UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

UMAG SVIMA ZA PRIMJER

Grad koji najbolje skrbi za umirovljenike

     Malo je gradova i općina u Hrvat­skoj koji pomažu svojim umi­rovljenicima. No, jedan svijetli primjer definitivno je Umag, grad koji se može pohvaliti doista širokim spektrom brige o umirovljenicima. Jedinstvenim programom „Pogodnosti i skrb za umi­rovljenike grada Umaga" taj je grad postao vodeći u državi po pitanju uvje­ta, pogodnosti i skrbi za umirovljenike. Kako je kazao gradonačelnik Vili Bassanese, stvoren je paket mjera i pogodno­sti koje su rezultat dugogodišnjeg rada, promišljanja i socijalne osjetljivosti.

 

Najviše božićnice

     Za početak moramo istaknuti božić­nice koje su u Umagu iznosile od 1.000 do 4.000 kuna, ovisno o visini mirovine. Najviši iznos primili su oni s mirovinom nižom od tisuću kuna, a najniži oni s mi­rovinama od dvije do dvije i pol tisuće. Riječ je o apsolutno rekordnom iznosu u Hrvatskoj, jer primjerice preostalih šezdesetak gradova i općina podijelili su božićnice u iznosu od 100 do 400 kuna, dakle deset puta manje. Osim visine pri­manja, uvjet je i da umirovljenik živi naj­manje pet godina u Umagu.

     Eto i drugih pogodnosti. Umirovlje­nici s prebivalištem u tom gradu mogu se svih 365 dana u godini besplatno par­kirati na središnjem parkingu grada koji se nalazi u samom centru, u neposred­noj blizini tržnice, ribarnice, robne kuće, Doma zdravlja, trgovina.Svim umaškim umirovljenicima koji od socijalne skrbi primaju zajamčenu minimalnu naknadu sufinanciraju se troškovi sta­novanja, i to najamnina, komunalna na­knada, električna energija, plin, grijanje, voda, odvodnja, pričuva za održavanje zajedničkih dijelova stambenih zgrada i drugi troškovi.

     Korisnici koji se griju na drva, mogu ostvariti pravo na naknadu za podmi­renje troškova ogrjeva. U slučaju da zbog trenutnih materijalnih teškoća ili uslijed nepogode umirovljenici nisu u mogućnosti podmiriti osnovne životne potrebe, Umag osigurava jednokratnu novčanu pomoć. Godišnje se tako umi­rovljenicima isplati oko 250.000 kuna.

Adino veliko srce

     Takva opća atmosfera humanosti i socijalne osjetljivosti utjecala je i na dru­ge. Koliko veliko srce ima pokazala je i terapeutkinja Ada Aleksić, zahvaljujući čijem volonterskom radu svi onkološki bolesnici u postoperativnoj fazi ostvaru­ju mogućnost potpuno besplatne tera­pije limfne drenaže. Osim same terapije, pacijenti mogu dobiti i korisne savjete o nabavci potrebnih ortopedskih poma­gala (elastične čarape, grudnjaci i sl.). U iznimnim situacijama grad može osigu­rati uslugu sanitetskog prijevoza umi­rovljenicima i nemoćnima.

     U Hrvatskoj je najveći problem za umirovljenike nedostatak kapaciteta i dugogodišnje liste čekanja za smještaj u domove za umirovljenike. Grad Umag je zbog toga, kao jedan od tek tri gra­da u zemlji, svojim vlastitim sredstvima izgradio Dom za umirovljenike „Atilio Gamboc". Što se tiče troškova smještaja, Umag ih sufinancira u rasponu od 10 do 50 posto, ovisno o visini primanja umi­rovljenika, dok u slučaju kada umirovlje­nici sklope s gradom ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, tada u zamjenu za nekretninu grad u potpunosti financira smještaj u domu.

     Svaki umirovljenik koji udovoljava kriterijima ima osiguran jedan obrok dnevno u pučkoj kuhinji u Domu „Atilio Gamboc", ili mu se isti može dostaviti kući na trošak Grada. Grad osigurava i usluge kućanskih poslova za one umi­rovljenike za koje se nema tko brinuti. U lokalnom visokom učilištu organiziraju se razne aktivnosti koje omogućavaju aktivno učenje, poticanje kre­ativnosti, a grad s 80 posto iznosa sufinanci­ra tečajeve informatike, stranih jezika, plesne radionice i slično.

     Za kraj možemo samo zaključiti kako je, za razliku od ostatka Hr­vatske, doista lijepo biti umirovljenik u Umagu.

Igor Knežević