UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

NOVI MODEL OBITELJSKE MIROVINE

 

     Jedan od najglasnijih umirovljeničkih zahtjeva već više od desetak godina - uvođenje novog modela obitelj­skih mirovina, ponavljan iz godine u godinu u programi­ma Sindikata umirovljenika Hrvatske, konačno se odmakao od puke retorike.

     Umirovljeničke udruge, Sindikat (SUH) zajedno s Mati­com umirovljenika (MUH), uspjele su nakon dvogodišnjeg inzistiranja, na 15. sjednici Nacionalnog vijeća za umirovlje­nike i starije osobe, održanoj 2. prosinca 2019. godine, is­hoditi zaključak o osnivanju radne skupine za razmatranje mogućnosti uvođenja novog modela obiteljske mirovine.

     Konačno, 13. veljače 2020. godine održan je prvi jednoipolsatni radni sastanak Skupine za utvrđivanje novog mo­dela obiteljske mirovine kojem su nazočili predstavnici/e Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje te SUH-a i MUH-a.

     Vladajućima je ponuđen relativno jednostavan model prema kojem bi udovice/i imali/e pravo birati hoće li pre­uzeti dio mirovine partnera/ice, koji bi se povećao s posto­jećih 70 posto na 85 posto, a ponudio bi se i alternativni model zadržavanja vlastite mirovine, na koji bi im se dodala polovicu umnoška godina staža pokojnog/e supruga/e i ak­tualne vrijednosti mirovine (AVM).

     Primjerice, to bi bila vrijednost jedne AVM od 68,45 kuna puta 35 godina staža. To bi iznosilo 2.395,75 kuna a pedeset posto od toga bi bilo 1.198 kuna. Naš prijedlog je da se taj iznos isplaćuje dodatno kao mirovina preminulog/e partnera/ice. Ako je, primjerice, umirovljenica svojim radom od 35 godina stekla prosječnu mirovinu od 2.507 kuna, dodalo bi joj se za 35 godina rada njenog partnera još 1.198 kuna, pa bi imala mirovinu od 3.705 kuna. Riječ je o ženama koje su ipak ostvarile svoju mirovinu pa je stoga inzistiranje SUH-a na rodnom aspektu itekako opravdano.

     Time bi ova solidarna kategorija u mirovinskom susta­vu dobila svoju punu rodnu dimenziju jer bi se uvažavao i priznavao rad žena, a ne brisao jednim potezom prijelaza u obiteljsku mirovinu. Naime, poznato je kako su 94 posto svih obiteljskih umirovljenika/ca žene, a njihova prosječna mirovina iznosi samo 2.053 kune, što je za 454 kune niže od prosječne mirovine. Očito je riječ o teško ugroženoj so­cijalnoj kategoriji o kojoj ni jedna vlada do sada nije vodila računa, pa je tako 219.739 umirovljenica/ka naprosto bilo ostavljeno po strani.

     Na sastanku radne skupine je odlučeno kako će se, na zahtjev umirovljeničkih udruga, sastav proširiti i na pred- stavnike/ce Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i Ministarstva financija, a svakako bi se uključili/e i neki/e znanstvenici/e. Tijekom ožujka Ministar­stvo rada i mirovinskog sustava i HZMO trebali bi izraditi analitičke podloge za nastavak rasprave o predloženom modelu, jer u ovom trenutku u javnosti nije poznat poda­tak koliki je ukupni radni staž oba partnera, dok je znana niska obiteljska mirovina.

     Naime, prema Statističkim informacijama HZMO-a za siječanj proizlazi kako je prosječan staž obiteljskog umi- rovljenika/ce samo 28 godina i 4 mjeseca, dok u stvarnosti, kada se doda i izbrisani stečeni radni staž obiteljskih umi­rovljenica, zbrojeni radni staž može doći i do 50 godina, a onda je i laiku jasno kako je prosječna mirovina od 2.053 kuna doista sramotna.