UVODNA RIJEČ

Tečaj za Predsjednika

Piše: Jasna A. Petrović

     „Sramota je biti bogat i čašćen u državi u kojoj vlada kaos, kao što je sramota biti siromašan i otuđen u drža­vi u kojoj dominira put morala." Naravno, kineski filozof Konfucije iz šestog stoljeća prije Krista nije pritom mislio na Hrvatsku, već je prenosio stara znanja i vrijednosti, no njegove riječi i danas imaju težinu presude.

Na vrhu države je državnik i on bi trebao biti glas i usmjeritelj naroda. No, ima jedna pretpostavka, a to je da poznaš svoj narod.  Mile Mrvalj, bivši beskućnik u povodu Svjetskog dana beskućnika ispričao je kako je ujutro toga dana vidio Predsjednika Republike kako se vozi u limuzini zatamnjenih stakala i okružen policijskim automobilima s rotacijskim svjetlima.

    Da, Predsjednik je baš tih dana ponosno izjavio kako se "u Hrvatskoj, srećom, nigdje ne gladuje. Dapače, previše se jede. Čak ima ostataka i viškova". Mrvalj je rekao kako je to isto jutro susreo najmanje dvadesetak gladnih siromaha koji kopaju po kantama za smeće i kontejnerima. I koje nitko nije pozvao da pojedu oboritu ribu kod šefa Janafa, kako se ne bi bacila?! Pojeo ju je Predsjednik.

     Ako laže Mrvalj, ne laže Državni zavod za statistiku koji je upravo objavio najnovije podatke kako je posljednjih godina stopa rizika od siromaštva stanovništva u neprekid­nom blagom padu. Baš lijepo. To se, međutim, ne odnosi na starije od 65 godina. Njih 30,1 posto je siromašnih, od čega su velika većina žene. Siromaštvo starijih je, k tome, u neprekidnom rastu od 2016. godine do danas.

     Zar treba Predsjedniku održati tečaj kako Hrvatska očito ne voli svoje stare, jer joj prosječni umirovljenik vrijedi samo 38 posto radnika (toliko je, naime, udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći)? Treba li mu ponoviti da je čak 61 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva od 2.710 kuna? Ili mu viknuti na uho da točno 50 posto umirovljenika prima manje od 2.327 kuna, dok je prosjek za srpanj 2.525 kuna?

     Ako Predsjednik Republike ne vidi kroz zatamnjena stakla ili mu rotirke kvare pogled na kante za smeće, mo­gao bi barem čitati statistike svoje zemlje. I prepoznati tko su siromašni te barem pretpostaviti da su siromašni obično i gladni.

     No, sigurno je jedno, za kraj ovog tečaja: nije sramota biti siromašan i otuđen u državi u kojoj ne dominira put morala, u kojoj oni koji su odradili i po 40 godina radnog staža nemaju dovoljno za režije i hranu. Nije sramota biti gladan, ali je sramota ne vidjeti gladne i kad se o njih spotičeš.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

GRAĐANI DRUGOG REDA

Umirovljenici bez prava na poticaje

 

     Našem Sindikatu umirovljenika javila se novopečena umirovljenica, 63-godišnja Mauricija Colledani koja je prije nešto više od pola godine odlučila otići u starosnu mirovinu nakon što je držala vlastiti obrt. No ubrzo je shvatila da sa 1.500 kuna, koliko joj iznosi mirovina, neće moći preži­vjeti, zbog čega je postala deprimirana. Stoga se odlučila vra­titi na tržište rada, kontaktirala je Hrvatski zavod za zapošlja­vanje kako bi se prijavila na burzu rada, naravno uz odluku da odustane od primanja mirovine.

     Kazala nam je kako joj cilj nije bio da se opet zaposli na puno radno vrijeme u nekoj tuđoj tvrtki, već se željela prijaviti na mjere potpore za samozapošljavanje, odnosno osnovala bi poslovni subjekt za koji je napravila vrlo detaljan i po njezi­nom sudu izvediv poslovni plan, ali za koji joj treba novčana potpora HZZ-a, jer nema novca da započne svoj biznis. Naža­lost, u telefonskom razgovoru iz HZZ-u su joj, kaže, poručili da nema pravo da se prijavi na burzu rada pa tako niti pravo na mjere aktivne politike zapošljavanja.

Zaboravite na jednakost

     Mauricija je iz tog razgovora zaključila da uopće nema pra­vo da se ponovno zaposli na puno radno vrijeme, što nije isti­na. Umirovljenik može stupiti u radni odnos u punom radnom vremenu, no tada mu se obustavlja isplata mirovine sve dok mu traje to zaposlenje. Iznimka su privilegirani umirovljeni vojni i policijski službenici koji mogu raditi puno radno vrije­me i zadržati pola mirovine.

     Kontaktirali smo središnji ured HZZ-a kako bi provjerili je li istina da umirovljenici, iako im je dozvoljeno raditi puno radno vrijeme, ne mogu ostvariti jednaka prava na burzi kao ostali zaposlenici.

     “S obzirom da navodite da je gospođa u mirovini, ne može se voditi u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kao nezaposlena osoba, ali se može prijaviti u evidenciju u statusu ostalog tražitelja zaposlenja pri čemu taj status ne omogućuje

uključivanje u mjere aktivne politike zapošljavanja. Ostali tra­žitelji zaposlenja su osobe koje trenutno rade, a žele promije­niti posao, redovni studenti ili učenici, umirovljenici i druge osobe koje žele koristiti usluge Zavoda, ali ne mogu koristiti prava iz statusa nezaposlenosti', napisali su nam u odgovoru iz HZZ-a pozivajući se na Zakon o tržištu rada.

Već viđena diskriminacija

     Dakle, Mauricija se može prijaviti u evidenciju HZZ-a, ali zapravo nema nikakva prava. Riječ je o očiglednoj diskrimi­naciji po dobi i po umirovljeničkom statusu. Mauricija nam je kazala kako sada sa 63 godine nije u ništa lošijem fizičkom i mentalnom stanju nego kad je imala 62 i pol godine kad je otišla u mirovinu, ili kad je imala 60 ili 50. I dalje može raditi jednako kvalitetno, a zbog iskustva kojeg je stekla tijekom du­gogodišnjeg rada vjeruje da bi njezin obrt bio uspješan. No, poticaje za bolji start neće dobiti.

     Diskriminacija prema umirovljenicima koji žele raditi bila je vidljiva i u prvom valu korona krize, kada je država odlu­čila dati poticaje poduzetnicima za zadržavanje zaposlenika u iznosima do 4.000 kuna, umirovljenici koji su bili zaposleni do pola radnog vremena nisu bili proporcionalno niti nikako obuhvaćeni tim mjerama, zbog čega je i u tri početna mjeseca krize opao broj zaposlenih umirovljenika do polovice radnog vremena, odnosno njihov broj se smanjio za više od 600 oso­ba. Stoga je SUH zatražio od Ministarstva rada da se uvedu i potpore za očuvanje radnih mjesta zaposlenih umirovljenika, no naš zahtjev nije uzet ni u razmatranje.

     Mauricija će se na kraju morati zaposliti u tuđoj tvrtki, pred njom je izbor da li će raditi puno radno vrijeme i ne primati mirovinu, ili raditi na pola radnog vremena i primati skromnih 1.500 kuna mirovine. Država ovakvim odlukama pokazuje da ju nije puno briga za egzistenciju umirovljenika te da se odno­si prema njima kao prema građanima drugog reda.

Igor Knežević