UVODNA RIJEČ
Pandemijska škola etike
Piše: Jasna A. Petrović
Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jednoobrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, nastoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?
Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.
No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriterije društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice zadužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.
Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vrijednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživljavanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?
Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na granice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.
Web stranice naših podružnica
NAĐI SVOJ RAZLOG ZA ŽIVLJENJE
Otkrivena tajna uspješnog starenja
Stari ljudi gube pamćenje, sluh, apetit i štošta drugo. Da li se svi ovi gubici moraju obavezno dogoditi? Da li biti star istovremeno znači i biti senilan? Da li se proces starenja može kontrolirati, usporavati ili čak zaustaviti? Da li je očekivana duljina života genetski odlučena ili može biti produžena i iznad 110 godina? Znanstvena disciplina koja proučava proces starenja - gerontologija - pokušava odgovoriti na ta pitanja. Starenje je danas predmet intenzivnog istraživanja u mnogim velikim znanstvenim centrima, gdje istraživači lome pretpostavke i otkrivaju iznenađujuće mogućnosti.
Tako, na primjer, danas znamo da senilnost nije rezultat normalnog starenja, nego rezultat bolesti. Prema sadašnjem znanju, 85 posto ljudi starijih od 65 godina prolazi kroz relativno blage promjene u koje su uključeni: usporenje reakcija, određena oštećenja u pamćenju nedavnih događaja, otežano učenje itd. Međutim, vjerojatno samo oko 15 posto starijih je zahvaćeno određenim stupnjem senilne demencije, što znači ozbiljan gubitak pamćenja, dezorijentacije u vremenu i prostoru ili čak neprepoznavanje prijatelja i rođaka.
Kemija iza senilnosti
Senilna demencija može obuhvatiti i Alzheimerovu bolest, moždanu aterosklerozu i druga različita oboljenja. Utvrđeno je da ljudima koji boluju od Alzheimerove bolesti nedostaje i 90 posto jednog enzima potrebnog za sintezu acetilholina, inače potrebnog za održavanje normalnog pamćenja. Znanstvenici tragaju za supstancom koja bi u organizmu mogla nadomjestiti manjak tog enzima ili acetilholina.
Kada je u pitanju tjelesna težina i dužina života, u Američkom gerontološkom istraživačkom centru su došli do zaključka da neznatno povećanje tjelesne težine iznad idealne ne povećava ukupnu smrtnost među starijim ljudima. To je nešto što se donekle razlikuje od naših dosadašnjih shvaćanja iz tog područja. U istom centru obavljeno je i niz studija kojima je bio cilj utvrditi efekte fizičkih vježbi (npr. laganog, programiranog trčanja, jogginga i drugih tjelovježbi).
Prije se smatralo da se briga prema starijim osobama izražava time da im se osigura što više mirovanja, život bez zamora i napora. Danas znamo da umjerena tjelovježba može znatno usporiti proces starenja. Danas se uvodi re- kreativno trčkaranje i u domove za starije osobe. Stručnjaci običavaju kazati da će dobra fizička spremnost osigurati "više godina vašem životu i više života vašim godinama". Umjereni, lagani jogging kod starijih i starih ljudi poboljšava pamćenje, jača pažnju, sposobnost koncentracije, povećava njihov interes za život sredine, a time oni postaju i uravnoteženiji.
Život bez stresa ne postoji
Svakako da mentalni faktori, naročito sposobnost prevladavanja stresa, imaju učinka na dužinu života. Međutim, valja imati na umu da, prvo, život bez stresa praktički nije moguć, a drugo, stres ne znači uvijek nešto opasno i nezdravo. Uslijed stresa oboljet će čovjek samo ako je stres povezan s osjećajem neugode (iscrpljenost, briga, prisila, jad). Gubitak "normalnog stresa" može također imati za posljedicu bolest. Primjerice, umirovljenik, ubrzo nakon odlaska u mirovinu, pretrpi srčani infarkt. Najveći je stres - nerad.
Znanstveni direktor jednog američkog nacionalnog instituta za proučavanje starenja kaže: "Uvjeren sam da imati razloga za življenje je vjerojatno najvažniji pratilac uspješnog starenja". On je s tim vjerojatno sve kazao.
dr. Ivo Belan