UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    

NAĐI SVOJ RAZLOG ZA ŽIVLJENJE

Otkrivena tajna uspješnog starenja

 

     Stari ljudi gube pamćenje, sluh, apetit i štošta drugo. Da li se svi ovi gubici moraju obavezno dogoditi? Da li biti star istovremeno znači i biti senilan? Da li se proces starenja može kontrolirati, usporavati ili čak zaustaviti? Da li je očekivana duljina života genetski odlučena ili može biti produžena i iznad 110 godina?    Znanstvena disciplina koja proučava proces starenja - gerontologija - pokušava odgo­voriti na ta pitanja. Starenje je danas predmet intenzivnog istraživanja u mnogim velikim znanstvenim centrima, gdje istraživači lome pretpostavke i otkrivaju iznenađujuće mo­gućnosti.

     Tako, na primjer, danas znamo da senilnost nije rezultat normalnog starenja, nego rezultat bolesti. Prema sadaš­njem znanju, 85 posto ljudi starijih od 65 godina prolazi kroz relativno blage promjene u koje su uključeni: uspore­nje reakcija, određena oštećenja u pamćenju nedavnih do­gađaja, otežano učenje itd. Međutim, vjerojatno samo oko 15 posto starijih je zahvaćeno određenim stupnjem senilne demencije, što znači ozbiljan gubitak pamćenja, dezorijen­tacije u vremenu i prostoru ili čak neprepoznavanje prija­telja i rođaka.

Kemija iza senilnosti

     Senilna demencija može obuhvatiti i Alzheimerovu bolest, moždanu aterosklerozu i druga različita oboljenja. Utvrđeno je da ljudima koji boluju od Alzheimerove bolesti nedostaje i 90 posto jednog enzima potrebnog za sintezu acetilholina, inače potrebnog za održavanje normalnog pamćenja. Znanstvenici tragaju za supstancom koja bi u organizmu mogla nadomjestiti manjak tog enzima ili ace­tilholina.

     Kada je u pitanju tjelesna težina i dužina života, u Ame­ričkom gerontološkom istraživačkom centru su došli do zaključka da neznatno povećanje tjelesne težine iznad ide­alne ne povećava ukupnu smrtnost među starijim ljudima. To je nešto što se donekle razlikuje od naših dosadašnjih shvaćanja iz tog područja. U istom centru obavljeno je i niz studija kojima je bio cilj utvrditi efekte fizičkih vježbi (npr. laganog, programiranog trčanja, jogginga i drugih tjelo­vježbi).

     Prije se smatralo da se briga prema starijim osobama izražava time da im se osigura što više mirovanja, život bez zamora i napora. Danas znamo da umjerena tjelovježba može znatno usporiti proces starenja. Danas se uvodi re- kreativno trčkaranje i u domove za starije osobe. Stručnjaci običavaju kazati da će dobra fizička spremnost osigurati "više godina vašem životu i više života vašim godinama". Umjereni, lagani jogging kod starijih i starih ljudi pobolj­šava pamćenje, jača pažnju, sposobnost koncentracije, po­većava njihov interes za život sredine, a time oni postaju i uravnoteženiji.

Život bez stresa ne postoji

     Svakako da mentalni faktori, naročito sposobnost pre­vladavanja stresa, imaju učinka na dužinu života. Međutim, valja imati na umu da, prvo, život bez stresa praktički nije moguć, a drugo, stres ne znači uvijek nešto opasno i nez­dravo. Uslijed stresa oboljet će čovjek samo ako je stres po­vezan s osjećajem neugode (iscrpljenost, briga, prisila, jad). Gubitak "normalnog stresa" može također imati za poslje­dicu bolest. Primjerice, umirovljenik, ubrzo nakon odlaska u mirovinu, pretrpi srčani infarkt. Najveći je stres - nerad.

     Znanstveni direktor jednog američkog nacionalnog in­stituta za proučavanje starenja kaže: "Uvjeren sam da imati razloga za življenje je vjerojatno najvažniji pratilac uspješ­nog starenja". On je s tim vjerojatno sve kazao.

dr. Ivo Belan