UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

NOVI STANDARD PROTIV NASILJA

Sigurno radno mjesto, bolje napredovanje

Usvojena Konvencija br. 190 o sprječavanju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada

 

     Čak tri od četiri žene su bile verbalno zlostavljane, a 38 posto ih je doži­vjelo seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, podaci su novijih online istraživanja u Kaliforniji (Center on Gen- der Equity and Health at the University of California, San Diego, 2018.). Prema europskoj studiji iz 2014. (EHNE) procije­njeno je da je 68 posto žena u Engleskoj bilo žrtvama seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, nasuprot 35 posto u Austriji i 32 posto u Portugalu.

     Prema podacima EIGE-a iz 2017. čak 75 posto žena u kvalificiranim zvanjima ili na top menadžerskim pozicijama su bile seksualno uznemiravane, a u jav­nom sektoru 61 posto žena (Europska komisija, 2018.: Izvještaj o ravnopravnos­ti između žena i muškaraca u EU).

     Za Hrvatsku nema pouzdanih istraži­vanja, iako je još 2005. godine na uzorku od 1.598 žena iz svih dijelova Hrvatske ustanovljeno kako je 74,1 posto žena doživjelo indirektno ili direktno iskustvo seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu (Ženska sekcija SSSH i Pravobra­niteljica za ravnopravnost spolova), od čega 37,4 posto kroz iskustvo žrtve.

Novi alat za dostojanstvo

     Konačno je ovih dana došlo do bit­nog pomaka, kad je 21. lipnja 2019. godi­ne na zadnji dan 108. zasjedanja Među­narodne konferencije rada, usvojena po­vijesna Konvencija br. 190 o sprječavanju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada, s pripadajućom Preporukom.

     Nakon dvogodišnje rasprave, Među­narodna konferencija rada je sa 439 gla­sova za, 7 protiv i 30 suzdržanih, usvojila povijesnu Konvenciju kao novi standard Međunarodne organizacije rada (MOR), koja po prvi puta utvrđuje globalno pravo svih radnika/ca na rad bez nasilja i uznemiravanja. Konvencija ima inkluzivni pristup, te zaštitu proširuje na sve radnike/ce, bez obzira na njihov status.

     Konvencijom se nasilje i uznemirava- nje u svijetu rada određuje kao raspon neprihvatljivih ponašanja i praksi ili pri­jetnji, bilo da se dogodilo jednom ili više puta, te imaju za cilj, ili posljedicu ili je vjerojatno da će imati, fizičku, psihičku, seksualnu ili ekonomsku štetu. Također uključuje i rodno utemeljeno nasilje i uznemiravanje koje označava nasilje i uznemiravanje usmjereno na osobe zbog njihovog spola ili roda, ili utječe na određeni spol ili rod, a uključuje i seksu­alno uznemiravanje.

Zaštita i radnika na crno

     Ova Konvencija štiti radnike/ce i druge osobe u svijetu rada, uključujući zaposlenike/ce definirane nacionalnim pravom i praksom, kao i osobe koje rade neovisno o njihovom ugovornom statu­su, osobe na osposobljavanju, uključuju­ći naučnike/ce i pripravnike/ce, radnike/ ce kojima je završilo zaposlenje, volonte- re/ke, tražitelje/ice posla i prijavitelje/ice za posao te osobe koje imaju autoritet, obveze ili odgovornosti poslodavca/ki. Primjenjuje se na sve sektore - privatne i javne, u formalnoj i neformalnoj ekono­miji, u gradskim i ruralnim područjima. Dakle, punovažna je i u radu na crno!

     Konvencija se odnosi na nasilje i uznemiravanje u svijetu rada koje se do­gađa tijekom ili je povezano ili proizlazi: iz rada na radnom mjestu, uključujući javne ili privatne prostore gdje su oni određeni kao mjesto rada, na mjestima gdje je radnik/ca plaćen, gdje koristi stanku ili objeduje, ili koristi sanitarne čvorove, mjesta za pranje ili garderobe; tijekom putovanja povezanih s poslom, osposobljavanja, okupljanja ili društve­nih aktivnosti; kroz komunikaciju pove­zanu s poslom, u smještaju koji je osi­gurao poslodavac te za vrijeme puta na posao i s posla.

     Konvencija obvezuje države na usva­janje, u skladu s nacionalnim pravom i okolnostima savjetujući se s reprezenta­tivnim organizacijama poslodavaca/ki i radnika/ca u vezi uključivo, integriranog i rodno osjetljivog pristupa za prevenci­ju i eliminaciju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada.

Također, Konvencija obvezuje na usvajanje zakonodavstva koje će regulira­ ti i zabraniti nasilje i uznemiravanje u svi­jetu rada, odgovarajućih mjera za preven­ciju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada te mjera za nadzor i izvršenje zakonodav­stva, kao i osigurati učinkoviti pravni lijek.

Nulta stopa tolerancije

     Konvencija je novi alat koji će, za vjerovati je, ratificirati i ugraditi u svoje zakonodavstvo i Hrvatska, te se može očekivati da će stupiti na snagu već kroz godinu dana. Ona potvrđuje da nasilje i uznemiravanje u svijetu rada mogu predstavljati kršenje ljudskih prava ili zlostavljanje, prijetnju jednakim mo­gućnostima, te da je ono neprihvatljivo i nespojivo s dostojanstvenim radom. Sve države bi trebale promicati nultu tole­ranciju nasilja, čime će se svakako stvoriti i kvalitetniji uvjeti za bolje napredovanje i više plaće žena na radu, a time poslje­dično i manji rodni jaz u mirovinama.

     Podsjetimo kako su konvencije prav­no obvezujući međunarodni ugovori koje države članice mogu ratificirati, dok preporuke služe kao neobvezujuće smjernice. Na konferenciji na kojoj je usvojena povijesna Konvencija 190, u dvotjednom radu prisustvovalo je oko 6.300 delegata/kinja, koji su predstavljali vlade, radnike/ce i poslodavce/ke iz 178 država članica MOR-a, kao i nacionalne i međunarodne nevladine organizacije u svojstvu promatrača. Korak dalje za rodnu ravnopravnost na radnom mjestu i mirovini; korak dalje za dostojanstvo čovjeka neovisno o spolu.