UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

ZEMLJA SPALJENIH STARACA

Dan žalosti, ali ne i odgovornosti

 

     U subotu, 11. siječnja 2020. u za­gorskom mjestu Andraševcu kod Oroslavja došlo je do stravičnog požara u Domu za starije i nemoćne „Zelena oaza", u kojem je život izgubilo šest osoba starosti od 68 do 104 godine. Požar je izbio u ranim jutarnjim satima u štali u dvorištu pored glavne zgrade, koji je bio prenamijenjen za smještaj starijih i nemoćnih osoba, a k tome nitko nije dežurao. Šest nepokretnih staraca nije imalo šanse pobjeći od buktinje.

     Ono što je dodatno zgrozilo hrvatsku javnost je činjenica da dom uopće nije imao potrebne dozvole za rad, odnosno imao je dozvolu za vođenje brige o 13 osoba, a njih je bilo četverostruko više. Tko je krivac za tragediju? Naravno, po starom dobrom hrvatskom običaju kre­nulo je prebacivanje loptice odgovor­nosti. Prvo su iz    Ministarstva za demo­grafiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku objasnili kako taj dom nije u njihovoj nadležnosti, jer je riječ o obiteljskom domu, koji sve dozvole dobiva od lokal­ne samouprave. Inspekcija ministarstva, kažu, izlazi na teren samo po dojavi da nešto nije u redu. Dakle, ipak su nadlež­ni za nadzor!

     Krapinsko-zagorski župan Željko Kolar odbacio je odgovornost županije koja je 2012. godine odobrila tehničku dozvolu za rad spornom domu "Zelena oaza", kazavši kako se ona odnosila za rad objekta na adresi Dolinska 8, a za ilegalne objekte na adresi Dolinska 22 gdje se dogodio požar, nisu ni znali. K tome, županija nije nadležna za nadzor rada domova. No, za nešto su ipak od­govorni, a to je nedostatak inicijative u gradnji domova za starije, pošto kapa­citeti postojećih županijskih domova ne pokrivaju potrebe. Županija je pro­glasila Dan žalosti za 15. siječnja 2020., najmanje što su mogli učiniti.

     Iako su članovi obitelji poginulih rekli kako su uvjeti u domu bili zadovoljava­jući, saznanje da dom nema potrebne dozvole baca teret najveće odgovor­nosti na vlasnicu doma Gabrijelu Čičković. Zbog ilegalnog rada vlasnici prijete novčane kazne, no zbog sigurnosnih propusta prijeti joj i moguća prijava za kazneno djelo dovođenja u opasnost, a s obzirom na posljedice, kazna joj može biti od jedne do 15 godina zatvora, kažu odvjetnici. Ipak, nije jasno zašto nije pri­tvorena kako ne bi utjecala na svjedoke, što ovdje očito već jest slučaj.

     No, ono što nimalo ne funkcionira je sustav socijalne inspekcije Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijal­nu politiku. Životi „štićenika iz šupe", iz jednog od brojnih ilegalnih spremišta za zanemarene starce, mogli su biti spašeni da je Ministarstvo odradilo svoj posao.

     Prvo, imali su priliku još pri izradi Strategije socijalne skrbi za starije osobe, kad je Sindikat umirovljenika Hrvatske, sudjelujući u radnoj skupini, zagovarao hitnu intervenciju glede nadzora nad ra­dom domova umirovljenika i udomitelja, te predložio uvođenje i dodatnog civil­nog nadzora, kroz edukaciju i angažman aktivista civilnih udruga. No, odbijeni su.

     "Predložili smo i u rujnu prošle godi­ne, prigodom izmjena Zakona o socijal­noj zaštiti, da se hitno unaprijedi sustav nadzora i uvede civilne aktiviste u nad­zor bez prethodne najave, no ni to nije prihvaćeno. Sada je u pripremi novi Za­kon o socijalnoj zaštiti, s kojim Ministar­stvo odugovlači. Navodno će se konačno uvesti dugo očekivana decentralizacija postojećeg sustava socijalne inspekcije na županije, što opet neće biti dovoljno", naglašava predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović.

     U međuvremenu Sindikat umirov­ljenika Hrvatske ima dosta dojava iz anonimnih izvora kako se u domovima ponegdje u kapacitet od pet osoba, trpa njih više desetaka; gladni su, neokupani i željni društva, a katkad i vezani za kre­vet, nemaju pravo ići na WC, leže u pe­lenama, bez higijenskog minimuma, bez prava na kretanje, sedirani kako bi stalno spavali...

     Da bi se stanje promijenilo, županij­ske i gradske vlasti trebaju učiniti maksi­malne napore da grade nove kapacitete domova, no još je potrebnije da se izgra­di novi sustav stjecanja dopusnica za rad, kao i nadzora koji bi bilo decentraliziran i dopunjen civilnim nadzorom, i to bez najave, bez korupcije, bez rodijaka. Po­trebno je da ministrica socijale Vesna Bedeković ponudi ostavku, što je najmanje što može učiniti ministar moralno odgo­voran za smrt šestorice građana.

     „Kontrole obiteljskih domova rade se samo kod njihovog otvaranja, kod izda­vanja dozvole za rad. Nakon toga, osim u vrlo izuzetnim situacijama i po prijavi, kontrola uopće nema", objasnila je Pučka pravobraniteljica Lora Vidović te izrazila nadu da će sada stvari početi mijenjati. Sa šest izgorenih duša kao cehom.

     Ako ima 473 registrirana obiteljska doma na području Hrvatske pa to po­množimo sa 20 legalnih štićenika po domu, već smo došli do brojke od 9.460 štićenika, a ne tek oko 5.000 kao što se procjenjuje. No, neki, kao što vidimo u slučaju Andraševca, taj broj ilegalno vi­šestruko povećavaju. Dodajmo tome i neregistrirane obiteljske domove koji rade potpuno na divlje, i došli smo do barem 15.000 osoba prepuštenih kri­minalu i bezočnom zanemarivanju. Tu je i oko 1.500 udomiteljskih obitelji, go­tovo bez ikakvog nadzora, te stotinjak privatnih domova i 47 županijskih. To ne može pokriti inspekcija Ministarstva socijale od samo 12 inspektora za cijelu Hrvatsku. To razumije i mala beba, samo ne shvaća ministrica ili bolje reći kako to ne shvaćaju nizovi ministrica koje se kao hrčci vrte na ministarskom vrtuljku soci­jalne politike već desetljećima.

     Što se tiče obitelji poginulih, njih je najmanje za kriviti jer niti imaju dostu­pnih i priuštivih kapaciteta niti novca za smjestiti svoje najbliže. Ali, za smrt šest osoba netko mora odgovarati, zbog čega je Sindikat umirovljenika Hrvatske zajedno s Maticom umirovljenika javno zatražio da se održi hitna javna sjednica Nacionalnog vijeća, kako bi se razmotrila nesuglasja u sadašnjem sustavu i prepo­ručile potrebne mjere.