UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Nadoknade zaslužnima nisu mirovine

 

    U Hrvatskoj osim mirovina po općim propisima postoje i mirovine po posebnim propi­sima, koje se kolokvijalno nazivaju povlaštenima. No, uz to, postoje i naknade koje primaju osobe koje su svojim radom i angažmanom dobile pravo i na dodatne zasluge. Tako se nadoknade za zaslužne osobe i za izvrsnost u sportu (popularno zva­ne sportskim mirovinama) isplaćuju osobama koje su završile ili su pred završetkom svojih profesionalnih karijera. Iako bi, gledajući kriterij dobi i radnog odnosa, ove naknade spadale u mirovinska primanja, one su zapravo paramirovinske nakna­de, jer njihovi primatelji i dalje mogu raditi te ne podliježu uobičajenim kriterijima za umirovljenje (starost, radni staž i visina plaće).

     Zbog toga je i logičan odgovor iz Ministarstva rada i mirovinskog su­stava u kojemu stoji „novčane nado­knade nisu dodatak mirovini i nisu dodatno regulirane posebnim pro­pisima u mirovinskom sustavu. Ta­kođer, novčane nadoknade zasluž­nim osobama ne isplaćuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje"

Komisija odlučuje

     Zakonom o dodjeljivanju stal­nih novčanih nadoknada zaslužnim osobama iz 1994. godine propisano je davanje para mirovinskih nado­knada zaslužnim osobama zbog nji­hove znanstvene, kulturne ili druge društvene djelatnosti te članovima obitelji nakon njihove smrti. Jedan od najkraćih hrvatskih zakona nije definirao kriterije dodjeljivanja, već je sve prepustio Administrativnoj komisiji Vlade, čiji sastav i ingerenci­je tim zakonom također nisu defini­rane. Ovlaš je spomenut rast iznosa nadoknade i to prema „prema po­rastu plaća svih zaposlenih u Repu­blici Hrvatskoj, u tekućem mjesecu prema prethodnom mjesecu, a na osnovi podataka Državnog zavoda za statistiku"

     S obzirom na to da tu nadoknadu najviše koriste umjetnici, upitali smo Ministarstvo kulture kolike su te na­doknade i koliko ih umjetnika kori­sti? Umjesto toga, dobili smo šturi odgovor kako „Ministarstvo kulture trenutno radi na Nacrtu prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanja umjetničkog stvaralaštva. Na prijedlog strukov­nih Udruga uzeto je u razmatranje uvođenje naknada na mirovinu, kroz spomenuti Zakon te je ova ini­cijativa u ovoj fazi rasprave u okviru radne skupine. Vezano uz Zakon o dodjeljivanju stalnih novčanih na­doknada za zaslužne osobe, obve­za Ministarstva kulture je osnivanje Povjerenstva koje daje preporuke za zaslužne umjetnike te ih upućuje Administrativnoj komisiji Vlade Re­publike Hrvatske".

     Ranijih godina bilo je riječi i o reviziji popisa zaslužnih osoba, no osim najave, od toga nije bilo ništa. Obratili smo se i Administrativnoj komisiji Vlade RH s upitom o tim vi­sini i broju primatelja tih nadoknada te spomenutoj reviziji, no do zaključenja ovoga broja nismo dobili odgovor.

Milijuni za sportaše

     Stvari su puno sređenije po pitanju „sportskih mirovina", jer je Zakonom o sportu predviđeno da to pravo ostvaruju sportaši s navršenih 45 godina života koji imaju hrvatsko državljanstvo i prebivalište i koji nisu osuđeni zbog kaznenih djela. Propisan je i iznos koji se dodjeljuje pojedinom sportašu, a on ovisi o „boji" medalje i o tome je li ona osvojena na Olimpijskim igrama ili drugim natjecanjima, ali samo u olimpijskim sportovima. Tako sportaši mogu dobiti od 40 do 100 posto prosječne hrvatske neto plaće u godini prije godine ostvarenja prava na naknadu.

     „Kontrolu ispunjenosti uvjeta provodi Središnji državni ured za šport jednom godišnje i ukoliko sportaš prestane ispunjavati propisane uvjete, Ured ukida rješenje o ostvarivanju prava na trajnu novčanu mjesečnu naknadu. Trajna novčana mjesečna naknada koju ostvaruje sportaš ne može biti predmet nasljeđivanja. Trajne novčane mjesečne naknade isplaćuju se od 2013. godine, a u ovome trenutku je ukupno 202 korisnika spomenute naknade", kažu iz Središnjeg državnog ureda za šport.

     Njihov rad vrijedi pohvaliti zbog transparentnosti i javnosti rada, jer su na svojim internetskim stranicama objavili trošak tih naknada po godinama. Tako je 2018. isplaćeno 17,3 milijuna kuna, a sveukupno je u proteklih šest godina na „sportske mirovine" otišlo 81,8 milijuna kuna. Tako se postavlja pitanje nije li ovo prevelik trošak na javne financije i jesu li zaslužne osobe, povrh svih drugih dobivenih novčanih i materijalnih nagrada, zaslužile još i doživotnu, paramirovinsku naknadu iz džepova građana ove zemlje koji redovito uplaćuju doprinose?

Ovoga puta smo

 

Milan Dalmacija