UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

POŠTAR VIŠE NE ZVONI NA VRATA (2)

Zašto je pošta „gulila" mirovinski fond?

 

     U broju 276. Glasa umirovljenika informirali smo čitatelje kako umirovljeni na­kon 1. siječnja 2014. godine i dalje nisu u mogućnosti ostvarivati pravo na besplatnu dostavu mirovine do kućnog praga, jer je to pravo ukinuo Mirando Mrsić svojedobnim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju. Zašto je to uči­nio? Da bi pogodovao bankama ili zato da bi uštedio novac mirovinskom fondu?

     Provjerili smo. Uputili smo dopis Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO) i 3. siječnja 2020. uputili su nam odgovor. Prvo, saznajemo da je u 2013., posljednjoj godini prije ukidanja besplatne dostave mirovina poštom, evidenti­rano 188.077 umirovljenika koji su je tako primali. Za to je HZMO morao plaćati Hrvatskoj pošti 79.151.148 kuna, što se ondašnjem gospodinu ministru rada i mi­rovinskog sustava učinilo preskupo, pa je poštara koji zvoni na vrata s mirovinom naprosto ukinuo. No, matematika kaže da je po jednoj dostavi mirovine to koštalo čak 35 kuna.

     No, gle, 2019. godine, preostalo je još samo 85.978 umirovljenika kojima poštu donosi poštar, a to sada košta HZMO oko 20,9 milijuna kuna. Uz malo matematike, to iznosi samo 20 kuna po mirovinskoj uputnici, 40 posto manje no prije šest godi­na. Dakle, da je ta cijena bila u primjeni 2013. godine, ne bi se iz mirovinskog fonda isplaćivalo 79 milijuna, već samo 45 milijuna kuna godišnje. Što to znači? Da je pošta neopravdano gulila mirovinski fond ili je netko u priči imao svoje duge prste?

     Pogledajte sad i odgovor Hrvatske pošte na naše upite. Prvo, potvrđuju da„više od 90.000" umirovljenika primaju mirovine putem pošte, ali odbijaju reći koliko im za to plaća HZMO, no taj smo podatak već dobili.   Nadalje, pokušavaju se prikazati dobrotvorima koji za potrebe „malog broja aktivnih korisnika" koji sami plaćaju za dostavu mirovine poštom, to ne čine iz profita. Pa da vidimo koliko to košta?

Pošta nam piše sljedeće: „Kako bi izašli u susret svim umirovljenicima koji žele mirovinu primati na svojoj kućnoj adresi, s Hrvatskom poštanskom bankom dogo­vorili smo model isplate sredstava s tekućeg računa otvorenog u HPB-u na adresi korisnika. Ovu uslugu nazivamo 'Bankomat na domu."

     Uzmimo da mirovinu u zabit ruralnog područja, neke periferije, planine ili oto­ka ili na peti kat bez lifta, prima umirovljenik s prosječnom mirovinom od 2.504 kune, za što mora pošti platiti jedan posto vrijednosti mirovine i još deset kuna, što iznosi nešto više od 35 kuna. Vratili smo se tako u 2013., samo je u međuvremenu stotinjak tisuća potrebitih starijih osoba zakinuto za jedno od svojih temeljnih pra­va - dostavu zaslužene mirovine. Jer nije ju dovoljno obračunati i ispisati na papir, niti poslati u banku. Ona mora biti dostupna korisniku, a to više nije. Čiji je to profit? Pa, pošte i banaka, i to na račun najslabijih i najranjivijih u društvu.

     Sindikat umirovljenika očekuje da će se sada već šestogodišnja borba, uz po­dršku Pučke pravobraniteljice, konačno završiti s povratkom poštara koji zvoni na vrata potrebitim umirovljenicima.

Jasna A. Petrović