UVODNA RIJEČ

Tko nam je „smjestio" Covid dodatak?!

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad Vučić već po drugi put od početka pandemije daje Covid dodatak građanima i umirovljenicima Srbije, onda hrvatska oporba govori kako je on mudar populist koji je i socijal­no osjetljiv. Međutim, kad hrvatska Vlada, nakon godinu dana pritisaka umirovljeničkih udruga za isplatom takvog dodatka i hrvatskim umirovljenicima, nakon svakotjednih pregovora s umi­rovljenicima, konačno usvoji odluku o isplati, gle oporbe kako skače na pravedničke stražnje noge i udara po takvoj mjeri koja će makar jednokratno olakšati težak životni standard najranjivije starije populacije!

     Prvi skače na noge junačke znameniti Krešimir Beljak, čelnik Hrvatske seljačke stranke, te glasno ustvrdi kako će taj dodatak dobiti ljudi s velikim njemačkim mirovinama, jer kaže da će najviši dodatak dobiti ljudi koji imaju male hrvatske, a velike inozemne mirovine, što nije točno.

     S druge strane, šef Bloka Umirovljenici Zajedno Milivoj Špika putem priopćenja straši umirovljenike kako će primanjem do­datka više izgubiti nego dobiti što također nije točno.„Pitanje je koliko će umirovljenika zbog nekoliko kuna ili nekoliko stotina kuna kojima prelaze cenzus izgubiti pravo na policu dopunskog zdravstvenog ili izgubiti neka druga prava i hoće li Covid dodatak biti zaštićen od ovrha?" Sve to pita Špika koji nije primijetio kako su sve takve nevolje izpregovarane i utanačene.

     Možda ćete reći da nisu namjerno preokrenuli istinu, no i onaj tko je u poslu nemaran, brat je onome koji ruši.

Treći se obznanio saborski zastupnik Hrvatske stranke umi­rovljenika koja je dijelom sudjelovala u zahtijevanju isplate Covid dodatka, tvrdeći kako je taj iznos puno manji od onog koji je on tražio, no dopušta da će umirovljenicima koji žive od niskih mi­rovina barem malo pomoći?! Halo,„barem malo"? Šesto milijuna kuna i 850 tisuća umirovljenika su male brojke?

     A onda Hrelja kaže kako je to sitnica jer je taj „novac ionako osiguran u proračunu, i to milijardu i 200 milijuna kuna, pa se Vlada nije pretrgnula". Drugi pak političar kaže da je to sve no­vac iz Europske unije, iako je to zapravo umirovljenički novac iz budžeta, namaknut većim dijelom preniskom stopom zadnjeg usklađivanja od samo pola posto. I tako se, nakon koronavirusa i cjepiva, nižu teorije zavjere i u vezi Covid dodatka.

     Glupost je udaljena samo par klikova kompjutorskim mišem. Sve više ljudi vjeruje u stvari koje su se do jučer smatrale nevi­đenim glupostima. Nije to samo bizarno, već je i izuzetno opa­sno za demokraciju. A naposljetku, takve gluposti nanose i bol, nesigurnost, strah, pokreću ljude u paniku, trk, ili ih zamrznu na mjestu. Negativni pogled na život nije samo gubljenje vremena, već i ozbiljan propust biti odgovornom osobom. Dečki, saberite se i radujte se s onima kojima je Covid dodatak olakšao barem jedan dan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

DR. MED. ANA VANIŠTA KOŠUTA, SPEC. PSIHIJATAR

Starije osobe postale izopćenici

 

     Prošlo je godinu dana od početka pandemije korona- virusa. Burnu godinu obilježili su i potresi u Zagrebu i središnjoj Hrvatskoj. O tome kakve je posljedice sve to ostavilo na mentalno zdravlje starijih osoba razgovarali smo s psihijatricom Anom Vaništom Košutom.

     Pandemija koronavirusa odnijela je mnoge živote, uglavnom umiru stariji i bolesni. No, osim zdravstve­nih, ostavila je i psihičke posljedice na ljude. Kako biste opisali posljedice? Bilježite li Vi i vaše kolege porast „interesa" ljudi za psihoterapijom i farmakoterapijom?

     Pandemija koja traje već godinu dana, u prvoj fazi (ožu­jak 2020. - rujan 2020.) nije toliko potakla ljude za posjet psihijatru. Ljudi su se iznenadili svime, pa tješili međusobno, nadali da će u ljeto biti kraj. Imali su snage za vjerovati. Bilo je lijepo vrijeme, šetali su, čekali kraj. Iza ljeta, u kasnu jesen negdje od listopada 2020. nadalje, počinje se primjećivati rast potrebe za psihijatrom. Lošije vrijeme, kiše i hladnoća, loše vijesti na tv, ekonomska nesigurnost, čekanje cjepiva, rad od kuće, strepnja od razbolijevanja i fatalnog ishoda za kronične bolesnike i starije, odvojenost starijih ljudi od obitelji, doveli su do veće potrebe za psihofarmacima i psihoterapijom.

     Smanjivanje socijalnih kontakata i samoizolacija sigurno su narušili mentalno zdravlje ljudi, a starije oso­be su bile te koje su se najviše morale zatvarati u svoje domove. San nam je poremećen jer živimo "u špilji" i krećemo se nedovoljno. Strah od izlaska iz kuće i izlože­nost virusu donio je dvostruko zatvaranje u"sigurnost" doma. Smatrate li da će negativne posljedice pandemije na psihičko zdravlje biti najteže po starije osobe ili na mlade koji su navikli na veće socijalne kontakte?

     Svaka skupina ima pravo u svoje ime reći da im je teže. Mladi sigurno zato jer im je oduzet život u punoj snazi, što zaslužuju. Oduzeto im je normalno školovanje, druženje, zagrljaji, simpatije, putovanja. Imaju dojam da im nije ni započeo život. Pa ipak, stariji ljudi opravdano misle da im je "ukradeno" druženje s unucima i djecom, jedino što u bolesti i godinama tješi. Postali su"izopćenici", a sve u smislu da ih se zaštiti od virusa, ali u tom činu ima puno tuge, osa- mljenosti i kraja života u"odgurnutosti"od mlađih i malih....

Metode iz logora

     Najteže je starijim osobama koje žive u institucio­nalnom smještaju. Tijekom pandemije su imali razdoblja kad su im bili zabranjeni posjeti i izlasci, a trenutno su posjeti omogućeni uz vrlo stroge mjere. Također svi oni koji odu par dana kod obitelji, pri povratku se moraju testirati na Covid i biti u samoizolaciji dok ne dobiju negativan rezultat. To je okidač za mnoga stresna stanja i nastanak psihičkih oboljenja, ali i aktiviranje pritajenih fizičkih bolesti? Bez vanjskih smo podraža­ja, ljudi, zvukova, pretvaramo se u zombije koji imaju samo funkciju pasivnog ekrana.

     Odvojenost od obitelji je kao metoda iz logora. Iako je opravdana epidemiološki, psihološki je pogubna za starije ljude koji su i inače osjetljiviji i željni pomoći i željni pažnje. Ovime ih se sili da razumiju racionalnost mjera, ali emo­tivno im radi tugu koja nikako da ima "rok trajanja" jer se ne nazire kraj virusa.

      U Hrvatskoj je u prosincu 2020. godine smrtnost u odnosu na isti mjesec godinu ranije porasla za više od 73 posto. Cjepiva još nema dovoljno, a statističari već po prvim izračunima ističu da smrtnost od korone već sada ozbiljno skraćuje prosječni životni vijek za osam mjeseci.

Smrtnost o kojoj se sluša na tv i cjepivo koje stiže presporo kombinacija je koja mnoge starije ljude baca u depresiju. Imaju osjećaj da su im dani odbrojeni i da im je "ukraden" kraj života u kojem im najviše nedostaje ljubav, zagrljaji i bliskost.

     Osim smrti od Covida, opće je poznato da porastu smrtnosti starije populacije uvelike pridonosi i pogorša­nje materijalne situacije, odnosno siromaštvo. Smatrate li da država treba, po uzoru na druge zemlje, isplati­ti solidarne dodatke tijekom krize, kako bi sačuvala mentalno zdravlje starijih, ali i neke spasila od smrti?

     Država bi svakako trebala snažno, promptno i puno bolje pomagati financijski starije stanovnike koji su u izvanrednoj situaciji ostali s ionako premalim mirovinama i nedostatku financijske pomoći od djece koja su ostala bez posla ili s manje posla, u Covid situaciji.

Nije sve tako crno

     Sad kad smo ustanovili negativne efekte korone, zanima nas da li je ona donijela i nešto pozitivno u živote ljudi? Jesmo li nešto naučili? Da li se svijet na neki način promijenio u nekim segmentima nabolje?

     Ima li što dobro u epidemiji? Pa, osobe koje su i inače pozitivnije i racionalnije su se okrenule prirodi, šetnji, tjelo­vježbi, sadnji cvijeća, ručnom radu, slikanju, kuhanju. Malim stvarima, sitnicama koje život znače. Neki su i naučili raditi na računalu kako bi preko videa mogli vidjeti i čuti svoje najmilije, ili su naučili koristiti se mobitelom kako bi tipkali unucima i slali/dobivali fotografije ili viceve.

      Uz cijelu priču oko Covida pojavili su se i razorni potresi koji drže u strahu trećinu stanovnika Hrvatske, a nekima se npr. u Zagrebu i dalje privida da se na dnev­noj bazi tlo svako malo trese. Što preporučujete kako se nositi s tim strahom?

      Potresi u ožujku i prosincu 2020. donijeli su veliki strah od ponavljanja, neugodu koja se difuzno raširila među svima, ljudima u oštećenim i neoštećenim kućama. Stvar je osjećaja. Egzistencijalni strah, nemoć da možeš bilo što napraviti kad čuješ zvuk da počinje. Savjeti su pokušati razmišljati da je to samo podrhtavanje tla iza većeg udara koji se već dogodio... ne pratiti stalno u danu gdje je udario koji potres i koliko stupnjeva, spremiti malu torbu kraj vrata s nužnim stvarčicama, nemati totalnu tišinu u stanu/domu jer je tad osluškivanje zvukova izvana pojačano. Probati se smiriti i vjerovati da idemo dalje. Strah je prirodna reakcija na potrese, a nakon svega što smo proživjeli prirodno je i ako osjećamo da nismo više tako odmorni za borbu i da nemamo kontrolu nad vlastitim životom, da smo pali na koljena.

     Što biste preporučili starijim sugrađanima koji ubr­zano postaju većina, već ih je sada četvrtina u glavnome gradu. Što s onima koji žive sami, a k tome je 52 posto svih samaca starijih od 65 godina u zoni siromaštva, a k tome su to uglavnom žene. Držite li da je država dovoljno socijalno i rodno osjetljiva da se suočava s porastom siromaštva starijih i pauperizacijom samih žena?

     Država je i socijalno i rodno neosjetljiva na stariju popu­laciju i to najviše na žene koje većinom žive same. Osobe starije životne dobi su neopravdano zaobiđene. Zalažem se za bolju njegu i zdravstvenu skrb, za bolju patronažu starijima. Za kulturu i umjetnost koja bi im se pružila, kao i za financijsku pomoć. Treba im pomoći razviti vještine i znanja koja nisu nikad dosad stigli. Za bolje uvjete u do­movima umirovljenika. A vjerujem u što brže i opsežnije cijepljenje i što brži oporavak mentalnog zdravlja starijih, skorim zagrljajima s unucima, skidanjem maski, udisanjem zraka punim plućima i dostojanstvenom životu koji zaslužuju.

           I.   Knežević