UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

   

DR.SC.ZORAN ŠUĆUR, PROFESOR KATEDRE SOCIJALNE POLITIKE NA PRAVNOM FAKULTETU U ZAGREBU

Prava istina o hrvatskom siromaštvu starih

 

      Hrvatska je zemlja koja nije samo izrazito siromašna, već i zemlja s rastućim siromaštvom, osobito starije popu­lacije. Koga pitati o anamnezi i lijeku protiv siromaštva, nego doktora znanosti iz sociologije, dr.sc. Zorana Šućura, autora stotinjak stručnih i znanstvenih radova, profesora na katedri Socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

- Prema podacima Eurostata, najveću stope izlože­nosti siromaštvu u Europskoj uniji imaju djeca, no u Hr­vatskoj su najugroženije starije osobe, i to osobito žene. Kako tumačite tu specifičnost Hrvatske?

     Istina je da su stope relativnog siromaštva djece veće od stopa siromaštva starijih osoba i umirovljenika na razini EU28. Međutim, veće stope siromaštva starijih osoba nego djece nalazimo ne samo u RH, već i u većini postsocijalističkih zemalja koje su članice EU (osim u Rumunjskoj, Bugarskoj, Slovačkoj i Mađarskoj). Drugim riječima, u većini tzv. starih članica EU djeca imaju veći rizik siromaštva nego starije osobe, dok je obratno u većini tzv. novih članica, uklju­čujući Hrvatsku. Razloga za to sigurno je više, ali je najvaž­niji visina mirovina koje predstavljaju glavni izbor dohotka za umirovljenike.

     Mirovine u postsocijalističkim zemljama su znatno niže nego u starim članicama ako uzmemo u obzir tzv. zamjenske stope (omjer prosječne mirovine i prosječne plaće ili omjer mirovina i zarada prije umirovljenja). Npr. omjer između pro­sječnih mirovina i prosječnih zarada dobne skupine 50-59 godina u postsocijalističkim zemljama u pravilu ne prelazi 50%, dok je u većini starih članica veći od 50%.

     Veće mirovine u zapadnoeuropskim zemljama su rezultat, općenito govoreći, viših plaća i zarada, ali vjerojatno i dužeg prosječnog radnog staža (dobne granice za ulazak u miro­vinu bile su znatno niže za muškarce i žene u socijalističkim nego u zapadnim zemljama). Osim toga, moguće je da starije osobe u zapadnoeuropskim zemljama imaju i druge izvore dohotka osim javnih mirovina (u nekim su zemljama razvije­nije privatne i profesionalne mirovine, koje su takve rijetke u postsocijalističkim zemljama).

- Kada su u pitanju starije žene, njihove su stope siro­maštva veće jer u prosjeku imaju niže mirovine od starijih muškaraca. Značajan dio generacija starijih žena nije radio ili imaju kraći radni staž. Puno je veći udio starijih žena nego muškaraca koje ostvaruju obiteljske mirovine, koje su, u pra­vilu, manje od starosnih ili invalidskih mirovina. Osim toga, drugi, vrlo važan razlog je taj što starije žene znatno češće nego muškarci žive u samačkim kućanstvima (jer u prosjeku žive duže nego muškarci), a stope rizika od siromaštva starijih osoba značajno su manje ako dijele životne troškove kućan­stva sa starijim partnerom ili mlađim osobama koje ostvaruju vlastite prihode.

Veća stopa, ista bijeda

- U Hrvatskoj je zamjetan kontinuirani rast siromaštva umirovljenika što je vidljivo iz rasta njihove stope rizika od siromaštva. Tako je prema podacima Državnog zavo­da za statistiku 2014. godine ta stopa iznosila 18,9 posto, a 2018. je narasla na 24,6 posto. Je li to posljedica opada­nja realne vrijednosti mirovina u odnosu na rast plaća? Kojim mjerama se to može zaustaviti?

     Iako je točno da se povećala stopa rizika od siromaštva, to ne znači da umirovljenici žive gore ili raspolažu nižim pro­sječnim dohotkom. Treba naglasiti da se radi o relativnom siromaštvu, tj. da se u ovom slučaju dohodak umirovljenika ili starijih osoba uspoređuje s prosječnim ili medijalnim do­hotkom. Stopa relativnog siromaštva pokazuje koliko je do­hodak neke skupine ili kategorije udaljen od prosječnog ili minimalnog dohotka, ali ne govori o tome kako stvarno si­romašni žive.

     Moguće je da istovremeno raste stopa relativnog siro­maštva i dohodak starijih osoba. Na primjer, prema podacima Eurostata, u razdoblju od 2014.-2018. porastao je medijalni ili prosječni dohodak svih dobnih skupina, ali ne za isti iznos. Medijalni dohodak djece (0-18 godina) narastao je za 34,7 posto, medijalni dohodak osoba u dobi 18-64 za 29,8 posto, a medijalni dohodak starijih osoba za 18,1 posto.

     To znači da je nominalni i realni dohodak starijih osoba veći, ali je očito porastao medijan dohodovne distribucije, a time i relativna linija siromaštva definirana kao 60% medija­na nacionalnog dohotka, koja se koristi kao linija siromaštva u svim zemljama članicama. Prema tome, stopa relativnog siromaštva nije uvijek dobar pokazatelj materijalnog standarda jer više ukazuje na to kakve su nejednakosti u dohotku između socijalnih skupina nego kako stvarno članovi pojedinih skupina žive. Zato bi pokazatelje relativ­nog siromaštva trebalo nadopuniti pokazateljima materijalne deprivacije koji konkretno govore o tome kakvim materijal­nim dobrima raspolaže neko kućanstvo i u kojim aktivnosti­ma članovi kućanstva mogu ili nisu u mogućnosti sudjelovati.

     Jedan od takvih pokazatelja i stopa teške materijalne de­privacije, koja pokazuje koliki je udio kućanstva koja si ne mogu priuštiti četiri ili više od devet standardnih pokazatelja materijalne deprivacije (1. platiti na vrijeme stanarinu ili reži­je, 2. imati adekvatno grijanje u hladnim mjesecima, 3. platiti neočekivane financijske izdatke, 4. jesti meso i proteine svaki drugi dan ako se želi, 5. otići na godišnji odmor tjedan dana izvan kuće, 6. imati automobil, 7. imati perilicu rublja, 8. imati televizor, 9. imati telefon).

      Podaci o teškoj materijalnoj deprivaciji pokazuju da je u istom razdoblju (od 2014.-2018.), kada je stopa relativnog siromaštva povećana, smanjena stopa teške materijalne de­privacije starijih osoba (60+) sa 14,6 posto u 2014. na 11,5 posto u 2018. Ona je i dalje visoka u odnosu na druge dobne skupine (među djecom do 18 godina ili odraslima u dobi od  18-64 godine spomenuta je stopa manja - osam posto), ali je primjetan trend smanjenja starijih osoba koje žive u ugrožavajućim životnim uvjetima.

Oskudica kao svakodnevica

-Sindikatu umirovljenika često se javljaju umirovlje­nici koji su zbog mizernih mirovina primorani kopati po kontejnerima i skupljati plastične boce. Koje oblike kraj­njeg siromaštva starijih osoba u Hrvatskoj držite tipični­ma?

     Unatoč pozitivnim trendovima (postupni rast mirovina i dohotka starijih osoba), neki oblici materijalne deprivacije znatno su prisutniji u umirovljeničkoj i starijoj populaciji. Prije svega, to su problemi povezani s kvalitetom stanovanja. Dok u prosjeku oko 8 posto hrvatskih kućanstava izjavljuje da nisu u mogućnosti adekvatno zagrijati dom u zimskim mjesecima, među starijim samačkim kućanstvima takvih je čak 19 posto (ali ako starija osoba živi u kućanstvu s drugom starijom ili mlađom osobom, ovaj je postotak nešto veći od deset posto).

     Isto tako, znatno je više starijih osoba koje žive u derutnim kućama ili stanovima (u kojima je vlaga, prokišnjava krov, po­stoje rupe u prozorima i vratima i sl.). No, s druge strane, ku­ćanstva starijih osoba i umirovljenika rjeđe kasne s plaćanjem režija. Na primjer, oko 20 posto kućanstava s ovisnom djecom kasni s plaćanjem režija, dok je spomenuti udio među samač­kim ili drugim kućanstvima starijih osoba dvostruko manji.

      Starije osobe kada prime mirovine, prvo plaćaju režije i druge obveze, a zatim zadovoljavaju svoje osnovne i druge potrebe. Kućanstva s djecom koriste drugu strategiju: prvo podmiruju potrebe djece i drugih članova kućanstva, a zatim plaćaju račune režija i stanarina te koriste kašnjenje u plaća­nju računa kao strategiju za održanje materijalnog standar­da. Međutim, puno je više starijih osoba i umirovljenika nego drugih skupina koji su prisiljeni štedjeti na hrani i osnovnim potrepštinama. Čak 25 posto starijih samaca i oko 14 posto starijih osoba u nesamačkim kućanstvima ne može si priuštiti meso ili ribu svaki drugi dan ako želi u odnosu na deset po­sto svih kućanstava u Hrvatskoj. To znači da se starije osobe češće u odnosu na prosjek ili druge skupine suočavaju s problemom podmirenja osnovnih životnih potreba.

Prestrogi uvjeti za socijalnu pomoć

-Zbog čega ima samo oko osam tisuća starijih od 65 godina koji primaju zajamčenu minimalnu naknadu (stalnu socijalnu pomoć), a istovremeno se zna da je svaki treći stariji od 65 godina u zoni rizika od siromaštva i soci­jalne isključenosti? Kako to tumačite? Od čega preživljava razlika?

     Relativno mali broj starijih osoba ostvaruje pravo na Za­jamčenu minimalnu naknadu (ZMN) zbog činjenice da je do­hodovni cenzus za ostvarenje ovog prava vrlo nizak (800 kuna za samca odnosno 920 kuna za radno nesposobnog samca).

      S obzirom da je i najniža mirovina veća od ZMN, starije osobe ne mogu ostvariti ovo pravo ili je iznos pomoći tako mali da ga se ne isplati tražiti. S druge strane, pravo na ZMN pretpostavlja ne samo provjeru dohotka nego i imovine. S ob­zirom da su starije osobe u pravilu tijekom života akumulirale određenu imovinu (kuće/stanovi, poljoprivredna i građevin­ska i druga zemljišta, plovila, osobni automobil, umjetničke slike), prije ostvarenja prava na ZMN obvezne su iskoristiti (prodati) imovinu ako to neće ugroziti njihove osnovne život­ne potrebe.

     Dio starijih osoba to ne želi ako će se time dovesti u pita­nje pravo nasljeđivanja imovine od strane njihovih potomaka. Također, starije osobe koje su radno nesposobne i ne mogu se same uzdržavati prije ostvarenja prava na ZMN trebale bi iskoristiti obvezu da ih uzdržavaju punoljetna djeca ako ona to mogu, sukladno Obiteljskom zakonu.

- Da siromaštvo umirovljenika buja govori i činjeni­ca kako danas 53 posto umirovljenika prima mirovinu nižu od hrvatske linije siromaštva za 2019. godinu (2.485 kuna), a prosječna mirovina je svega 2.503 kune. Također, čak 98 posto mirovina je niže od prosječne plaće. Može li se i kako okrenuti taj negativni trend?

      Javne mirovine ključni su izvor dohotka hrvatskih umirov­ljenika. S obzirom na sadašnju visinu mirovina i omjer između broja umirovljenika i broja zaposlenika, teško je očekivati po­boljšanja materijalnog statusa umirovljenika u kratkom vre­menu. To će ovisiti o ekonomskom rastu i statusu radne snage (stopama zaposlenosti i nezaposlenosti, visini plaća, sma­njenju evazije u plaćanju doprinosa i sl.). Prema tome, samo povoljna ekonomska kretanja i rast plaća mogu rezultirati i rastom mirovina.

       No, bez obzira na ekonomska kretanja, vlada ne bi smjela dopustiti pogoršanje sadašnjeg materijalnog sta­tusa umirovljenika ili smanjenje realnih mirovina s ob­zirom da se više od polovice umirovljenika nalazi ispod granice siromaštva. Tome u prilog ide i činjenica da vlade nisu smanjivale mirovine u razdoblju recesije (osim tzv. povla­štenih). Jedan dio umirovljenika (oni koji su radno sposobni) mogu iskoristiti zakonske promjene koje dopuštaju kombina­ciju rada na pola radnog vremena i zadržavanje mirovine kako bi povećali svoj dohodak.     No, to će teško pomoći onima koji su radno nesposobni ili imaju težih zdravstvenih problema. Dio budućih umirovljenika trebaju razmišljati o povećanju mirovina kroz duži radni vijek ili nadopunu javnih mirovina privatnim mirovinama ili drugim vidovima štednje.

 Mirovine ispod tisuću kuna

-Poznato je kako osobe starije od 65 godina žive u težim uvjetima u ruralnim, nego u urbanim područjima. Koje su značajke siromaštva jednih i drugih?

      Nisu mi poznati podaci o stopama siromaštva starijih oso­ba u urbanim i ruralnim područjima. Međutim, kako općenito kućanstva u ruralnim područjima imaju dvostruko veću stopu siromaštva (25,9 posto) nego kućanstva u većim gradovima (13 posto), možemo pretpostaviti da je rizik siromaštva veći za starije osobe koje žive u seoskim naseljima. Jedna od najugro­ženijih skupina starijih osoba u urbanim ili ruralnim područji­ma jesu stariji samci, a posebice starije žene (stopa siromaš­tva starijih samaca u 2018. iznosila je 48,1 posto, pa možemo pretpostaviti da je za starije žene u samačkim kućanstvima ova stopa veća od 50 posto).

     Veći rizik siromaštva starijih osoba u ruralnim područjima mogao bi biti povezan s činjenicom da se puno veći udio stari­jih osoba na selu nego u gradu bavio poljoprivredom tijekom radno aktivnog razdoblja, što utječe na njihov sadašnji status. Vjerojatno je na selu veći broj starijih žena koje nikada nisu radile ili su radile prekratko da steknu pravo na mirovinu. S druge strane, u seoskim područjima živi većina onih koji su ostvarili poljoprivredne mirovine, koje su vrlo niske (rijet­ko prelaze 1.000 kuna). Zasigurno je vrlo nezavidna situacija i onim kućanstvima u kojima žive dvije starije osobe, a obje su ostvarile poljoprivredne mirovine. Ipak, starije osobe u se­oskim područjima češće žive s obiteljima svoje odrasle djece, što može biti protektivni faktor s aspekta zaštite od siromaštva.

-Koliko je postojeći institut najniže mirovine gdje se za izračun mirovine broje godine staža pomnožene s aktualnom vrijednosti mirovine adekvatan oblik mjere protiv siromaštva? Smatrate li da treba vratiti minimalnu zajamčenu mirovinu koja će štititi donji prag bilo koje mi­rovine stečene radom?

     S obzirom da je naš mirovinski sustav utemeljen na bismarckovskom modelu osiguranja, visina mirovine odražava količinu uplaćenih doprinosa tijekom radnog vijeka uz ele­ment solidarnosti. Izbacivanjem godina radnog staža iz for­mule povećava se mogućnost zlouporaba instituta najniže mirovine, tj. da se destimulira duži radni staž koji u pravilu po­drazumijeva veće uplate doprinosa za mirovinsko osiguranje.

      Naš mirovinski sustav je poznat po raznim načinima evazi- je doprinosa. Osim mirovinskog sustava, u zaštiti od siromaš­tva starijih osoba i umirovljenika trebao bi određenu ulogu imati sustav socijalne skrbi, koji tu ulogu zasada nema zbog niskih dohodovnih cenzusa i činjenice da ti cenzusi nisu bazi­rani ni na kakvim objektivnim linijama siromaštva.

Za ukidanje dijela „povlaštenih" mirovina

-Prosječna mirovina po posebnim propisima je dvo­struko veća od prosječne po općim propisima. Držite li da takav ogromni paralelni sustav utječe i na siromaštvo i so­cijalne razlike u umirovljeničkoj populaciji?

     Sigurno da bi trebalo temeljito analizirati različite kategori­je mirovina ostvarenih po posebnih propisima (popularno„ povlaštene mirovine"). Ovakve mirovine postoje u gotovo svim zemljama i razumljiva je njihova namjena za određene skupi­ne korisnika, kao što su određene kategorije ratnih veterana ili skupine koje zbog prirode posla ne mogu raditi do 60 ili 65 godina (vojska, policija, rad na opasnim radnim mjestima). Me­đutim, posve je neopravdano da neke druge skupine ostvaru­ju više povlastica, uključujući i povoljniji izračun mirovina.

     Na primjer, nije jasno iz kojeg razloga saborski zastupnici ili članovi vlade ili neki drugi službenici trebaju ostvarivati miro­vine po posebnim propisima. Radi se o osobama koje ostvaru­ju tijekom radnog vijeka (dok obnašaju određene dužnosti) za hrvatske prilike relativno visoke plaće i koji bi stekli pristojne mirovine i po općim propisima. Sigurno da ukidanje jednog dijela mirovina po posebnim propisima ne bi riješilo pro­bleme hrvatskog mirovinskog sustava, ali bi pridonijelo pravednijem sustavu i dovelo do određenih ušteda sred­stava koja se mogu usmjeriti na poboljšanje statusa odre­đenih skupina ili svih umirovljenika.

- Preko 90 posto starijih osoba od 65 godina stanu­je u vlastitoj nekretnini. No, stambeno bogatstvo starijih dovodi i do ekonomskog nasilja, umirovljenici da bi pre­živjeli potpisuju ugovore o doživotnom i dosmrtnom uz­državanju. Posebno je dosmrtno uzdržavanje vrlo rizično jer osoba još dok je živa prebacuje imovinu na uzdržava- telja koji često ne ispunjava dužnost uzdržavanja. Što bi, po Vama, država trebala poduzeti da spriječi to iskorišta­vanje?

     Nažalost, starije osobe češće postaju žrtve prevara, zlouporaba i ekonomskog nasilja i u tom kontekstu se spominje i dosmrtno uzdržavanje. Ne znam koliko ima sklopljenih ugo­vora o dosmrtnom uzdržavanju i koliko je slučajeva zloupotre­be ovog instituta, ali se u medijima često eksponiraju ovakvi primjeri. To je pitanje, prije svega, za pravnike kako zakonski  zaštititi one starije osobe koje sklapaju ovakve ugovore. Trebalo bi zabraniti sklapanje ugovora u nekim slučajevima i voditi evidenciju o ovakvim ugovorima.

      U slučaju sporova, nužne su žurnije reakcije sudova. S druge strane, ključni problem je nedovoljna informiranost starijih osoba. To se posebice odnosi na one starije osobe koje su zbog zdravstvenih i drugih razloga (žive same ili su socijalno izolirane zbog bolesti, smanjenih kognitivnih mogućnosti, prostorne udaljenosti) slabo informirane i upoznate sa socijalnim i drugim pravima.

     Poznati su mi rezultati jednog istraživanje prema kojem manje od četvrtine starijih ispitanika zna razliku između doživotnog i dosmrtnog uzdržavanja. Kada je u pitanju informiranje starijih osoba, očito treba koristiti kanale koji su bliski starijim osobama (domovi zdravlja, crkve, udruge, dionici u lokalnoj zajednici, gerontodomaćice i sl.). Osim boljeg informiranja nužne su edukacije aktera koji djeluju u području skrbi za starije osobe.

     Naposljetku, svakako treba raditi na razvoju institucionalnih i posebice izvaninstitucionalnih usluga za starije osobe koje su pružaju u njihovim domovima ili u lokalnoj zajednici, kako bi se smanjila potreba za sklapanjem ovakvih ugovora.

Jasna A. Petrović/Igor Knežević