UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

JEZIVI SLUČAJEVI MRTVIH STARICA

Kad nitko ne pita za žive i mrtve

 

     Krajem veljače 2020. godine u medi­jima su se pojavile dvije šokantne vijesti o pronalasku mrtvih starica. Prvi slučaj dogodio se u Međimurju, gdje je provalnik na smrt istukao 77-go- dišnju staricu. Ono što je dodatno gro­zno u cijeloj priči je da je tijelo starice pronađeno tek dva tjedna nakon uboj­stva, a još gore je da staričin sin živi u selu udaljenom nekoliko kilometara.

     Drugi, još nevjerojatniji slučaj, do­godio se u novozagrebačkom kvartu Savski gaj. Tijelo 83-godišnjakinje pro­nađeno je tek nakon 15 mjeseci. Susjedi su (konačno) odlučili pozvati policiju jer su se na njezinom otvorenom balkonu skupljali golubovi i radili nered. Starica je, pretpostavlja se, pokušavajući staviti zavjesu izgubila ravnotežu, pala i umrla. Ružnije od same takve smrti je pomisao da nitko od susjeda 15 mjeseci nije uči­nio ništa kako bi se raspitao gdje je sta­rica i je li još živa.

Kad si star i sam

     Starica je živjela sama nakon smrti supruga, a u proljeće 2018. joj je umrla kćer. U jesen 2018. završila je u bolnici na dva dana zbog povišenog šećera, a jedna susjeda obavijestila joj je o tome zeta. Nakon izlaska iz bolnice se javila toj susjedi koja je nakon toga više nije vidjela. Prema izjavi susjede, ona joj je nakon toga tjednima zvonila na vrata, zvala ju na telefon, ali umjesto da za­ključi da sa staricom nešto nije u redu, susjeda je zaključila da je zet staricu vje­rojatno zbrinuo u neki dom.

     Tek nakon što su se golubovi počeli okupljati u velikom broju, susjed ispod je zajedno s predstavnikom stanara po­zvao policiju. Upitali smo poznatu psi- hologinju Ljubicu Uvodić-Vranić kako je moguće da nikom od susjeda nije palo na pamet raspitati se što je sa staricom i ranije pozvati policiju.

     „U malom mjestu ljudi ne gledaju to­liko TV i čitaju novine, nego brinu brigu o susjedima. U velikom gradu je suprot­na situacija, živimo tako da ne znamo nikoga na katu i nitko ne poznaje nas, čak i ako se slučajno sretnemo u liftu pravimo se da se ne poznamo. Čini nam se da smo tako zaštićeni od uplitanja u naše privatne prilike. Svaki stil života pa tako i onaj na selu ima svoje prednosti i nedostatke. Na selu vam je susjed i centar za socijalni rad i dežurna ljekarna i dućan koji radi od 0 do 24. U velikom gradu imamo puno ustanova koje i da imaju sto puta više zaposlenih ne bi mo­gle nadomjestiti dobrosusjedsku inter­venciju. Nažalost, ne njegujemo takve

 

 

odnose, mislim čak da ih mnogi smatra­ju primitivnima, pa pomalo otuđenost života u velikom gradu rezultira između ostalog i ovakvim nevjerojatnim i za­strašujućim događajima", kazala nam je Uvodić-Vranić.

     Dakako, postavlja se pitanje i što je sa zetom koji je vjerojatno bio jedina bliska osoba s pokojnom. Zašto on nije ostao u kontaktu sa staricom, samo on zna.

„Rodbina će se pojaviti na ostavinskoj"

     O oba slučaja pronalaska tijela stari­ca naširoko se povela rasprava i na na­šoj tematskoj Facebook stranici „Pokret protiv siromaštva starijih osoba". Za za­grebački slučaj Nadežda Žigić Đukarić iz Bjelovara je napisala: „Što se vi čudi­te i zgražate, rođena djeca s razlogom ili bez, ne pitaju za roditelje. Danas je otuđenost strašno velika, svi smo se mi promijenili, vremena su odurna, politika nam je uništila živote i dostojanstvo i ljudi su se povukli u sebe i nemaju živa­ca više za sebe, a kamoli za nekog dru­gog. Zapravo svatko od nas bi trebao naći krivca u sebi. Nekada su se ljudi više družili, danas je to rijetkost. U zgradama ljudi ne pozdravljaju jedni druge u liftu i hodnicima."

     Marija Beljak iz Sesveta je napisala: „Za koju godinu budu nas palili za faš- nik na lomači. Mene živo interesira, a si­gurno i vas, koliko rođaka bude došlo na ostavinsku raspravu za stan koji je starica ostavila".

     O slučaju iz Međimurja pak Zlatko Marijanović iz Vinkovaca je napisao: „Sramota za njezinog sina, susjede i rod­binu... Kakav smo mi to narod uopće, Bože sačuvaj". Marija Milutin iz Virovitice je napisala: „Žalosno, stvarno je u starosti bila usamljena, tko zna što je sve proživje­la. Ni sina, ni susjeda nije imala, to je veli­ka sramota za sve njih."

Otuđeni susjedi

     Kako je moguće da se događaju ova­kvi slučajevi nebrige upitali smo Sandru Vukušić, urednicu portala trecadob.com i sociologinju koja nam je kazala: „Redo­vito pišemo o potrebama starijih ljudi, koji su u Hrvatskoj prilično zakinuti, bilo financijski, bilo socijalno, bilo psihološ­ki. Nedavno smo izvijestili o brojkama koje govore o porastu zlostavljanja sta­rijih osoba. Svjedočili smo u posljednje vrijeme o njihovim stravičnim uvjetima života u domovima i udomiteljskim obi­teljima. Ove vijesti o tijelima starica koje su trunule, nažalost, logični su slijed svih tih dosadašnjih medijskih napisa", spomenula je.

     „Društvo se iz dana u dan sve više otuđuje, a to se ponajviše obija o naj­slabije, financijski nestabilne te starije pripadnike društva. Nevjerojatno je da ove starice nisu imale nekoga tko bi ih redovito posjećivao i pomogao im, bilo članovi obitelji, susjedi i prijatelji ili dje­latnici u lokalnoj zajednici", dodaje soci- ologinja i zaključuje:

     „Ovo je još jedna u nizu poruka koja nam govori kako je krajnje vrijeme da zaustavimo taj negativan smjer kojim društvo ide i da pokušamo biti što je više moguće empatični, pomagati jedni drugima i zajednički tražiti rješenja za sve probleme na koje ovo društvo nai­lazi. Ne učinimo li to sada, bojimo se da ćemo u budućnosti žaliti".

     I doista, ovi jezivi slučajevi trebaju biti upozorenje svima nama da obrati­mo više pozornosti i njegujemo dobre odnose s našim prvim susjedima, pogo­tovo ako su stari i nemaju nikog, kako bi se ovakve mučne situacije izbjegle u budućnosti.

Igor Knežević