UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

     Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakod­nevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

     „I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u du­ćanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

     To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije sa­vršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u ne­punom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uz­memo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traže­nja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vi­jekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budu­ćim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

     „Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenici­ma koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisni­ma", reče Pavić i ostane živ drugi put.

     Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to pri­siljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

     Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko za­boraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

     Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

     Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, kori­sni i bijesni umirovljenici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

RADNIČKI SINDIKATI PROTIV RADA UMIROVLJENIKA?

Bolje Ukrajinci i Filipinci, nego domaći umirovljenici

 

     Tri najveće hrvatske sindikalne sre­dišnjice (Savez samostalnih sindi­kata Hrvatske, Nezavisni hrvatski sindikati i Hrvatska udruga radničkih sindikata) 12. srpnja 2018. uputili su svim članovima Radne skupine za refor­mu mirovinskog sustava svoje otvoreno pismo sa stajalištima i zahtjevima za ta­kvu reformu kojom bi se postigla održi- vost sustava i adekvatnost mirovina. Na­vode kako je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav.

     Nevjerojatno i istinito je da su rad­nički sindikati pronašli umirovljenike kao moguće „krivce" za „nova optere­ćenja i mirovinskog sustava i sustava rada". Ministarstvo rada i mirovinskog sustava je na stalno zagovaranje umi­rovljeničkih udruga, koje okupljaju bivše radnike, predložilo da se proširi krug umirovljenika koji mogu raditi i prima­ti mirovinu, jer pre­ma postojećim za­konskim propisima zaposliti se uz mi­rovinu, i to na pola radnog vremena, mogu samo tzv. sta­rosni umirovljenici i profesionalni invali­di, te po posebnim propisima branitelji.

     Sindikat umirovlje­nika je protiv takvog diskriminatornog rješenja iz mandata Miranda Mrsića, pokrenuo čak i zahtjev za ocjenu ustavnosti. Bezuspješno. Novi krug umirovljenika po općim propisima bili bi starosni umirovljenici za dugogo­dišnji rad te prijevremeni starosni umi­rovljenici, a prema posebnim propisima umirovljeni djelatni vojni i policijski služ­benici i ovlaštene službene osobe.

Nelojalna konkurencija

     Sindikati su se preplašili većeg ulaska na tržište rada domaćih umirovljenika, ali se, izgleda, ne boje Ukrajinaca i Fili­pinaca, Rumunja i stanovnika BiH. Piše u njihovom očitovanju jasno i glasno da su umirovljenici „nelojalna konkurencija radnicima".

     U kojoj biste to europskoj zemlji mo­gli naći sindikalnu središnjicu koja svoje bivše članove, dakle isto radnike, naziva konkurencijom, i to nelojalnom, jer da bi ovi pristali raditi za niže plaće i„po fleksi­bilnijim oblicima ugovora o radu"?! Neki sindikalni lideri su zamislili kako će onda radnici masovno odlaziti ranije u miro­vinu kako bi se odmah zaposlili uz niže plaće, kao da se u Hrvatskoj na svakom uglu nude radna mjesta.

     Prvo, posjetimo kako siva ekonomija u Hrvatskoj okuplja velik broj formal­no nezaposlenih i umirovljenih osoba. Međutim, službeno tržište rada starijih radnika u Hrvatskoj na ljestvici je najni­žih u EU. Naime, samo 38,1 posto Hrvata u dobi od 50 do 64 godine, a tri posto starijih od 65 godina - rade. S druge strane, prosjek zaposlenosti istih dob­nih skupina u Europskoj uniji je čak 72,4 posto, odnosno 9,5 posto. Hrvatski po­slodavci očito ne vole starije radnike, pa kako bi se pomamili za onima starijima od šezdesetak godina?

     To dokazuje i da je broj umirovljeni­ka koji su 2017. godine koristili zakonsku mogućnost zapošljavanja do pola rad­nog vremena uz zadržavanje mirovine, a to su mogli samo starosni umirovljenici, relativno nizak - samo 4.012 osoba. No, pogrešno je prosuditi kako u Hrvatskoj ne postoji tržište rada za starije osobe, odnosno umirovljenike, jer je dobro po­znato da oni masovno rade na crnom tržištu rada, osobito u području usluga u kućanstvu, socijalnih usluga skrbi o starijima, čuvanja djece, poljoprivrede i slično. Međutim, rade u pravilu na poslo­vima koji nisu konkurentni mlađim rad­nicima, a slično je i u drugim zemljama.

     Važnost povratka umirovljenika na tržište rada, posebice onih mlađih, odav­no su shvatile velike ekonomije Europ­ske unije, poput Njemačke, Francuske, Italije... Prema podacima Europske fon­dacije za poboljšanje životnih i radnih uvjeta, na europskom tržištu rada već je pet milijuna umirovljenika, a većina zemalja dopušta rad u mirovini bez obu­stave mirovine, a iznimno, dio država poput Mađarske, Njemačke ili Austrije ima ograničenu neoporezivu mjesečnu zaradu. Iako je u zapadnoeuropskim zemljama motiv umirovljenika za rad često želja za održavanjem aktivnog ži­vota i zadržavanja socijalne sredine, kod nas umirovljenici žele raditi zbog nedo­statnih prihoda te ostaje pitanje koliko bi njih zapravo željelo raditi da imaju mi­rovine dostatne za dostojanstven život.

Kako to radi EU

     U Austriji se umirovljenicima mlađim od 65 godina mirovina obustavlja ako je veća od 349 eura, ali za starije od 65 go­dina nema nikakvog limita niti obustave. U Bugarskoj nema limita, kao ni u Cipru i Italiji. Portugal nema limita, kao ni Slovač­ka. U Rumunjskoj se mogu kombinirati rad i mirovina ako je miro­vina niža od prosječne bruto plaće. U Sloveni­ji je također dopušten rad, uz zadržavanje mirovine, ako je osoba prešla starosnu dob za umirovljenje. I u Češkoj je sličan prin­cip bez ograničenja za one s mirovinama iznad starosne dobi.

     Estonija nema ni­kakvo ograničenje radu umirovljenika uz zadržavanje mirovine, kao ni Litva i Le­tonija, dok Poljska ima limite za one koji su mlađi od dobi za starosnu mirovinu. Švedska i Finska nemaju nikakvih ogra­ničenja, a Luksemburg ih ima samo za one koji su mlađi od 65 godina. U Špa­njolskoj se reducira mirovina prema du­žini radnog dana. Na Malti se za rad do 65 godina starosti plaća 10 posto plaće za doprinose, ali čim napunite 65 godi­na, doprinosi se ukidaju i na plaću.

     Kod nas za drugi dohodak, pa imao ti i 99 godina, moraš plaćati 50 posto svih doprinosa, čime se destimulira rad u sta­rijoj dobi. To što u većini zemlja plaćanje doprinosa prestaje kad se dosegne sta­rosna dob nije briga naše sindikalne lide­re, jer oni smatraju da umirovljenicima treba nabiti pune doprinose i za drugi dohodak, a isto bi priredili i studentima. Briga ih što je samo ove godine kvota za novo zapošljavanje stranaca u Republi­ci Hrvatskoj iznosila 29.769 dozvola za boravak i rad. Bolje kuhar s Filipina nego kuharica iz Slavonije?! Nazdravlje.

Jasna A. Petrović