UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

ZAŠTO ŠUTI MINISTARSTVO PRAVOSUĐA?

Pod hitno ukinuti ugovore o dosmrtnom uzdržavanju

 

     Branka F. došla je u Pravno savjetova­lište SUH-a moliti za savjet kako da joj pomognemo da ode u dom. U razgovoru s njom ispostavilo se da je pri­je par godina potpisala ugovor o dosmrt­nom uzdržavanju s vlasnicima u među­vremenu zatvorenog obiteljskog doma za starije i nemoćne. Odmah po potpi­sivanju ugovora novi vlasnici su prodali njezinu kuću, a nju strpali u garažu u dvo­rištu, gdje je zimi vlažno i hladno, a ljeti zagušljivo i prevruće. Našim pravnicima Branka je rekla kako bi htjela ići u dom, ali su joj u domu rekli da ne može biti primljena zato što je potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. I što sada?

     U samom ugovoru su se davatelji uzdržavanja obvezali na puno doživot­no uzdržavanje Branke, a ukoliko ona želi, morali su joj osigurati i smještaj u društvenom domu. Nažalost, uzdržava- telji koji joj donose kao psu u pasju ku­ćicu tri skromna obroka dnevno, odbili su joj financirati smještaj u dom, a nje­na mirovina nije za to dovoljna.   Branka tako nema kuda, očajna je i ostavljena. Pravnici SUH-a poslali su dva dopisa uzdržavateljima i zatražili da se primijeni rješenje iz ugovora da se Branku smjesti u društveni dom, no oni na to nisu od­govorili niti su se telefonski javili. No, zato su zaprijetili Branki da, ukoliko još ikad pozove nekog u goste, da će ju iz­baciti iz te garaže. Od tada Branka više ne dolazi u SUH, očito od straha da ne izgubi i garažu...

     Ovo je samo jedan od brojnih slu­čajeva prijevara starijih osoba zbog ko­jih su Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske uputili 8. siječnja 2020. Ministarstvu pravosuđa RH inicijativu kojom traže da se konačno ukine institut dosmrtnog uzdržavanja kao jedan od najprjepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima, jer pre­ma istraživanjima više od 80 posto sta­rijih osoba koje ga potpisuju ne znaju razliku između tog i ugovora o doživot­nom uzdržavanju te stoga u trenutku potpisivanja gube svu imovinu.

     SUH je već desetak puta poslao ovu inicijativu, koju su podržali i Pučka pravobraniteljica i Ministarstvo za demo­grafiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, no zasad se još nije ništa pokrenulo po tom pitanju. I sada opet: Ministarstvu koje je gluho, slijepo i ne čuje krik pre­varenih.

Hitno uvesti registar

     Također, u inicijativi je zatraženo i da se postojeći institut ugovora o doži­votnom uzdržavanju donormira predlo­ženim izmjenama Zakona o obveznim odnosima te da se hitno uvede registar potpisanih ugovora, kako bi se izbjeglo lešinarenje i zanemarivanje starijih oso­ba, jer bi se uvidom u registar vidjelo koliko je takvih ugo­vora već potpisao potencijalni uzdržavatelj.

     S obzirom da mnogi davatelji uz­državanja imaju više sklopljenih ugovo­ra pretvarajući to u svojevrsno zani­manje, a na štetu kvalitete pružanja usluge uzdržavanja primatelja uzdrža­vanja, u inicijativi se predviđa zakonska izmjena koja bi pot­pisivanje takvih ugovora o uzdržavanju ograničila na dva aktivna ugovora po uzdržavatelju.

     Kako bi se spriječile brojne zlopora­be ugovora o doživotnom uzdržavanju predloženo je da Centar za socijalnu skrb daje svoje prethodno neobavezno mišljenje za sklapanje ugovora. Ovlašte­na osoba, sudac ili javni bilježnik, bili bi dužni prije ovjere ugovora utvrditi je li priloženo mišljenje obveznog savjetova­nja nadležnog Centra za socijalnu skrb, pod prijetnjom ništavosti ugovora.

Prednost pri rješavanju

     Inicijativom se traži i da osoba koja želi sklopiti ugovor o doživotnom uzdr­žavanju u statusu davatelja uzdržavanja mora biti vjerodostojna, odnosno da ne smije biti kažnjavana za određena ka­znena djela (protiv života i tijela te imo­vine) što bi upućivalo na mogućnost či­njenja kaznenih djela prema primatelju uzdržavanja.

     Ono što je posebno naglašeno u inicijativi je zahtjev da sudski sporovi vezani za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju moraju zbog svoje prirode - životna dob primatelja uzdržavanja - imati prednost pri rješavanju sporova. To je važno zato što se nerijetko događa da primatelj uzdržavanja umre prije okon­čanja postupka, a tek njihovim nasljed­nicima ostaje mogućnost da spor nasta­ve sa slabim izgledima da spor dobiju, jer u pravilu ne raspolažu s dokazima kojima su raspolagali primatelji uzdrža­vanja. Inicijativom se tako traži da sud sazove prvo ročište u roku od 15 dana te donese presudu u roku od 6 mjeseci, ra­čunajući od dana podnošenja tužbe za raskid ugovora.

Igor Knežević

 

 

KOMENTARI S FACEBOOKA

 

Kakvo srce imaju ti ljudi?

 

     Brojni pratitelji naše tematske Facebook stranice „Pokret protiv siromaštva starijih osoba", prokomentirali su prije­vare s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Tako je Ankica Kuljanac napisala kakvo srce mora imati čovjek da nešto napravi starim i nemoćnim lju­dima. Ziad Drndić je napisao da ne zna što čeka ova Vlada i zašto ne mijenja zakon, dodajući da se stari ljudi pljačkaju uz blagoslov države. Vinko Birkić je pak napisao kako su jadni oni koje bližnji ne gledaju niti paze, a kad umru svi traže neka svoja prava zato što su u rodu, a dok je trebalo pomagati nije ih bilo briga.

 

     Marija Pučić je upitala zašto taj zakon ne ukine onaj tko ga je do­nio i kako država može dozvoliti da ljudi ne mogu u miru dočekati svoj kraj, nazivajući to sramotnim. Jasminka Mujčin je mišljenja kako ovakve vrste zloporabe starijih i nemoćnih nema nigdje, nego kod nas. Nevenka Šimičević poručuje da sve varalice treba odmah uhi­titi, a stariji ljudi su jako lakovjerni jer su željni zaštite, što je potpuno prirodno.