UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

ZAŠTO ŠUTI MINISTARSTVO PRAVOSUĐA?

Pod hitno ukinuti ugovore o dosmrtnom uzdržavanju

 

     Branka F. došla je u Pravno savjetova­lište SUH-a moliti za savjet kako da joj pomognemo da ode u dom. U razgovoru s njom ispostavilo se da je pri­je par godina potpisala ugovor o dosmrt­nom uzdržavanju s vlasnicima u među­vremenu zatvorenog obiteljskog doma za starije i nemoćne. Odmah po potpi­sivanju ugovora novi vlasnici su prodali njezinu kuću, a nju strpali u garažu u dvo­rištu, gdje je zimi vlažno i hladno, a ljeti zagušljivo i prevruće. Našim pravnicima Branka je rekla kako bi htjela ići u dom, ali su joj u domu rekli da ne može biti primljena zato što je potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. I što sada?

     U samom ugovoru su se davatelji uzdržavanja obvezali na puno doživot­no uzdržavanje Branke, a ukoliko ona želi, morali su joj osigurati i smještaj u društvenom domu. Nažalost, uzdržava- telji koji joj donose kao psu u pasju ku­ćicu tri skromna obroka dnevno, odbili su joj financirati smještaj u dom, a nje­na mirovina nije za to dovoljna.   Branka tako nema kuda, očajna je i ostavljena. Pravnici SUH-a poslali su dva dopisa uzdržavateljima i zatražili da se primijeni rješenje iz ugovora da se Branku smjesti u društveni dom, no oni na to nisu od­govorili niti su se telefonski javili. No, zato su zaprijetili Branki da, ukoliko još ikad pozove nekog u goste, da će ju iz­baciti iz te garaže. Od tada Branka više ne dolazi u SUH, očito od straha da ne izgubi i garažu...

     Ovo je samo jedan od brojnih slu­čajeva prijevara starijih osoba zbog ko­jih su Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske uputili 8. siječnja 2020. Ministarstvu pravosuđa RH inicijativu kojom traže da se konačno ukine institut dosmrtnog uzdržavanja kao jedan od najprjepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima, jer pre­ma istraživanjima više od 80 posto sta­rijih osoba koje ga potpisuju ne znaju razliku između tog i ugovora o doživot­nom uzdržavanju te stoga u trenutku potpisivanja gube svu imovinu.

     SUH je već desetak puta poslao ovu inicijativu, koju su podržali i Pučka pravobraniteljica i Ministarstvo za demo­grafiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, no zasad se još nije ništa pokrenulo po tom pitanju. I sada opet: Ministarstvu koje je gluho, slijepo i ne čuje krik pre­varenih.

Hitno uvesti registar

     Također, u inicijativi je zatraženo i da se postojeći institut ugovora o doži­votnom uzdržavanju donormira predlo­ženim izmjenama Zakona o obveznim odnosima te da se hitno uvede registar potpisanih ugovora, kako bi se izbjeglo lešinarenje i zanemarivanje starijih oso­ba, jer bi se uvidom u registar vidjelo koliko je takvih ugo­vora već potpisao potencijalni uzdržavatelj.

     S obzirom da mnogi davatelji uz­državanja imaju više sklopljenih ugovo­ra pretvarajući to u svojevrsno zani­manje, a na štetu kvalitete pružanja usluge uzdržavanja primatelja uzdrža­vanja, u inicijativi se predviđa zakonska izmjena koja bi pot­pisivanje takvih ugovora o uzdržavanju ograničila na dva aktivna ugovora po uzdržavatelju.

     Kako bi se spriječile brojne zlopora­be ugovora o doživotnom uzdržavanju predloženo je da Centar za socijalnu skrb daje svoje prethodno neobavezno mišljenje za sklapanje ugovora. Ovlašte­na osoba, sudac ili javni bilježnik, bili bi dužni prije ovjere ugovora utvrditi je li priloženo mišljenje obveznog savjetova­nja nadležnog Centra za socijalnu skrb, pod prijetnjom ništavosti ugovora.

Prednost pri rješavanju

     Inicijativom se traži i da osoba koja želi sklopiti ugovor o doživotnom uzdr­žavanju u statusu davatelja uzdržavanja mora biti vjerodostojna, odnosno da ne smije biti kažnjavana za određena ka­znena djela (protiv života i tijela te imo­vine) što bi upućivalo na mogućnost či­njenja kaznenih djela prema primatelju uzdržavanja.

     Ono što je posebno naglašeno u inicijativi je zahtjev da sudski sporovi vezani za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju moraju zbog svoje prirode - životna dob primatelja uzdržavanja - imati prednost pri rješavanju sporova. To je važno zato što se nerijetko događa da primatelj uzdržavanja umre prije okon­čanja postupka, a tek njihovim nasljed­nicima ostaje mogućnost da spor nasta­ve sa slabim izgledima da spor dobiju, jer u pravilu ne raspolažu s dokazima kojima su raspolagali primatelji uzdrža­vanja. Inicijativom se tako traži da sud sazove prvo ročište u roku od 15 dana te donese presudu u roku od 6 mjeseci, ra­čunajući od dana podnošenja tužbe za raskid ugovora.

Igor Knežević

 

 

KOMENTARI S FACEBOOKA

 

Kakvo srce imaju ti ljudi?

 

     Brojni pratitelji naše tematske Facebook stranice „Pokret protiv siromaštva starijih osoba", prokomentirali su prije­vare s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Tako je Ankica Kuljanac napisala kakvo srce mora imati čovjek da nešto napravi starim i nemoćnim lju­dima. Ziad Drndić je napisao da ne zna što čeka ova Vlada i zašto ne mijenja zakon, dodajući da se stari ljudi pljačkaju uz blagoslov države. Vinko Birkić je pak napisao kako su jadni oni koje bližnji ne gledaju niti paze, a kad umru svi traže neka svoja prava zato što su u rodu, a dok je trebalo pomagati nije ih bilo briga.

 

     Marija Pučić je upitala zašto taj zakon ne ukine onaj tko ga je do­nio i kako država može dozvoliti da ljudi ne mogu u miru dočekati svoj kraj, nazivajući to sramotnim. Jasminka Mujčin je mišljenja kako ovakve vrste zloporabe starijih i nemoćnih nema nigdje, nego kod nas. Nevenka Šimičević poručuje da sve varalice treba odmah uhi­titi, a stariji ljudi su jako lakovjerni jer su željni zaštite, što je potpuno prirodno.