UVODNA RIJEČ

Psihijatar iz kontejnera

Piše: Jasna A. Petrović

     Zove se Trpimir Glavina i predstojnik je splitske klinike za psihijatriju. On je ili lud, ili je bolestan ili je zao. Pročitajte što je rekao o starima u radijskoj emisiji U mreži Prvoga, emitiranoj na četvrtom programu HRT-a. “Današnja civilizacija, rekao bih, ima najviše problema, nažalost, sa starim ljudima i smećem, koliko god to groteskno zvučalo. Ne znamo što ćemo ni s jednima ni s drugima!”

     Na tematskoj Facebook stranici Pokret protiv siromaštva starijih osoba ovu je izjavu prokomentiralo šestotinjak pratitelja. Globalni je zaključak da je riječ o čovjeku koji je zao, iako možda nije usamljen u takvom mišljenju. Definitivno nije preporučljivo starima skončati u njegovom reciklažnom psihijatrijskom dvorištu.

     Usporedba starih ljudi i smeća možda i nije previše šokantna, jer ova zemlja nije razvila strategije, politike i mjere kojima bi obranila njihovo dostojanstvo i standard. Osim Irske, Hrvatska je najgora EU zemlja po vrednovanju starijih osoba, jer za razliku od drugih država, jedan umirovljenik vrijedi samo 38 posto radnika, koliko iznosi udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći. U Hrvatskoj je taj negativni trend opadanja realne vrijednosti mirovina čak propisan zakonom, jer se mirovine usklađuju po nepovoljnoj formuli.

     Da, stari su teret društvu, siromasi bez priznanja za svoj prosječno 32-godišnji rad i isto toliko godina punjenja državnog proračuna porezima i doprinosima. Da, stari su obezvrijeđeni, poniženi i prevareni. U zadnjih tridesetak godina se nisu gradili ni domovi umirovljenika, već se poticalo privatizaciju socijalnih usluga, bez kriterija i nadzora. Takvi su domovi naprosto spremišta potrošenih tijela, riblje konzerve u kojima su korisnici natiskani bez ikakvog poštovanja. I onda svako toliko plane neka baklja, a samo ove godine izgorjelo ih je osam, a nedavno je gorio još jedan na sjeveru Hrvatske, ali su ih pravovremeno pretovarili.

     Treba li onda kriviti tog psihijatra Glavinu i mahati mu pri­jetnjom prijave zbog govora mržnje temeljem dobi? Zašto nije reagirala Pučka pravobraniteljica koja se uporno protivi osnivanju ureda posebnog pravobranitelja za starije osobe? Možda ovom psihijatru samo treba psihijatar? Ili je on ipak samo glasnogovornik većinskog društvenog stava, bez srama i etike?    Njegova usporedba starih ljudi i smeća je slika njegove kulture i ljudskosti, ali i društvenog motrišta ojačanog pandemijom. Zbog starih se, a ne zbog pandemije, ne može živjeti normalno?!

     Psihijatar Glavina, poručuju stari kroz brojne komentare njegovog javnog ispada, trebao bi se pogledati u ogledalo, pa će vidjeti - cijeli deponij. I da, točno je da je veliki društveni problem suočiti se sa starenjem stanovništva, ali i odstranjiva­njem i recikliranjem smeća. No, pored brige o starcima i smeću, možda nam je prioritet riješiti se budala, na vlasti i pri vlasti.

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

Covid-19 je državi vratio društvo

     Na početku pandemije snažne vladine intervencije i zatvaranje granica pokrenuli su raspravu o dena­cionalizaciji’ politike. Ipak, nakon nekoliko mjeseci, sasvim je jasno da koronavirusna kriza ne jača nacionalnu državu već socijalnu državu. Pitanje je: što će dugoročno ostati od ovog uvida?

     Hoće li štednja i privatizacija napustiti globalnu pozornicu i stvoriti prostor za povratak socijalne osjetljivosti? Hoće li potrajati svijest o socijalno najugroženijim skupinama tržišta rada i društva ili će ekonomska razmatranja s vreme­nom zasjeniti potrebe tih grupa, s obzirom na negativne ekonomske učinke pandemije? Hoće li obnovljeni odnosi između države i tržišta proizaći iz krize s koronavirusom, redefinirajući tako ulogu ‘čuvara’ neoliberalne države?

Pozitivne promjene

     Odgovori na ta pitanja dijelom će biti nacionalni, a sve više i regionalni. Tijekom prve faze pandemije u proljeće uslijedili su politički odgovori na nacionalnoj razini poput zaključavanja i socijalnog distanciranja, a socijalne politike bile su usmjerene na izravnu potporu, s privremenim da­vanjem potpore za očuvanje radnih mjesta ili za izravnu potporu najsiromašnijima, poput starijih osoba.

     Tijekom druge faze, kada su zaraze bile niže tijekom ljeta, ublažene su i mjere potpore, poput jednokratnog nje­mačkog dječjeg bonusa, poticanja zapošljavanja. Države, poput Velike Britanije, koje su dugo favorizirale deregulaciju, privatizaciju i ‘tržišnu učinkovitost’, morale su uložiti veće napore od izdašnih socijalnih država, poput Švedske, Danske ili Njemačke.

     Popis ekonomskih mjera i mjera potpore poduzećima je produžio: potpore poduzećima, kreditne sheme, sma­njenja poreza, odgode i privremena smanjenja poreza na dodanu vrijednost. Također, u gotovo svim zemljama, pa i u Hrvatskoj, otvoreno je pitanje kako oblikovati buduć­nost rada, radnog vremena i radnog mjesta, pitanje rada na određeno i agencijskog rada, kao i revalorizacije sektora socijalnih usluga i skrbi.

Nadnacionalne politike kao rješenje

     U mnogim zemljama su pokrenute snažne socijalne inicijative, primjerice u Italiji su podijeljeni bonovi od 400 eura svim socijalno ugroženim građanima, ili po sto eura gotovinske pomoći svim punoljetnim osobama u Srbiji. Špa­njolska je vlada u svibnju konačno odobrila dugo rasprav­ljanu shemu zajamčenog minimalnog dohotka. U Belgiji su primatelji socijalne pomoći primali mjesečnu doplatu od 50 eura kroz šest mjeseci. U Hrvatskoj nije bilo takve velikodušnosti.

     Borba protiv Covid-19 djelovala je i kao pokretač me­đunarodne suradnje, transnacionalnih solidarnosti i nad­nacionalnih rješenja politike. Europska komisija je u jeku pandemije predstavila prijedlog Direktive o adekvatnim minimalnim plaćama u Europskoj uniji. Suprotno tome, kriza nosi rizik da se značajna postignuća EU-a mogu izgubiti: prava migranata, slobodno kretanje unutar jedinstvenog tržišta ili međunarodna studentska mobilnost.

     Za razliku od prethodnih ekonomskih kriza, ova kriza

postavlja izazove na svim poljima socijalne skrbi - zdrav­stvu, tržištu rada i politikama nezaposlenosti, socijalnim službama, obitelji i starijima - ne dovodeći u pitanje ulogu državne intervencije.

     Pandemija nas je natjerala da ponovno otkrijemo društvo. Zaključavanje nas je osvijestilo ne samo o društvenoj podjeli rada, funkcioniranju organizacija i načinu na koji ovisimo jedni o drugima, već i o tome kako se to križa s osobnom

autonomijom kao i temeljnim i socijalnim pravima. Svako je društvo duboko isprepleteno s domaćim režimom socijalne skrbi: načini na koje planiramo karijeru, gledamo na odre­đene društvene skupine i razmatramo pitanja solidarnosti i pravde, oblikuju se načinom na koji su organizirana socijalna sigurnost i obrazovanje, rad je reguliran.

     Iz perspektive socijalnog građanstva, nordijski model dobrobiti posebno je temeljita metoda povezivanja države sa životnim svijetom pojedinaca. Relativno je velikodušan, prikladan za žene i obitelj i nudi besplatne ili visoko sub­vencionirane usluge. Međutim, ne postoji standardni recept, s obzirom na to da se europske zemlje ekstremno razilaze u ekonomskim i tržišnim rezultatima, a da se ne spominje izloženost Covid-19.

     Iskustvo pandemije radije zahtijeva veliku transformaciju i modernizaciju socijalnog građanstva: univerzalna socijal­na prava koja ukidaju isključenje onih koji su nesigurno zaposleni; transnacionalna prava, od slobodnog kretanja do socijalnih prava, koja traju usred šokova; i cilj klimatske neutralnosti usklađen sa socijalnim imperativima. Stoga nije pitanje hoće li europska država socijalne skrbi ‘možda ovdje ostati’, već kojim će putem krenuti. (Social Europe, 3.4.2020., Stefanie Borner)