UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

N E P RA V E D N I    Z A K O N I

 Država udara po bakama i djedovima

 

     Luka i Marija R., konačno su dočekali svoje pune mirovine za ukupno 78 godina radnog staža i vratili se u stari rodni kraj uživati u prirodi i miru. I bilo bi tako da njihovom sinu nije nakon mučnog i dugog razvoda u kojemu je četvero djece dodijeljeno na skrb majci određen iznos uzdrža­vanja. Kako sin nije mogao naći posao, snaha je pokrenula sudski postupak da njegovi roditelji preuzmu teret ali­mentacije. Sud je presudio da moraju plaćati svaki po 600 kuna mjesečno, svaki iz svoje mjesečne mirovine. No, kako je sudski postupak potrajao, sku­pilo se dugovanja s kamatama, pa je Fina ovršila baku Mariju i djeda Luku. No, problem je što su umjesto po oko četiri tisuće kuna penzije odjednom počeli primati samo po tisuću kuna. Kako je to moguće?

     Moguće je, jer je člankom 173. stavak 2. Ovršnog zakona predviđeno da se za trošak alimentacije može ovršiti čak tri četvrtine mirovine, pa se tako pred­viđa da bi ovi umirovljenici odjednom mogli preživjeti s dvije tisuće kuna. Iz dostojanstvenog života katapultirani su u bijedu. Kako je to moguće? Koji to zakon dopušta?

‘Zahvala’ Milanki Opačić

     Još u vrijeme ministarskoga man­data Milanke Opačić u Obiteljski za­kon je ugrađena obveza supsidijarnog uzdržavanja djece za bake i djedove: da rastereti sebe od eventualnih prora­čunskih troškova, naša brižna socijalna država propisala je mogućnost da bake i djedovi po onom roditelju koji ne plaća uzdržavanje budu sudski prisiljeni financirati alimentaciju unucima. To je s vremenom stotinjak penzionera, ionako na egzistencijalnom rubu, doslovno bacilo na prosjački štap, a neki od njih zbog svega su izgubili i vlasništvo nad jedinom nekretninom u kojoj žive. Bake i djedovi s ovim problemom već dulje vrijeme sve masovnije pohode   Pravno savjetovalište Sindikata umi­rovljenika Hrvatske, tražeći pomoć i izlaz iz stanja koje nisu ničim skrivili.

     U jednom slučaju bračni par iz Se- sveta je, paradoksalno, nakon smrti sina u prometnoj nesreći po tužbi vlastite snahe dobio obvezu plaćanja alimentacije za unuke: iako djeca imaju obiteljsku mirovinu, baki se od 1.500 kuna mirovine za djecu oduzima 600 kuna, a djedu od 3.500 još 900 kuna. Drugoj baki se u ime unuka sudski ovršava pola mirovine od 2.000 kuna zbog sina koji ne ispunjava svoje rodi­teljske obveze, ali s njome uopće ne komunicira i živi negdje u inozem­stvu. Snaha joj, k tome, ne dopušta niti viđati unuka.

     Stara biblijska uzrečica po kojoj su očevi jeli kiselo grožđe, da bi tek njihovoj djeci trnuli zubi, u našem je slučaju doživjela paradoksalan obrat, a sve je počelo izmjenama Obitelj­skoga zakona 2014. godine, kada je člankom 288. stavkom 2 propisano da, ako roditelj ne uzdržava maloljetno dijete, dužni su ga uzdržavati baka i djed po tom roditelju, što određuje sud. Premda se poslovično smatra da s punoljetstvom djeteta prestaje svaki prijenos zakonskih obveza s njega na roditelje, u hrvatskom slučaju ta se veza nikad ne gubi. Država u kojoj su najredovitija primanja mahom bijedne mirovine ne želi se odreći privilegije da najnezaštićenije ovrši kad god može, te im proširi odgovornost za djecu dok su oni, roditelji, živi.

Kako to rade u Europi

     Pitajući se je li logično da baka do svoje smrti odgovara za obveze svojega neodgovornog ili nesposobnog, pa i mrtvog sina, umirovljeničke udruge već godinama apeliraju na državni aparat da prestane prenositi teret odgovor­nosti za uzdržavanje djece s države na roditelje. U većini europskih zemalja država jamči privremeno i zamjensko uzdržavanje djeteta. To vrijedi za Austriju, Estoniju, Mađarsku, Njemačku, Švedsku i Italiju. Lokalne vlasti uzdržavaju djecu u Češkoj, Danskoj i Finskoj, dok se u Latviji, Litvi, Poljskoj, Luksemburgu i Portugalu djeca uzdržavaju uz pomoć specijaliziranih fondova. Posebnom upravnom agencijom uzdržavaju se djeca u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji.

     Model koji je uvela bivša ministrica Opačić plagiran je iz nekih američkih saveznih država te nije u duhu socijal­nih standarda koje promiče Europska unija. Osim što egzistencijalno ugrožava stare i siromašne, ovakvo zakonsko rješenje proizvodi i brojne emocional­ne stresove u obiteljskim odnosima, budući da djecu dodatno traumatizira osjećajem da su baš ona razlog sve brojnijih familijarnih sukoba i svađa vezanih za njihovo uzdržavanje. Zemlja koja izumire, gromko se zaklinjući u deklarativne demografske mjere, skrb o djeci ima najmanje pravo svaljivati na leđa staraca.

     K tome, država se duplo zaštitila: Zakonom o privremenom uzdržavanju je propisan uvjet da za ostvarenje prava na uzdržavanje od nadležne institucije (centara za socijalnu skrb) prethod­no treba podnijeti zahtjev sudu za uzdržavanje od osobe koja je dužna uzdržavati dijete, a što uključuje i bake i/ili djedove. Šokantno.

     Sindikat i Matica umirovljenika uputili su stoga 17. studenoga 2020. Ministarstvu pravosuđa i uprave te Mi­nistarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike zahtjev za žurnom izmjenom Obiteljskog zakona i      Zakona o privremenom uzdržavanju kao i Ovršnog zakona s ciljem da se zaustavi prisila po kojoj su bake i djedovi dužni plaćati uzdržavanje unucima, kada to neodgovorni roditelj iz tko zna kojeg razloga ne čini. Točnije, traže da se ta obveza za bake i djedove ukine.

Hitno osnovati alimentacijski fond

     Ove umirovljeničke udruge traže donošenje učinkovitog mehanizma naplate uzdržavanja od strane roditelja, a nužnim smatraju i hitno osnivanje državnog alimentacijskog fonda koji bi

se aktivirao u slučajevima kada roditelj zbog gubitka posla ili bolesti nije u mogućnosti podmirivati financijske obveze prema djetetu, određene pra­vomoćnom sudskom odlukom. Tako bi se, ističu SUH i MUH, propisalo i kako bi isplaćena sredstva iz alimentacijskog fonda roditelj vratio kada pronađe posao ili ozdravi, odnosno, moglo bi ga se ovršiti u korist države.

     Uvažavajući činjenicu da većina umirovljenika nije u mogućnosti od mirovina izdvajati značajnije iznose, a da pri tome ne ugrozi vlastitu egzi­stenciju, te uvažavajući višegodišnje inicijative Sindikata umirovljenika Hrvatske koje se odnose na obvezu uzdržavanja unuka od strane bake i djeda, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike je odgovorilo da će prijedlog promjena uzeti u obzir prilikom predlaganja za­konskih rješenja, vodeći računa prije svega o dobrobiti djeteta.

     SUH i MUH naglašavaju da se slažu kako prilikom donošenja novih za­konskih rješenja za obveznike uzdr­žavanja treba voditi računa ne samo o materijalnoj dobrobiti djeteta, već i o emocionalnom odnosu članova obitelji, da ih se dodatno ne izlaže intenzivnom stresu, a pogotovo dje­cu. Situacija u kojoj jedan roditelj ne živi s djetetom dovoljno je uznemi­rujuća i stoga za obiteljski odnos nije poticajno kažnjavati bake i djedove, umjesto da se njeguju dobrovoljni bliski odnosi.

Jasna A. Petrović