UVODNA RIJEČ

Pilote, cepelin ti gori

Piše: Jasna A. Petrović

     Za razliku od njemačkog cepelina Hindenburga, hrvatski komercijalni putnički cepelin još uvijek lebdi i nije se još zapalio zbog sudara s nakupinom vodika, što bi dovelo do potpune eksplozije. Dakako da postoje razlike, jer od uku­pno stotinu članova posade i putnika poginulo ih je te davne 1937. godine čak 36-tero odnosno 36 posto.

     Hrvata u Hrvatskoj još uvijek živi oko 90 posto od onih koji su izbornim rezultatom prije tri godine ukrcani u Plenko- vićev cepelin. Padobranima su iskočili mladi koji sada žive di­ljem Europe, a sve veći broj starijih se samoubio ili preminuo poglavito od siromaštva i uneređenoga zdravstva.

     I umjesto da naš glavni pilot promisli kako ljude učiniti sretnima u njihovom domu, on im s jedne strane daje po­vlaštene karte za odlazak, a s druge povlaštene mirovine za ostanak. I cepelin dalje lijepo plovi.

     Pilot, zajedno s poslodavcima, plače na javnim skupovi­ma kako je premalo radnika, pa će ih sada uvoziti čak iz Fi­lipina, a umirovljenicima docira kako su, sram ih bilo, „otišli u mirovinu sa samo 30 godina radnog staža", pa zato imaju nisku mirovinu kakvu i zaslužuju. U Njemačkoj, tvrdi hrvatski pilot, u mirovinu se ide tek sa 38 godina staža. Pitamo Plen- kovića da li pozna Ivana Šalkovića iz sela Bukvika u Slavoniji? Eto čovjek dobio 460 eura mirovine, polovicu za tri godine rada u Njemačkoj, a polovicu za 30 godina rada u Hrvatskoj. Što se tu ima reći?!

     Hajdemo s pilotom na popravni ispit da nam ne sunovrati ovaj hrvatski cepelin! Prvo, netočno je da se u Hrvatskoj ide u mirovinu sa 30 godina staža, već, ako odbijemo one po po­vlaštenim propisima, u starosnu mirovinu se ide sa 34,2 godi­ne staža, što je približno europskom prosjeku od 35,9 posto (Eurostat). Netočno je da se u mirovinu ide s prosječno 60 godina, već se ide sa 62,6 godina. I, da ne bi ispalo da se sva­đamo za sitnice, što je godina sim, godina tam, naš pilot mora napraviti strategiju leta na temelju točnih podataka o broju i vrsti putnika, a onda i politike i mjere za konkretne ljude.

     Ako ćemo odokativno, finski se glavni pilot vozi na posao na biciklu, a hrvatski na stranački skup u Finsku vladinim avi­onom. Hrvatski nema pojma da mu je narod gladan i da 98 posto umirovljenika prima mirovine niže od prosječne plaće. I ne zna da su razvili snažnu hobističku aktivnost kolekcioni- ranja plastičnih boca ili misli da to ne spada u njegovu inte­resnu rubriku, dok se finski dnevno ispozdravlja sa stotinjak građana dok biciklira.

     I tako je to s letećim plovilima. Ovise o čvrstoći konstruk­cije, broju putnika i vještini pilota. I božjoj volji. U duhu blag­dana, Isuse, spasi svoje siromašne putnike hrvatskog cepeli- na, spasi one koji su ga izgradili, spasi one koji su ga obranili - radom, znojem, krvlju i suzama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

SINDIKALNI PROSVJED „DOŽIVI MIROVINU"

Ulica ili referendum

 

     Tri sindikalne središnjice (Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisni hrvatski sindikati i Matica hrvatskih sindikata) organizirale su 20. listopada prosvjed pod na­zivom „DoŽIVI mirovinu!", koji je održan na Europskom trgu u Zagrebu. Tako je oko 8.000 ljudi izrazilo svoje nezadovoljstvo najavljenim prijedlogom mirovinske reforme, odnosno izmje­nama i dopunama čak pet zakona koji se tiču mirovinskog sustava. Uz radnike, buduće umirovljenike, prosvjedovalo je i oko 2.000 sadašnjih umirovljenika, predvođenih Sindikatom umirovljenika Hrvatske.

     SUH je podržao glavne zahtjeve radnika; odustajanje od podizanja dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina, odusta­janje od povećane, linearne penalizacije za prijevremeno umirovljenje i transformaciju drugog mirovinskog stupa u do­brovoljni.    Uz to, dodali su na svojim letcima i zahtjeve, koje su koncizno i uporno zagovarali kroz sjednice Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, Radnu skupinu za izmjene i dopune Zakona o mirovinskom osiguranju i javno savjetova­nje. S obzirom na to da velika većina zahtjeva odbijena bez razmatranja, prosvjed je bio idealna prilika da se čuje i umirov­ljenički glas, pa makar kroz brojne transparente.

Pravo na preživljavanje

     Zahtjevi umirovljenika sastojali su se od uvođenja nove formule usklađivanja mirovina, koja bi pomogla zaustaviti pad umirovljeničkog standarda. Naime, prema sadašnjem modelu mirovine se usklađuju u omjeru 70:30 u korist povoljnijeg in­deksa rasta prosječne plaće ili potrošačkih cijena. To dovodi do toga da mirovine rastu sporije i od prosječne plaće i od potro­šačkih cijena, što umirovljenike tjera u siromaštvo. S obzirom da usklađivanje od prosječno 63 kune nije dovoljno, SUH traži da se indeksacija ubuduće provodi sa 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena.

     Drugi zahtjev pomogao bi korisnicima obiteljske mirovi­ne, odnosno 94 posto žena, koje nakon smrti svojih supruga/ partnera, ostaju debelo ispod linije siromaštva, s 1.900 kuna, koliko prosječno iznosi 70 posto mirovine pokojnog supružni­ka na koje imaju pravo. SUH se zalaže za zadržavanje vlastite mirovine, uz dobivanje 20 do 50 posto mirovine preminulog supružnika, ovisno o imovinskom, odnosno prihodovnom, cenzusu. Time bi se većina korisnika obiteljske mirovine nala­zila iznad linije siromaštva, koja iznosi 2.321 kunu.

     Debelo ispod te linije je i velik broj onih koji primaju za­jamčenu najnižu mirovinu. Za njih SUH predlaže uvođenje minimalne mirovine, instituta koji je ukinut 1999. godine i za­mijenjen najnižom mirovinom koja nije ispunila svoju svrhu. Po predloženom modelu, umirovljenik koji ispunjava sve uvje­te za primanje minimalne mirovine primao bi 45 posto bruto minimalne plaće te umnožak godina radnog staža i aktualne vrijednosti mirovine. Time bi umirovljenici s 35 godina staža imali zajamčeno najmanje 2.860 kuna, a ne, kao dosad, manje od 2.000.

     Posljednji zahtjev SUH-a, ali i radničkih sindikata, izazvao je najviše bure u javnosti, a potaknut je traženjima Europske ko­misije da se reguliraju mirovine po posebnim propisima. Oko devet milijardi kuna godišnje otpada na „povlaštene" mirovi­ne (branitelji, partizani, HVO, Royal, djelatni vojni i policijski službenici...) i to s dvostruko višim mirovinama od radničkih. Stoga se predlaže razdvajanje mirovina po općim i posebnim propisima do razine pojedinaca, kako bi se transparentnije vo­dili troškovi i efikasnije dodjeljivala prava, odnosno smanjilo opterećenje na mirovinski sustav.

Bez riječi umirovljenika

     Razlozi za ovakve zahtjeve su sasvim jasni. Čak 52 posto mirovina je ispod linije siromaštva, a prosječna mirovina je samo 81 kunu viša od te linije, odnosno, iznosi 2.402 kune. To je 38,7 posto od prosječne neto plaće, što znači da Hrvatska ima najgori udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći od svih zemalja bivše Jugoslavije. To, također, znači da čak 98 posto umirovljenika prima mirovine manje od prosječne plaće. Kad sve sagledamo, jasno je zbog čega je u Hrvatskoj svaki treći umirovljenik u zoni rizika od siromaštva.

     Osim letka sa svim zahtjevima, umirovljenički glas se na prosvjedu nije čuo, jer sindikalisti nisu predvidjeli da umirov­ljenici govore o mirovinskoj reformi. No, zato su o tome pro­govarali radnici, koji će u bližoj ili daljoj budućnosti otići u mirovinu. Tako su građevinar, komunalac, medicinska sestra i odgojiteljica u vrtiću, svatko na svoj način, iznijeli svoje viđenje o ovoj mirovinskoj reformi. Kod svih je naglasak bio na radu do 67. godine i penalizaciji, ali nitko se nije sjetio govoriti o usklađivanju mirovina, povlaštenim, obiteljskim i minimalnim mirovinama, stvarima koje bi poboljšale njihov standard u bu­dućnosti.

     Nakon što je uvodni dio prosvjeda bio obilježen zvižduci­ma na projicirane isječke izjava iz medija ministra rada i mi­rovinskog sustava Marka Pavića te pretresanjem političke bio­grafije njega i suradnika mu, oštre strelice prema vrhušci vlasti su na samome kraju uputili čelnici sindikalnih središnjica. Naj- konkretniji je bio predsjednik NHS-a Krešimir Sever.

     „Činjenica je da mi ne možemo u ovoj zemlji raditi do 67 godina. Čuli ste svjedočenja ovih ljudi koji su govorili prije mene, a svaki od vas to može posvjedočiti. Činjenica je da u ovoj zemlji ni do kraja ovog stoljeća mi nećemo doživjeti pro­sjek života Europske unije. Činjenica je da do kraja ovog sto­ljeća mi nećemo biti zdravi kao pola onoga koliko su zdravi stanovnici razvijenih zemalja Europske unije.   Činjenica je da živimo i radimo u nezdravim uvjetima, da imamo mala prima­nja, da strepimo od svoje sutrašnjice. Pa jesu li to razlozi zbog kojih nam netko može produžiti radni vijek? Sasvim sigurno nisu", rezolutan je bio Sever. Dodao je kako se   Hrvatska pretvo­rila u besperspektivnu zemlju za sve misleće ljude, što smatra najvećim zločinom prema narodu.

     Vilim Ribić iz Matice hrvatskih sindikata dotaknuo se dru­gog mirovinskog stupa, kao jednog od problema u sadašnjem mirovinskom sustavu. Istaknuo je kako je od 17 milijardi kuna, koje se godišnje izdvajaju iz proračuna za mirovine, 6,5 mili­jardi dano privatnim mirovinskim fondovima za II. stup, a 5,5 milijardi za povlaštene mirovine.

     „To je ukupno 12 milijardi kuna. Sedamnaest minus dvana­est je pet. Dakle, mirovinski sustav ima pet milijardi kuna gu­bitka, što je održivo. Svakako je održivo, ako se za druge potre­be može naći više novaca", istaknuo je Ribić.

     Mladen Novosel, predsjednik SSSh, igrao je na kartu emo­cija i podsjetio na prethodne sindikalne akcije, koje su u po­sljednjih nekoliko godina bile učestale.

     „Došli smo danas svi ovdje jer nas boli nepravda da nam mirovinske zakone kroje oni koji mirovinu iz Hrvatske neće uži­vati, oni koji svoju mirovinu će imati iz Bruxellesa, oni koji će u ovih 20-ak godina hrvatske samostalnosti imati mirovinu iz Sabora, Vlade i iz raznih privilegiranih institucija. Ja želim samo da se ujedinimo kao što smo bili ujedinjeni devedesetih go­dina, kada nije bilo bitno tko su crveni, bijeli ili plavi, kad smo rame uz rame bili svi jedno. Želio bih isto tako, da nas nitko više ne uvjerava da moramo šutjeti, da moramo trpjeti. Recimo do­sta nepravdi. Želimo živjeti u ovoj prekrasnoj zemlji", istaknuo je Novosel.

Referendumsko pitanje

     Nakon prosvjeda, ovisno o odgovoru iz Vlade, sindikati na­javljuju prikupljanje potpisa za referendum, kojim bi se građani izjasnili o ovoj mirovinskoj reformi. Raspisivanje referenduma rijetka je praksa u Hrvatskoj, pogotovo kad se radi o pitanjima u općem interesu javnosti, kao što je mirovina. Stoga poziv na referendum treba shvatiti s rezervom, jer pitanje je koliko će si vladajući moći priuštiti peripetije oko referenduma, s obzirom na situaciju u njihovim redovima.

     „Cilj nam je obvezati se ovdje pred vama, zajedno, ja i moji kolege, da nećemo stati na ovome i ako Vlada ne razumije po­ruku danas i odavde, mi aktivno radimo na pripremi pitanja za građane za potporu za referendum. Vjerujte imamo iskustvo, koje smo stekli zajedno s vama. Triput smo prikupljali potpise, protiv izmjena Zakona o radu, protiv monetizacije autocesta i protiv izdvajanja neosnovnih djelatnosti iz državnih i javnih službi i sva tri puta smo uspjeli, zahvaljujući narodu i zahvalju­jući onom što narod želi, a mi to provodimo. Tako ćemo i sada. Pitanja koja pripremamo, potpisi koje od vas očekujemo daju nam snagu da nastavimo i da ih skupimo.    Vjerujmo i njima je poruka i više nego dovoljno potpisa. Možete kontrolirati jed­nom, dvaput, triput, pet puta, možete i križati, ali nećete moći prekrižiti toliko potpisa koliko ćemo ih prikupiti", oštar i odlu­čan je s pozornice na prosvjedu bio Krešimir Sever.

     No, s referendumom ili bez njega, pitanje je kakav će krajnji ishod mirovinske reforme biti. Izglasavanje svih izmijenjenih i dopunjenih mirovinskih zakona trebalo bi biti održano krajem studenog ili u prosincu, ako Vlada želi da mirovinska reforma počne 1. siječnja 2019.

     Tako bi se u potpunosti održalo Plenkovićevo obećanje da će ovo biti godina reformi. Čini se kako su mirovinska, zdrav­stvena, porezna i obrazovna reforma napravljene pod hitno, bez previše dijaloga sa stručnjacima i socijalnim partnerima i to zato da ne bi ispalo da Vlada nije ispunila ništa od obećanog. Ako ćemo se držati obećanja o „maloj Švicarskoj" ili„standardu zapadnih zemalja", onda definitivno nije ništa učinjeno. Po mi­rovinama smo među najsiromašnijima u EU, a da ne spominje­mo druge faktore, poput konkurentnosti tržišta ili bilo čega o čemu na kraju ovisi koliku će pojedina osoba imati mirovinu.

     Ipak, i uz referendum, pitanje je koliki će revolt u narodu izazvati izglasavanje mirovinske reforme. Možda ovaj prosvjed neće biti jedini i možda će potaknuti lavinu drugih prosvjeda oko općevažnih pitanja, poput zdravstva ili obrazovanja. A možda ćemo kao i dosad - šutjeti i trpjeti. Pred nama je goto­vo pa sudbinska odluka za 1,2 milijuna ljudi, a o njoj će odlučiti (samo) 76 ili više ruku.

Milan Dalmacija