UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

ČARI HRVATSKE BIROKRACIJE

Umirovljenik ovršen, a ima zaštićeni račun!

 

     Pravu noćnu moru doživio je zagrebački umirovljenik Mi­slav Mlinar kojem je umjesto 2.400 kuna HZMO isplatio tisuću kuna manju mirovinu. Kako su mu objasnili u Miro­vinskom, nad njegovim računom sprovedena je ovrha Zagre­bačkog Holdinga za dug za neplaćene račune za vodu iz 1996. i 2004. godine. No, iako je u banci otvorio zaštićen račun upravo kako bi spriječio da mu se dogodi ovrha na ukupnu mirovinu, HZMO ga je svejedno ovršio, a ovrha je provedena prema Ovršnom zakonu koji kaže da se od mirovine može odbiti do četvr­tine iznosa.

     Na primjeru prosječne starosne mirovine isplaćene u svib­nju ove godine od 2.723 kune, znači da se dužniku mora ostavi­ti za život najmanje 2.000 kuna. To znači da iznos za koji je ovr­šen Mislav Mlinar debelo premašuje spomenuto ograničenje u Ovršnome zakonu, a uz to je ovrha sprovedena na zaštićenome računu.

Sporno je i to da je ovrhu proveo HZMO, iako je to, prema raširenome shvaćanju, isključiva nadležnost Financijske agen­cije (Fina). Iz HZMO-a tvrde kako oni prema Ovršnom zakonu nastupaju kao ovršenikov dužnik koji mora postupati prema rješenjima o ovrsi.

     „Zavod je, među ostalim, u obvezi provoditi mjesečne obu­stave rate kredita uz suglasnost korisnika mirovine, a na zahtjev banaka. U tome slučaju radi se o dobrovoljnoj naplati koju Za­vod obavlja u interesu umirovljenika, ali kada zaprimi rješenje o ovrsi dužan ga je bez odgode provesti budući da prisilna na­plata ima prednost pred dobrovoljnom naplatom. Upravo je to slučaj u predmetu gospodina Mislava Mlinara", navode u HZ- MO-u. Dakle, prema tumačenju   Mirovinskog, zaštićeni račun ne igra nikakvu ulogu kada stigne rješenje o ovrsi, ako je njegov vlasnik pristao na dobrovoljnu naplatu s računa, jer prisilna na­plata ima prednost pred dobrovoljnom naplatom.

     No, tu nije kraj apsurdima. U zagrebačkoj Vodoopskrbi bili su iznenađeni informacijom da se njihovo rješenje o ovrsi može sprovesti na zaštićenom računu te su naveli kako je sigurno ri­ječ o nekoj pogrešci.

Mlinar je upozorio na činjenicu da se u ovom slučaju iznos naveden u rješenju o ovrsi stavio u odnos s ukupnim iznosom mirovine na koju ima pravo, a ne na iznos koji prima na zašti­ćeni račun umanjen za ratu kredita. Zbog toga je, dodaje Mli­nar, bilo i moguće da se sprovede rješenje o ovrsi, a ne prekrši odredba o zaštiti dužnika. Riječ je o posebnom obliku prijevare države protiv dužnika, a u korist vjerovnika, zaključuje Mlinar.

     Cijeli slučaj komentirali su i pratitelji naše tematske Facebo- ok stranice Sindikata umirovljenika. Tako je jedna korisnica za­nimljivo napisala kako u Hrvatskoj nije zakonom utvrđen cen­zus - minimalni iznos koji je neophodan za život i nad kojim se ne može provesti ovrha, kao što je to npr. u Sloveniji (600 eura), već se događa da se provode ovrhe i nad najnižim primanjima, dakle uvijek se obustavlja četvrtina mirovine, što je apsurd.

Igor Knežević