UVODNA RIJEČ

Tečaj za Predsjednika

Piše: Jasna A. Petrović

     „Sramota je biti bogat i čašćen u državi u kojoj vlada kaos, kao što je sramota biti siromašan i otuđen u drža­vi u kojoj dominira put morala." Naravno, kineski filozof Konfucije iz šestog stoljeća prije Krista nije pritom mislio na Hrvatsku, već je prenosio stara znanja i vrijednosti, no njegove riječi i danas imaju težinu presude.

Na vrhu države je državnik i on bi trebao biti glas i usmjeritelj naroda. No, ima jedna pretpostavka, a to je da poznaš svoj narod.  Mile Mrvalj, bivši beskućnik u povodu Svjetskog dana beskućnika ispričao je kako je ujutro toga dana vidio Predsjednika Republike kako se vozi u limuzini zatamnjenih stakala i okružen policijskim automobilima s rotacijskim svjetlima.

    Da, Predsjednik je baš tih dana ponosno izjavio kako se "u Hrvatskoj, srećom, nigdje ne gladuje. Dapače, previše se jede. Čak ima ostataka i viškova". Mrvalj je rekao kako je to isto jutro susreo najmanje dvadesetak gladnih siromaha koji kopaju po kantama za smeće i kontejnerima. I koje nitko nije pozvao da pojedu oboritu ribu kod šefa Janafa, kako se ne bi bacila?! Pojeo ju je Predsjednik.

     Ako laže Mrvalj, ne laže Državni zavod za statistiku koji je upravo objavio najnovije podatke kako je posljednjih godina stopa rizika od siromaštva stanovništva u neprekid­nom blagom padu. Baš lijepo. To se, međutim, ne odnosi na starije od 65 godina. Njih 30,1 posto je siromašnih, od čega su velika većina žene. Siromaštvo starijih je, k tome, u neprekidnom rastu od 2016. godine do danas.

     Zar treba Predsjedniku održati tečaj kako Hrvatska očito ne voli svoje stare, jer joj prosječni umirovljenik vrijedi samo 38 posto radnika (toliko je, naime, udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći)? Treba li mu ponoviti da je čak 61 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva od 2.710 kuna? Ili mu viknuti na uho da točno 50 posto umirovljenika prima manje od 2.327 kuna, dok je prosjek za srpanj 2.525 kuna?

     Ako Predsjednik Republike ne vidi kroz zatamnjena stakla ili mu rotirke kvare pogled na kante za smeće, mo­gao bi barem čitati statistike svoje zemlje. I prepoznati tko su siromašni te barem pretpostaviti da su siromašni obično i gladni.

     No, sigurno je jedno, za kraj ovog tečaja: nije sramota biti siromašan i otuđen u državi u kojoj ne dominira put morala, u kojoj oni koji su odradili i po 40 godina radnog staža nemaju dovoljno za režije i hranu. Nije sramota biti gladan, ali je sramota ne vidjeti gladne i kad se o njih spotičeš.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Intervju: PROF. DR. SC. STJEPAN BALOBAN, KATEDRA SOCIJALNOG NAUKA CRKVE, KBF

Kriza je prigoda za promjenu nabolje

 

Prof. dr. sc. Stjepan Baloban je pro­čelnik Katedre socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Na KBF-u je diplomirao 1980. godine, te zaređen za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Poslijediplomski studij iz moralne teologije završio je u Rimu na Institutu za moralnu teologiju La- teranskog sveučilišta. Sudjelovao je u brojnim istraživanjima o solidar­nosti i siromaštvu, te je autor više desetaka knjiga.

Učenje Katoličke Crkve je tijekom svoje povijesti davalo svakom čovjeku, koji to učenje prihvaća, smjernice o racionalnom poretku društvene zajed­nice i suživota. Crkva se izravnije bavi gospodarskim, političkim i kulturnim pitanjima te svim politikama i aktiv­nostima koje utječu na dostojanstvo ljudskih osoba, obitelji, zajednica i na­roda. Da li Crkva u svom promišljanju o ekonomiji i socijalnim pitanjima ulazi direktno u politiku ili se postavlja kao usmjeritelj vrijednosnih načela? Kako biste Vi čitateljima Glasa umirovljenika približili cilj i zadaću Socijalnog nauka?

     Najprije zahvaljujem na pozivu da mogu sa hrvatskim umirovljenicima po­dijeliti razmišljanje o različitim važnim pitanjima koja se tiču njihova, zapravo našega života, jer ću i ja za koju godi­nu biti hrvatski umirovljenik. To činim na temelju socijalnog nauka Katoličke Crkve. Želim već na početku naglasiti da se Crkva ne brine samo za ono duhovno, za život nakon ovoga života...    Naprotiv, kao vjerska zajednica Katolička Crkva želi dati svoj nezamjenjivi doprinos razvoju društva, posebno brizi za one koji su si­romašni, teško žive ili su na rubu društva, za starije osobe kojih je sve više a veliki dio njih teško živi.

     Crkva je od kraja 19. stoljeća razvila svoje socijalno učenje o onome što se događa u društvu, primjerice u gospodar­stvu, politici, kulturi, medijima. Međutim, to ne čini kao što to čini politička stranka, sindikati, gospodarstvenici, novinari; ona to čini kao vjerska zajednica. A to znači upravo ono što proizlazi iz vašeg pitanja: kada govori o gospodarstvu ili određe­nim socijalnim pitanjima tada to nije na način političara ili gospodarstvenika; to jest Crkva ne želi ulaziti u politiku. Crkvi su prije svega bitno važna vrijednosna načela: dostojanstvo svakoga čovjeka, obitelj, budućnost naroda, odgoj djece i mladih, brak, dostojan život starijih ljudi. Crkva nema ni gospodarsku ni političku moć i vlast, ali ima snagu moralnog au­toriteta po kojemu je oduvijek cijenjena i poštivana u hrvatskom narodu.

     Cilj i zadaća socijalnog nauka u Hr­vatskoj jest socijalnim govorom Crkve dati svoj doprinos razvoju hrvatskoga društva jer, kako to naglašava papa Benedikt XVI., socijalni nauk Crkve je „ljubav u istini u društvenom pitanjima".

Nemilosrdan liberalni kapitalizam

■                 Nova socijalna učenja su se probi­la enciklikom (Rerum novarum) pape Lava XIII. godine 1891. pod utjecajem velikih posljedica industrijske revolucije i ur­banizacije na socijalnu situaciju radnika i stanovništva. U fokusu nauka je od početka pitanje siromaštva radnika, ali i starijih osoba. U kojoj je to mjeri prepoznato u Hrvatskoj, pa i na Vašoj katedri?

     Ovakav socijalni nauk Katoličke Crkve, kakav imamo danas, počeo se razvijati krajem 19. stoljeća, a neposredni povod bilo je teško socijalno stanje radnika u odnosu na liberalni kapitalizam koji je, nažalost, i danas velikim dijelom prisutan u svijetu.   Tada kao i danas Crkva se zauzima za one koji su oštećeni i iskorištavani u žrvnju „nemilosrdnog kapitalizma". Crkva traži od države da pravednim zakonodavstvom onemogući iskorištavanje kako pojedi­naca tako i određenih skupina ljudi koji su primjerice prisiljeni raditi nedjeljom premda to ne žele.

     Na Katedri socijalnog nauka Katolič­koga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pokušavamo i pisanom i govor­nom riječju konkretizirati socijalni nauk Crkve na hrvatske prilike. Različite su teme kojima se bavimo, različiti su sugovornici, a na osobit način pokušavamo prenositi poruke pape Franje kojemu su na srcu siromašni i od društva odbačeni ljudi kao i starije osobe prema kojima ima poseban odnos.

■                 Temeljno načelo socijalnog na­uka Crkve jest dostojanstvo ljudske osobe. Prema posljednjim podacima linija siromaštva u Hrvatskoj iznosi 2.710 kuna, a čak 61 posto svih kori­snika mirovina (više od 700.000 osoba) prima mirovinu manju od tog iznosa.

Kako komentirate te brojke i općenito položaj umirovljenika u Hrvatskoj?

     To su brojke koje bi u svima u Hrvatskoj koji imaju moć i vlast trebale potaknuti konkretne akcije koje će promijeniti si­tuaciju na bolje. To se odnosi i na one koji su trenutačno na vlasti, ali i na one koji su u oporbi. Ima tema koje bi treba­le ujedinjavati, a položaj umirovljenika u Hrvatskoj je svakako takva tema koja nadilazi i svjetonazorske i usko političke interese. I na tom području ima previše strančarenja.

     Nije moguće ovdje raspravljati o uzrocima koji su doveli do tako teškog položaja umirovljenika. Međutim, zbog budućnosti hrvatskoga naroda i društva važno je - ne samo prije svakoga izbora ostati na obećanjima bez pokrića - nego činiti konkretne korake koji će s vremenom tu situaciju mijenjati na bolje. Mislim da hrvatski građani to zaslužuju i hrvatska država to može omogućiti. Svake godine 1. listopada slavimo „Međunarodni dan starijih osoba", a 15. lipnja „Međunarod­ni dan borbe protiv nasilja nad starijim osobama". To su prigode da se i u hrvat­skom društvu ukaže na težak položaj, ali i važnost starijih ljudi u našim životima. Upravo to sve češće naglašava papa Franjo: „Pandemija bolesti COVID - 19 pokazala je da naša društva nisu dovoljno dobro organizirana da bi dala mjesto starijim osobama, uz prikladno poštovanje njiho­va dostojanstva i njihove slabosti.     Gdje nema brige za starije, nema budućnosti za mlade" (15. 06. 2020.).

Oslabila društvena solidarnost!

Što mislite nedostaje li u Hrvatskoj solidarnosti onih koji imaju s onima koji nemaju ili je to pitanje društvenog sustava koji nije utemeljen na takvim vrijednostima?

     Kao što je poznato postoji osobna i društvena solidarnost. I jedna i druga solidarnost su bile na zavidnoj razini u vrijeme Domovinskoga rata. Kasnije se to promijenilo i novija empirijska istra­živanja pokazuju da je u Hrvatskoj još uvijek prilično visoka osobna solidarnost, ali sve više slabi društvena solidarnost. Nažalost, suvremeni način života ne po­goduje solidarnosti kao takvoj. U socijal­nom nauku Crkve govorimo o tri stupa na kojima bi trebalo počivati svako društvo: solidarnost, supsidijarnost i opće dobro.

     Na svemu tome je potrebno raditi u hrvatskom društvu.

■                 Na koji način se Crkva bori protiv siromaštva i ima li snagu i moć da utječe na promjenu ponašanja poje­dinaca, ali i osoba na vlasti, pozivajući na društvenu od­govornost u sprječavanju bujanja siromaštva?

     Dva su temeljna načina na koji se Crkva bori protiv siromaštva od početka kršćan­stva. Prvi je preko Caritasa kao konkretne, djelatne, ljubavi

prema sestrama i braći u nevolji. To je u srži kršćanstva i prisutno od početka kršćanstva, a danas je to eminentni znak autentičnosti crkvenoga djelovanja i u Hrvatskoj i u svijetu. Drugi način, koji je u određenim povijesnim trenucima još važniji, proizlazi iz socijalnog učenja Crkve. Riječ je, naime, o oblikovanju vrijednosnog sustava pojedinaca koji onda mijenjaju svojim životom i radom situaciju u društvu.

     Nijedna vjerska zajednica, pa tako ni Katolička Crkva, nema političku moć kojom bi mogla sprječavati bujanje siromaštva u svijetu. Ali ima ono, što na egzemplaran način pokazuje papa Franjo. Posjeduje snagu svjedočenja koja se ne može mjeriti sa snagom oružja ili bili kojom drugom vrstom moći u svijetu. Riječ je o utjeca­ju na ponašanje pojedinaca i određenih skupina koji onda pridonose promijeni odnosa u društvu.

Prednost životima starijih

■                 Pandemija koronavirusa odnijela je i odnosi najviše života u starijoj po­pulaciji. Neke države su se odlučile za oštre mjere protiv suzbijanja tog virusa, dok neke imaju opušteniji pristup zbog bojazni da se ne ugrozi ekonomska stabilnost, no taj pristup znači i veći broj žrtava. Dolazi se do moralne dile­me, da li je bitnije održanje ekonomije i sprječavanje siromašenja koje isto donosi patnje, ili očuvanje ljudskih, ponajviše starijih života?

     Očuvanje života ima uvijek prednost pred ekonomskom stabilnošću. Zašto? Zbog toga što se dostojanstvo čovjeka, svakoga čovjeka, temelji na njegovoj slič­nosti s Bogom. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, sebi slična kako bi on, čovjek, mogao upravljati svijetom na način kako to dragi Bog od njega u određenom povi­jesnom trenutku očekuje ili traži. Tako je i u ovom slučaju pandemije COVID - 19. Životi starijih ljudi, naših najbližih, djedova

i baka, onih koji se nalaze u domovima za starije osobe, imaju prednost pred trenu­tačnim slabljenjem ekonomije. Za mene kao čovjeka, vjernika, svećenika i teologa tu nema dileme. Tu nema drugoga puta.

■                 Iako je prošlo već 30 godina od pada komunizma i uvođenja kapita­lizma, čini se kako u Hrvatskoj imamo jedan od najgorih oblika kapitalizma, mnogi ga nazivaju i ortačkim kapita­lizmom. Mito, korupcija, pogodovanja, zatim želja za beskrupuloznim stjeca­njem bogatstva bez pravedne podjele radnicima, socijalna neosjetljivost za ugrožene skupine... Iako se velika ve­ćina ljudi deklarira vjernicima, dojam je da su mnogi skrenuli s tog puta?

     Da, u pravu ste, u Hrvatskoj se velika većina ljudi deklarira kršćanima, vjer­nicima, a u javnom životu prevladava to što ste spomenuli. Kao da žive dva života, onaj privatni u kojem za njih vrijede jedna etičko-moralna pravila i onaj javni u kojem se ubrzo „prilagode načinu funkcioniranja" određene sredi­ne. Takva situacija se neće promijeniti sama od sebe. Stoga nije dovoljno to samo konstatirati i u medijima kritizirati! Iznimno je važno u hrvatskoj javnosti stvoriti takvo ozračje koje će omogućiti potrebne promjene. Najteže se mijenja mentalitet koji je naslijeđen iz prošlosti. Jednom riječju, nadvladavanje modela homo duplex nema alternative. Vjerske zajednice posebno Katolička Crkva može i želi dati svoj doprinos na tom putu promjene. O tome govore i aktivnosti Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK-e koji je otvoren za suradnju sa svim ljudima dobre volje u Hrvatskoj.

Spasiti čovjeka u nevolji

■                 Središnja poruka Isusova navještaja o dolasku "kraljevstva Božjega” uklju­čuje i socijalnu dimenziju. Na posljed­njem sudu postupak prema gladnima i žednima, bolesnima i siromašnima izjednačuje se sa stavom prema Isu­

su samome. Koliko je to prepoznato u suvreme­noj Crkvi u Hrvata i da li u svojim predavanjima kritički propitkujete vje­rodostojnost današnjeg crkvenog svjetonazora i prakse?

     Da, u predavanjima studentima, u pisanoj riječi kao i u organizaciji različitih skupova želimo propitivati prvenstveno današnju cr­kvenu praksu kako bismo se što više približili onome

što danas od nas traži naš Učitelj i Spasi­telj Isus iz Nazareta. Njemu je uvijek na prvome mjestu bio čovjek, i to čovjek u nevolji bez obzira na koji način je živio, kojem je narodu ili vjerovanju pripadao. Stoga i socijalni nauk Crkve shvaćam kao „instrument evangelizacije" kako je to još 1991. godine rekao sveti Ivan Pavao II.

     Temeljno poslanje socijalnog nauka Crkve jest okupljati „različite" za isti stol kako bi u međusobnom dijalogu tražili opće dobro svih i svakoga osobno. O, kada bi se u tom pitanju više slušalo i slijedilo Nazarećanina!

Očigledno u Hrvatskoj postoji velika kriza morala na razinama vlasti i svih razina društva. Postoje li načini koji bi ipak mogli pomoći da se stanje svijesti s vremenom promijeni, a osobito da se vrati dostojanstvo starijih osoba?

     Uvijek postoji način i načini kako u osobnom životu ali i u javnom životu mijenjati ono loše u bolje. Kriza, svaka kriza, je uvijek i prigoda za promjene na bolje. U odnosu na pandemiju bolesti COVIDA - 19 koja je prouzročila krizu, papa Franjo naglašava da se iz svake krize izlazi ili bolji ili gori. Ako želimo biti bo­lji, potrebno je izabrati put solidarnosti i promjena u načinu života, poslovanja, gospodarenja i promjena u donošenju političkih odluka. To vrijedi i za hrvatsko društvo u kojem je potrebno uistinu vratiti dostojanstvo starijim osobama.

     Starije su osobe, rekao je papa Fra­njo u prosincu 2019. „poput stabla koja i dalje donose plod; iako pod teretom godina, mogu dati svoj poseban dopri­nos za društvo bogato vrjednotama i za potvrđivanje kulture života". U Hrvatskoj se ne bi smjelo nikako zaboraviti da ima sve više starijih ljudi u odnosu na ukupan broj stanovnika. I to je socijalno pitanje koje zahtijeva javnu raspravu kako o do­stojanstvu starijih osoba tako i o funkci­oniranju hrvatskoga društva u cjelini - i danas i sutra.

Jasna A. Petrović Igor Knežević