UVODNA RIJEČ

Malo više od najmanjeg

Piše: Jasna A. Petrović

     Procurila je informacija kako će se u okviru mirovinske reforme ići na ruku i onima s najnižim mirovinama i to povećanjem za tri posto. O čemu je tu riječ? Tko bi lud izvukao iz džepa tri posto povišice, u vrijeme kad plaće ra­stu za više od četiri posto, a cijene iznenađuju skokovima iza svakog ugla. Bacili smo grah i zaključili kako će najniže mirovine porasti za 3,13 posto. Jesmo li jako pametni ili či­tamo budućnost iz graha? Nema tu tajne, pa čak i nije riječ o nekoj pravoj povišici, već samo o ispravljanju nesuvisle i nepravedne prijašnje odredbe.

     Prvo treba naglasiti kako je svrha mirovine i dugogo­dišnjeg uplaćivanja mirovinskih doprinosa zaštita od si­romaštva u starosti te zaštita dostojanstva starijih osoba. Zato se u svim europskim zemljama smišljaju mehanizmi kojima bi se umirovljenike zaštitilo od potonuća na dno bijede. U većini njih, kao i u Hrvatskoj, to je bila minimalna mirovina, dakle univerzalni najniži iznos ispod kojega ne smije pasti ni jedna mirovina, ali je to postojalo do kraja 1998. godine, kad je „izmišljena" takozvana najniža miro­vina, koja nije uvjetovana cenzusom, već ovisi o dužini mi­rovinskog staža. No,„jedinična cijena" najniže mirovine, ak­tualna vrijednost mirovine (AVM) je od 1. srpnja u visini od 63,61 kune, dok je AVM za izračun osnovne mirovine 65,60 kuna. Bezrazložno utvrđena niža vrijednost AVM-a samo za siromašne je točno za 3,13 posto niža! I ta bi se nepravda ovom reformom trebala korigirati, tako da će i AVM za naj­nižu mirovinu iznositi 65,60 kuna.

Jesmo li zadovoljni? Prvi korak, mali korak više od naj­manjeg. Tako umirovljenik s 15 godina radnog staža neće više imati zajamčenu najnižu mirovinu od 954 kune, već 984 kune. Samo ili čak 30 kuna više. Onaj, pak, koji je radio 40 go­dina dobit će sada najmanje 2.624 kune, ili čak osamdesetak kuna više. Super? Ne, jer to se odnosi samo na one koji su za­radili starosnu, ali ne i prijevremenu starosnu mirovinu. Ta­kvima, koji su s kojom godinom manjka godina života otišli u prijevremenu mirovinu, oduzet će se linearno 20,4 posto od mirovine. Daju ti, dakle, 80 kuna, a onda oduzmu nešto više od pedesetak kuna. Takva je matematika ove i bivših Vlada. Daj malo, uzmi više. U cijelosti, to je politika protiv siromašnih, bez empatije, bez srca, bez poštovanja.

     Siromaštvo je najgori oblik nasilja, rekao je Mahatma Gandhi. A stvari teku, ne prema zaustavljanju siromaštva, već prema ubijanju želje. Kao da mora postojati prirodno stanje nemati, biti jadan, željeti sreću. Kao da je dostojan­stven život neprirodna želja, a prirodno je dobiti malo više od najmanjeg. Tri posto.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

LAŽNI INVALIDI VIŠE NISU U OPASNOSTI

Vaga prešla na stranu nepravde

 

     Zamislite situaciju u kojoj vas HZMO zove svakih nekoliko godi­na na vještačenje kako bi potvrdio je li vaša invalidska mirovina pravilno dodijeljena. To je uvijek stres za prima­telja takve mirovine, jer uvijek postoji bojazan od gubitka stečenih prava. Ta­kva praksa nadležnih institucija bila je uobičajena s vremena na vrijeme, još od poslijeratnih vremena. Danas, kad se prilikom izmjene svakog propisa govori o„lažnim" invalidima, takav sustav u jav­nosti se smatra opravdanim.

     No, Ustavni sud očito smatra da takav sustav nadzora korištenja mirovinskih i invalidskih prava nije u skladu s općim propisima. Naime, 30. siječnja 2018. do­ nesena je odluka (U-I-1574/2016), ko­jom su ukinuti članci 103., 126.a, i stavak 5. članka 129. ZOMO-a koji su određivali uvjete naknadne kontrole i nadzora. Članak 103. je uređivao mogućnost da HZMO po službenoj dužnosti provodi naknadnu kontrolu i nadzor pojedinih slučajeva u kojima je doneseno rješenje da se ne može podnijeti žalba. To je zna­čilo, prema objašnjenju Ustavnog suda, da HZMO može izvan svih rokova za intervenciju u pravomoćna rješenja po­krenuti upravni spor kako bi utvrdio je li upotreba stvarnih prava u pojedinom slučaju zakonita ili nije.

Ništa sporno, ali...

U članku 126.a propisana je mo­gućnost obavljanja kontrolnog pre­gleda po službenoj dužnosti i to za osobe koje su stekla prava utvrđena na temelju smanjene radne sposob­nosti ili djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, tjelesnog oštećenja ili opće nesposobnosti za rad članova obitelji tijekom korištenja tih prava.     Slijedom toga, stavkom 5. članka 129. propisana je revizija Mi­nistarstva rada i mirovinskog sustava, ali ne na način da reviziju obavljaju isti vještaci koji su i donijeli prethodno rje­šenje. Takve odredbe ZOMO-a Ustavni sud smatra pretjeranim.

     „Ustavni sud smatra da zakonoda­vac ne smije omogućiti ispitivanje svih činjenica koje utječu na ostvarivanje, korištenje, gubitak i ponovno određi­vanje prava na mirovinsko osiguranje bez ikakvog vremenskog ograničenja", stoji u kratkom pojašnjenju odluke.

     Osnova za takvo mišljenje leži u Zakonu o upravnom postupku u ko­jem je propisano da se „pravomoćnost treba promatrati kao dio načela zaštite stečenih prava stranaka te se može po­ništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slu­čajevima propisanim zakonom. Takva intervencija u pravomoćnost moguća je samo ako je to nužno za postupanje u pojedinim upravnim područjima i nije protivno temeljnim odredbama i svrsi samoga ZUP-a".

     Ustavni sud smatra da HZMO može donijeti nove akte ako je činjenično stanje u pojedinom slučaju promije­njeno, ali samo ako je za to propisan rok. Prema ZUP-u, to može biti najvi­še tri godine od dana dostave pravo­moćnog rješenja stranci. Dakle, nije problem u nadzoru, već u vremenu njegovog provođenja. No, što to znači za korisnike?

     Ustavni sud donio je odluku ko­jom je, laički rečeno, zaštitio one koji su „lažni invalidi" čime je onemogu­ćio HZMO provede postupke kontro­le ako su se pojavile činjenice koje bi upućivale na to da je pravomoć­no rješenje o radnoj nesposobnosti dobiveno manipulacijama, lažnom dokumentacijom ili korumpiranjem državnih službenika. Dakle, korupci­ja nakon tri godine prestaje to biti, a laž postaje činjenica. HZMO će morati ubrzano raditi da pohvata rokove, no neke činjenice se naprosto saznaju slučajno, kasnije isplivaju na površinu, a ako je rok prošao, lažni invalidi su za­štićeni. Nazdravlje.

Suci protiv sudaca

     Zanimljivo je da su ustavni suci Miroslav Šumanović i Branko Br- kić dali izdvojeno mišljenje.

     „Nema pozivanja na stečena pra­va ako je stjecanje prava posljedi­ca nezakonitosti, a posebice ako je pravo na mirovinu stečeno na laž­noj izjavi, lažnoj ispravi ili lažnom dokazu. U tom je slučaju radi zaštite javnog interesa nužno onemogućiti daljnje korištenje toga prava. Takvo pravo - formalno stečeno pravomoć­nim upravnim aktom, u biti se zasni­va na manipulaciji i prijevari, pa sva­kom novom mjesečnom isplatom narušava pravni poredak, povjerenje u pravnu državu, a kod onih građana koji se uzdržavaju vlastitim radom i pritom od svoje zarade izdvajaju za one koji su na nedopušten način ste­kli tobožnje pravo na mirovinu, svaki put nanovo izaziva osjećaj nepravde i nepovjerenje u pravo i državu, stva­ra osjećaj da nepravo dominira iznad prava (nikada pravo ne smije ustupiti pred nepravdom)", napisali su Šuma­nović i Brkić. Tome su dodali i socijal­nu komponentu navodeći kako „laž­ne invalidske mirovine omogućuju radno sposobnom stanovništvu da živi bez rada, na teret onih koji rade, a ove potonje stavlja u svojevrsni 'ropski' položaj jer su dužni uzdrža­vati kao invalide one koji može biti 'pucaju od snage".

Ipak, jezičac vage pravde ovaj put je otišao u smjeru nepravde.

Milan Dalmacija