UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

DOSMRTNO I DOŽIVOTNO UZDRŽAVANJE

Kad izgubiš imovinu preko noći

! Za ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju čulo je 70 posto starijih osoba, ali samo ih sedam posto zna u čemu je glavna razlika iz­među ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju

 

     Jeste li znali da ugovor o dosmrt­nom uzdržavanju znači da će starija osoba koja ga potpisuje isti tren ostati bez imovine, dok ugo­vorom o doživotnom uzdržavanju prijenos ide tek nakon smrti uzdr­žavanog? Za ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju čulo je 70 posto starijih osoba, ali samo ih se­dam posto zna u čemu je glavna ra­zlika između ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju. Većina ih, 59 posto, tu razliku ne zna, a ostali koji su izjavili da znaju razliku - ili je ne znaju objasniti ili je tumače pogrešno.

     To su podaci dobiveni u istraživa­nju „Znate li što potpisujete? - Starije osobe i rizici dosmrtnog uzdržava­nja", koje je proveo Ured pučke pra- vobraniteljice na 500 osoba starijih od 65 godina, te koje je prezentirao na Okruglom stolu održanom 4. lip­nja 2019. u Zagrebu. U radu Okruglog stola sudjelovali su i predstavnici Sin­dikata umirovljenika     Hrvatske, a prav­ni savjetnik Davor Šmuljić je uzeo riječ i u raspravi, informirajući o aktivnosti­ma i inicijativama koje je SUH do sada poduzimao.

     Ako uzmemo u obzir podatak da od 800 tisuća hrvatskih građana u starijoj dobnoj skupini 92 posto ima­ju u vlasništvu stan u kojem stanuju, kao i to da je u Hrvatskoj 28,6 posto starijih od 65 u riziku od siromaštva, dok ih je u zemljama EU u tom rizi­ku skoro upola manje, očito je kako je potrebno podići razinu svijesti o ovom pitanju, ocijenila je pučka pra- vobraniteljica Lora Vidović.

     Procjena ravnateljice Centra za socijalnu skrb Zagreb Tatjane Brozić Perić je da su predatori uglavnom iz kruga obitelji, a tek onda na red do­laze prijatelji, susjedi i znanci. Ugovor mora biti puno precizniji od „ja tebi ručak, ti meni peterosobni stan", a masovno ima i takvih ugovora, ili se zaboravi precizirati obveze ako uzdr­žavana osoba završi u domu, naglasi­la je.

     Međutim, iz rada Pravnog savjeto­vališta SUH-a poznato je da su dobar dio otimača imovine privatni domo­vi za umirovljenike, udomitelji, te zaposlenici iz pravnog, bilježničkog, zdravstvenog i socijalnog sektora, s kojima uzdržavana osoba dođe u kontakt. Neki to čak obavljaju „profe­sionalno", sa više desetaka ugovora.

     Lani je u Hrvatskoj u uredima jav­nih bilježnika zaključeno približno 6.283 ugovora tog tipa, od kojih 1.300 ili 21 posto o dosmrtnom, a 4.928 ili 79 posto o doživotnom uzdržavanju. Od toga su bile 3.372 privatne isprave koje su bilježnici solemnizirali nakon što su ih stranke sastavljale prethod­no, s odvjetnikom ili sami, ponekad i preko „šprance" s interneta.

     Kad stranka donese na solemnizaciju ugovor sačinjen s odvjetnikom, to znači da je dobila stručni savjet, no javni bilježnik mora biti nepri­stran prema objema stranama, ista­knula je predsjednica Povjerenstva za međunarodnu suradnju Hrvatske jav- nobilježničke komore Rankica Benc. Najgora je varijanta kad stranke sa­stave ugovor po „špranci" s interneta.

    U 2.911 slučajeva ugovor je pak sastavljen kao javnobilježnički akt, što znači da čitav postupak vodi bi­lježnik: utvrđuje volju stranaka i uvje­rava se u njihovu sposobnost podu­zimanja pravnog posla, savjetuje ih o pravnim posljedicama raznih moguć­nosti prijenosa imovine te posebno o razlici između doživotnog i dosmrt- nog uzdržavanja, sastavlja ugovor i tumači njegove odredbe. Ugovorne obveze valja opisati precizno i realno.

     Pučka pravobraniteljica Lora Vido­vić od 2013. inzistira na dodatnim za­štitnim mehanizmima za primatelje dosmrtnog uzdržavanja. Zato je u Za­kon o socijalnoj skrbi, a na inicijativu Sindikata umirovljenika, ušla zabrana sklapanja ugovora o uzdržavanju s pružateljima socijalnih usluga, jer se godinama govorkalo kako oni tako stječu bogatstvo bez prave kontrole skrbi koju pružaju.

     Sindikat umirovljenika je u više navrata tražio donormiranja Zakona o obveznim odnosima za ugovore o doživotnom uzdržavanju (registar ugovora, ograničenje broja ugovo­ra...) te ukidanje instituta dosmrtnog uzdržavanja.   Voditeljica Službe za opće propise građanskog materijal­nog prava i sustava besplatne pravne pomoći Ministarstva pravosuđa Edita Brkić je naglasila kako su takve pri­jedloge odbili jer bi se ugovori sve­jedno mogli sklapati kao neimenova­ni, a u tom slučaju ne bi bilo obveze njihovog sastavljanja pred sudom ili javnim bilježnikom, što bi pogoršalo mogućnosti zlouporabe - objasnila je. SUH je svejedno uvjerenja kako trag novca vodi do autora zakonskih propisa i uvođenja dosmrtnog uzdr­žavanja 2006. godine, pa je u ovom slučaju jasno da postoji i velik interes pravne struke da se ostavi prostor za lešinarenje nad imovinom neupuće­nih staraca.