove upravo lik koji je od svoje 45. godine do danas, već punih 17 godina, na visokoj sa­borskoj plaći, i to malo u nekoj lijevoj ili desnoj koaliciji, učinio toliko malo za starije sugrađane da to već postaje parodično. I ne samo to, „samozvani" Hrelja poziva narod da se uključi u jav­no savjetovanje na njegovoj strani, i to tako da napišu kako su protiv uvođenja nacionalne naknade za siromašne sta­rice i starce, za njih oko 20.000 očajni­ka, poglavito iz ruralnih područja. Kako tužno.

Kad Hrelja oštri zube

     Hajdemo podsjetiti kako je upravo na prijedlog Sindikata umirovljenika Hrvatske u Strategiji socijalne skrbi za starije osobe u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2017. do 2020. godine predviđeno uvođenje nacionalne „mi­rovine" za starije osobe koje ne ostva­ruju mirovinu na temelju prethodnog rada i plaćenih doprinosa. Potrebno je istaknuti da nacionalne potpore za starije osobe, odnosno slične institute, u svojim sustavima ima oko 100 drža­va svijeta u nekom od oblika, ovisno o varijanti za koju su se odlučili te se radi o novčanom transferu starijim ljudima.    Riječ je o borbi protiv siromaštva iz su­stava državnog proračuna za socijalnu sigurnost.

     Procjenjuje se kako u Hrvatskoj pri­bližno 60.000 osoba starijih od 65 godi­na nije ispunilo minimalne uvjete za os­tvarenje prava na mirovinu (najmanje 15 godina mirovinskog staža). Među starijim osobama bez mirovina većinu čine žene, iz razloga što su žene znat­no manje nego muškarci sudjelovale u plaćenom radu izvan kuće, a ujedno su njihove radne karijere bile kraće i isprekidane. Iz navedene skupine sta­rijih osoba bit će potrebno, primjenom odgovarajućih kriterija, izdvojiti starije osobe koje ne ostvaruju drugi prihod ili ostvaruju prihod koji je niži od pred­ loženog iznosa nacionalne naknade za starije osobe, odnosno koje nisu prima­telji uzdržavanja temeljem ugovora o doživotnom, odnosno dosmrtnom uz­državanju i nisu korisnici usluge smje­štaja, prema propisima o socijalnoj skr­bi, koja im osigurava osnovne uvjete za život na teret sustava socijalne skrbi.

800 kuna - više nego ništa

     Kao opći uvjeti za ostvarivanje prava na nacionalnu naknadu za starije osobe utvrđeno je hrvatsko državljanstvo, sta­rosna dob od 65 godina i prebivalište u Republici Hrvatskoj u neprekidnom trajanju od najmanje 20 godina nepo­sredno prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava. Također, propisuju se i dodatni uvjeti na strani korisnika i članova kućanstva, odnosno dohodov­ni cenzus. Prihodovni/dohodovni cen­zus utvrđuje se u visini iznosa nacional­ne naknade za starije osobe, odnosno u iznosu od 800 kuna mjesečno po članu kućanstva.

     Valja priznati da je u radnoj skupini koja je krojila ovaj Zakon o nacional­noj naknadi za starije osobe bilo dosta poznatih znanstvenika neoliberalnog svjetonazora koji su tražili da se uvede i imovinski cenzus, čemu su se izrazito protivile umirovljeničke udruge SUH i MUH. Suprotno tome, zastupnik Hrelja također traži imovinski cenzus, iako je posve jasno da postojeći model stal­ne socijalne pomoći (ZMN) obuhvaća samo oko 8.000 starijih od 65 godina, dok je u zoni siromaštva svaki treći – oko 270.000 starih. Očito je da je po­treban novi model socijalne potpore za one koji trpe bijedu.

     No, umirovljeničke udruge su tra­žile, kao i predstavnici Saveza samo­stalnih sindikata Hrvatske, da se ukine uvjet državljanstva i izjasnile se kako HZMO ne bi trebao biti javna ustanova nadležna za provedbu postupka, ispla­tu naknada itd., već da se nacionalne naknade za starije osobe trebaju voditi u sustave socijalne skrbi, kroz centre so­cijalne skrbi.

Vratite poštare

     SUH i MUH su ipak prihvatili da se procedure i isplata vode preko HZMO-a, jer su sami predstavnici sustava socijal­ne skrbi na radnoj skupini izjavili kako su potkapacitirani i u nemogućnosti operativno voditi nacionalnu naknadu.

     Ono što se posebno treba naglasiti jest da je riječ o socijalnom pravu koje će se automatski usklađivati početkom svake godine, od 1. siječnja 2022. na­dalje, prema stopi promjene indeksa potrošačkih cijena iz prethodne godine u odnosu na godinu koja joj prethodi, prema podacima DZS-a, ako je stopa veća od nule.

     Naravno, ima i stvari koje treba po­praviti, posebno odredba kako nacio­nalnu naknadu za starije osobe isplaću­je HZMO putem poslovnih banaka, a ne i putem pošte, što bi bilo primjerenije s obzirom na očekivanu korisničku popu­laciju većinski iz ruralnih područja. No, za takve korekcije postoji javno savjeto­vanje.

Jasna A. Petrović