UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

16. SJEDNICA NACIONALNOG VIJEĆA ZA UMIROVLJENIKE I STARIJE OSOBE

Kad izgore moral i dostojanstvo

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske 13. siječnja 2020. godine, dva dana nakon strašne tragedije u ilegalnom domu u Andraševcu poetičnog naziva Zelena oaza, u kojem je izgorjelo šest osoba, zatražili su hitno sazivanje javne sjednice Nacionalnog vi­jeća za umirovljenike i starije osobe. Mini­star Josip   Aladrović je bio previše zauzet programima predsjedanja EU-om pa je sjednicu odgađao, da naposljetku nije ni prisustvovao 16. sjednici Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, održanoj 24. siječnja 2020. godine. Sjednica je na prijedlog SUH-a započela minutom šut­nje, kojom su predstavnici umirovljeničkih udruga, četiriju ministarstava, HZZO-a i HZMO-a, odali počast izgorjelim starcima te izrazili duboku sućut svim obiteljima i prijateljima stradalih.

     No, minuta šutnje je samo trenutak u mjesec dana šutnje institucija koje su stvarno reagirale tek 4. veljače kad je vlasnicima gubilišta Gabrijeli i Slavku Čičkoviću određen jednomjesečni istražni zatvor zbog teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti. Ostavljeni su tri tjedna na slobodi kako bi mogli mirno utjecati na svjedoke, svoje bivše zaposlenike, su­sjede i korisnike. Prethodno je zgarištem prošetala i socijalna inspekcija nadležnog ministarstva da bi zaključila kako oni nisu krivi. Plenković je, pak, imao priliku sluša­ti od gradonačelnika Oroslavja kako su ti Čičkovići baš dobri ljudi.

Buja ilegala

     Javnost je mogla svjedočiti nefunk­cioniranju sustava i prebacivanju loptice odgovornosti s Ministarstva demografi­je, obitelji, mladih i socijalne politike na Krapinsko-zagorsku županiju, na vlasnike ilegalnog doma u drvenoj kutiji sardina, ali i na rodbinu žrtava. Na sjednici Nacionalnog vijeća se željelo razmotriti nesuglasja u sustavu i približiti odgovorima o stvarnom stanju na tržištu socijalnih usluga starijim osobama, koje je dobrim dijelom u sferi ilegale i bez stvarnog nadzora.

     Također, cilj ove sjednice bio je i pre­poručiti potrebne mjere za prevenciju i popravak stanja. Za to je bila zadužena ekipa iz ministarstva socijale, na čelu s dr­žavnom tajnicom Marijom Pletikosom i u pratnji državne tajnice Ministarstva rada i mirovinskog sustava Majde Burić, ekipa koja je pokušala predstaviti promjene u Nacrtu prijedloga zakona o socijalnoj skrbi, no poanta izvjestiteljica je bila kako njihovo Ministarstvo itekako „čini sve da bi život starijih bio kvalitetniji".

     Pod posebnom točkom je prikazan kapacitet i stanje kod pružatelja usluga za starije osobe te jačanje kapaciteta izvaninstitucionalnih usluga, no u svakom slu­čaju je neosporno kako je kapaciteta za smještaj starijih premalo te da sustav nije uređen. Na upite o činjenici da su uvjeti za osnivanje obiteljskog doma bili nede­finirani, odgovorilo se kako će se pokušati izjednačiti propisane uvjete za privatne i obiteljske domove kako bi bili stroži, jasniji, bez detaljnijeg opisa planiranih promjena. Istina, postoji i ideja licenciranja dozvole za rad i takvih domova. Ogroman je i sve veći broj privatnih i obiteljskih domova, ali i udomitelja, koji imaju ilegalne korisnike, a još veći broj smještajnih kapaciteta u kućama i stanovima koji rade na crno, bez ikakvih dozvola.

Bez kazne i nadzora

     Zaključeno je i kako su mjere kažnjavanja preblage te bi, predlažu iz Ministarstva, s pravosuđem trebalo dogovoriti veće kazne, jer se umjesto mogućih kazni, primjenjuju u praksi one najmanje, koje nikoga neće spriječiti od počinjenja novog prekršaja.

     Kad je pak riječ o socijalnoj inspekciji, koja je u postojećem obliku ustrojena još prije 15 godina, vrišti podatak o samo devet socijalnih inspektora koji su prošle godine posjetili samo 160 od više tisuća objekata za smještaj starijih osoba te je za desetak njih zabranjen rad, ali oni i dalje rade na crno. Čija je odgovornost nadzirati provedbu mjera koje propisuje socijalna inspekcija, nitko ne objašnjava. Dobar znak je što je sve više izvanrednih nadzora utemeljenih na prijavama, žalbama i predstavkama.

     Rješenje, je, zaključeno je, decentralizirati posao nadzora, no umirovljeničke udruge su se izrazito usprotivile da se poslovi inspekcije naprosto prebace na županije, jer županije su one koje izdaju dozvole za minimalne tehničke uvjete za takve obiteljske i privatne domove pa bi došlo do sukoba interesa te potencijalne korupcije.

SUH i MUH su upozorili i kako brojni privatni i obiteljski domovi uspješno na­govaraju korisnike da potpisuju dosmrtne i doživotne ugovore o uzdržavanju, koje također nitko ne nadzire, ne postoje regi­stri niti potpora žrtvama takvih prijevara, a Ministarstvo pravosuđa odbija ukinuti dosmrtne ugovore i donormirati zakon.

     Predstavnici Ministarstva su uvjetno pozitivno reagirali na prijedlog SUH-a o uvođenju civilnog nadzora, aktivista koji bi po edukaciji i dobivanju dozvole mogli nesmetano posjećivati domove i o stanju temeljem glavnih indikatora izvještavati područje urede socijalne inspekcije. Napo­sljetku, ta je smjernica o poticanju volon- tiranja starijih osoba u lokalnoj zajednici predviđena Strategijom o socijalnoj skrbi za starije osobe.

Puno pitanja, poneki odgovor

     No, šokantna je bila izjava glavne so­cijalne inspektorice koja je rekla da su tu najviše krive obitelji koje moraju znati da za manje od 6.000 kuna ne mogu smjesti­ti svoje stare u domove s kakvim-takvim pristojnim uvjetima.    Nije postavila pita­nje svome Ministarstvu koje ne razrađuje strategije i politike kojima bi se povećali i unaprijedili kapaciteti smještaja starijih osoba, koji nedovoljno nadziru smještajne kapacitete, ili pak županije kojima su domovi za stare zadnja rupa na županijskoj fruli.

     I još nešto neshvatljivo. U mnogim europskim zemljama potiče se članove obitelji starijih osoba da uz financijsku naknadu budu njihovi njegovatelji. Iako u Strategiji socijalne skrbi za starije osobe do kraja 2020. godine postoji predviđena mogućnost statusa njegovatelja za stariju osobu u obitelji, izgleda da je takvo rje­šenje opet stavljeno na čekanje, jer nije bilo predmetom razmatranja, iako bi takva mogućnost, uz naknadu od 2.500 kuna, pomogla odluci nekih članova obitelji o prihvaćanju takvog statusa.

     Šesnaesta sjednica Nacionalnog vijeća pokušala je na inicijativu umirovljeničkih udruga predložiti neka rješenja, kako pouka nakon smrti šest izgorjelih korisnika ne bi ostala bez odjeka. Pokoj im duši! Uz nadu da će izmjene uskoro uslijediti i spriječiti ponavljanje takve tragedije.

Jasna A. Petrović