UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

ŽENE I NAJNIŽA/MINIMALNA MIROVINA

Svaka šesta umirovljenica prima najnižu mirovinu

 

     Treba li Hrvatskoj minimalna zajam­čena mirovina? Sindikat umirovlje­nika Hrvatske već cijelo desetljeće zagovara uvođenje takve minimalne mirovine, koja ne bi bila direktno ovisna o broju godina radnog staža, već je za­jamčena u konkretnom iznosu svakome tko ostvari pravo na mirovinu.

     Zapravo, do 31. prosinca 1998. go­dine postojala je i kategorija minimalne mirovine koja je donekle jamčila preživ­ljavanje pri hrvatskoj liniji siromaštva. Međutim, mirovinskom reformom je od 1. siječnja 1999. godine uveden institut najniže mirovine koji je blisko povezan s godinama radnog staža. Prva aktu­alna vrijednost mirovine, uvedena od početka 1999. godine, iznosila je oko 47 posto niže od ranije vrijednosti, a k tome je i jedinična aktualna vrijednost mirovine za najnižu mirovinu snižena za 3,13 posto.

     Prosječna vrijednost mirovine za jednu godinu mirovinskog staža od 1. siječnja 2019. iznosi 66,35 kuna, no za izračun najniže mirovine ona iznosi samo - 64,34 kune. Međutim, to se od­nosi samo na one koji su ostvarili staro­snu mirovinu, dok se prijevremeno umi­rovljenima oduzima odbitak, odnosno računa im se penalizacija za prijevreme­no umirovljenje. Od manjeg dobivaju, znači - još manje.

Tri promjene na gore

     Dakle, uvedene su tri promjene na gore! Prvo, pogrešno je izračunata prva aktualna vrijednost mirovine koja nije uključila povrat duga umirovljenicima i druge dodatke koji se odnose na pret­hodno razdoblje koje je poslužilo kao osnovica; drugo, ukinut je zajamčeni minimalni benefit, neovisno o broju godina radnog staža, kojim se ipak jam­čila razina preživljavanja, odnosno za­jamčena donja granica mirovine; treće, smanjivanje i tako smanjenog iznosa uračunavanjem odbitka za prijevreme­no umirovljenje od 18 posto. Zbog toga je prosječna mirovina umirovljenih prije 1.1.1999. za devet posto viša od umirov­ljenih nakon reforme. Tko je platio ceh? Žene, jer one čine većinu onih koji su korisnici/ce najniže mirovine.

     Za umirovljene osobe prije 31.12.1998. godine, minimalnu mirovi­nu prima 12.834 umirovljenika/ca, od čega su 11.188 odnosno 89,03 posto žene, a za umirovljene nakon 1.1.1999. godine najnižu mirovinu prima čak 216.924 umirovljenika/ca, od čega su 68,32 posto žene.

     Kad zbrojimo minimalnu i najnižu mirovinu riječ je o 229.758 umirovlje­nika/ca koji bi imali puno niže mirovine da ne postoji takav socijalni instrument, kojim im se barem jamči priznavanje 64,34 kune po godini radnog staža. Kako je riječ o skupini u koju nisu ura­čunate mirovine prema posebnim pro­pisima, već samo stečene temeljem rada, tako proizlazi da čak 23,67 posto svih umirovljenika/ca (bez povlaštenih) prima samo najniže mirovine te da su većina njih žene. Zaključno, svaka šesta umirovljenica te svaki četrnaesti muška­rac prima najnižu/minimalnu mirovinu.

     U području najnižih mirovina postoji privid rodne ravnopravnosti, jer su mi­rovine sabijene oko niskih vrijednosti i u vrlo uskom rasponu, pa tako pro­sječna muška najniža mirovina iznosi 1.766,97 kuna, a najniža ženska mirovi­na 1.670,48 kuna. Rodni jaz u najnižim mirovinama je vrlo malen. On iznosi samo 5,4 posto i to na štetu žena, iako imaju gotovo iste prosječne godine rad­noga staža od 26 godina.

Kakvu zajamčenu minimalnu mirovinu predlažemo?

     Sindikat umirovljenika i Matica umirovljenika Hrvatske još su ti­jekom posljednje reforme pred­ložili da se umjesto najniže mirovine vrati minimalna zajamčena mirovi­na uz minimalni uvjet od 15 godina radnog staža za umirovljenje u visini od 45 posto bruto minimalne plaće (3.750 kuna). Prema tome, niti jedan umirovljenik/ca koja ostvari bilo ka­kvu mirovinu ne bi u ovom trenutku imao/la mirovinu nižu od 1.687,30 kuna. Na taj bi se iznos dodalo po jed­nu aktualnu vrijednost mirovine (od 1.7.2019. - 66,35 kuna) po svakoj godini radnog staža povrh početnih 15 godina.

     Tako bi umirovljenik/ca sa 30 go­dina radnog staža imao/la zajamčene 2.682,55 kune; sa 35 godina radnog staža 3.014,30 kuna; sa 40 godina rad­nog staža 3.346.05 kuna. Svaki novčić uložen u minimalnu mirovinu značio bi smanjivanje siromaštva, rodnog jaza u mirovinama, snaženje solidarnosti i smanjivanje nejednakosti. K tome, usli­jedila bi i povećana potrošnja, te pove­ćanje BDP-a. Šteta što se solidarnost od strane vlada mjeri samo kao potrošnja, a ne i kao razvojni faktor!