UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

POBJEDA!

600.000+ potpisa

     Prikupljanje potpisa za Inicijativu #67jepreviše kako bi se ras­pisao referendum protiv rada do 67 i previsoke penalizacije prijevremenih mirovina, uoči završnice je zabrinuo organi­zatore, tri sindikalne središnjice.   Brzo su se stoga organizirala ad hoc mjesta za prikupljanje potpisa, a Sindikat umirovljenika je, uz redovna dežurstva volontera na štandovima, u nekim nepokrive­nim gradovima, poput Vrgorca, Omiša i drugih, samoinicijativno otvorio potpisivačka mjesta.

     Referendum su opet prema svemu sudeći spasili bake i dje­dovi, koji su upravo radi svoje djece i unučadi hrlili potpisati za referendum. Bez njihovog doprinosa, smisla za solidarnost i soci­jalne osjetljivosti, ne bi se dosegao potrebni broj potpisa.

     Od početka prikupljanja potpisa, referendumska inicijativa bila je tema razgovora u svim kafićima, klubovima, tramvajima, autobusima, i drugim javnim mjestima i institucijama. Tako se na svakome koraku moglo čuti svega, od gorljivih protivnika Paviće- ve reforme, bez obzira na dob, od sedam do 77, do onih koji ne žele potpisati jer kažu:„Tako i onako će se do 2033. kada bi trebali prvi budući „penzioneri" prestati raditi, promijeniti toliko Vlada, i toliko zakona, da se ne isplati potpisivati", na što su volonteri koji skupljaju potpise argumentirano objašnjavali zašto je bilo bitno potpisati upravo tada.

     U zadnjim danima prikupljanja potpisa za referendum oko štandova marljivih volontera, koji su i po lošem vremenu srčano prikupljali potpise, skupljali su se i mladi koji tek ulaze na tržište rada, ali ogroman broj potpisnika činili su upravo umirovljenici, koji itekako znaju kako je teško raditi u starijoj dobi.

     Tako je jedna gospođa na štandu pred Radničkim domom argumentirano objasnila kako je ministar Pavić u krivu da će mla­di ostvariti mirovinu prije 67. godine, jer mladi zbog Bolonjskog procesa duže studiraju, a poslije toga su prisiljeni ići na stručno osposobljavanja, i raditi na određeno, pa kako da dohvate 41 go­dinu staža?

     SUH je tijekom potpisivanja Inicijative na svojoj tematskoj Fa- cebook stranici Pokret protiv siromaštva starijih osoba objavio 32 posta kojima je pozivao svoje pratitelje da odu potpisati Inicijati­vu. Te je poruke pročitalo 138.157 osoba, a mnogi su dijelili dalje i pozivali svoje prijatelje i rodbinu.

     „Potpisala sam. Naravno. Iako sam u prijevremenoj mirovini, koja nije ni za režije. Da se mogu klonirati i još potpisati, opet bih potpisala. Ljudi koji rade fizičke poslove, jedva rade i do 60. godine. Samo mole Boga da izdrže.", napisala je Luce Kolauti iz Kaptola kraj Požege. A Olga Marijanović iz Novske je dodala: „Da, potpisala sam radi pravde za one koji možda neće vidjeti mirovi­nu na papiru. Potpisala sam za našu djecu."

     Upravo tako, u duhu međugeneracijske solidarnosti, što znači da mirovine svojim doprinosima iz plaća snose zaposleni, a za nji­hove će izdvajati budući radnici. A sada je na redu vlast!