UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Prim.mr.sc. Egidio Ćepulić, predsjednik Hrvatske udruge prijatelja hospicija

Političare ne zanima dostojanstveno umiranje

 

Često se zamjenjuju pojmovi palijativne skrbi i hospicija. Možete li nam objasniti razliku?

     Hospicij je ustanova u koju se smještaju pacijenti s nepovoljnom prognozom odnosno kojima klasična medicina više ne može izli­ječiti smrtonosnu bolest, no kojima se može pružiti mogućnost dostojanstve­nog provođenja ostatka života i pravo na dostojan­stveno umiranje.

     U hospiciju se ne pruža mogućnost ubrzavanja smrti niti davanje lijekova koji će us­poriti umiranje, nego smrt treba dočekati prirodnim putem uz smirivanje nepoželjnih simptoma kao što su bol, nemir, tjeskoba, psihičke poteškoće, visoka temperatura, probavne smetnje i sl. U tom smislu uloga hospicija se isprepliće s palija­tivnom skrbi za bolesnika.

     Palijativna skrb je oblik medicinskog zbrinjavanja osoba koje boluju od neizlječivih bolesti i kojima treba pružiti takvu pažnju i brigu koja će im omogućiti život oslobođen boli i drugih simptoma, a istovremeno im pruža i moguću medi­cinsku skrb (npr. zračenje metastaza u kostima koje uzrokuju nesnosne bolove i sl. ) te psihološku, duhovnu i socijalnu po­dršku.

     U djelovanju palijativne skrbi značajnu ulogu osim liječni­ka imaju i medicinske sestre, fizioterapeuti, ali i drugi profili djelatnika kao npr. socijalni radnici, psiholozi, dušobrižnici. U toj drugoj skupini nemedicinskih sudionika svakako su i vo­lonteri koji posjećuju bolesne te im kroz konverzaciju i poma­ganje u nekim jednostavnim životnim aktivnostima i potreba­ma omogućavaju i informiranje o situaciji u društvu i svijetu tako da se pacijenti ne osjećaju izoliranima od svega.

Entuzijazam i obećanja

Vaša prethodnica dr. Anica Jušić je 1999. godine osnovala vašu udrugu. Prošlo je točno 20 godina. S koliko zadovoljstva možete sagledati taj dugi put?

     Točno, u Hrvatskoj je započet pokret vezan uz palijativnu skrb i hospicij prije više od 20 godina. U početnim godina­ma vladao je veliki entuzijazam te se o problemu hospicija i palijativne skrbi mnogo pisalo, pričalo na televiziji i radiju, održavali su se simpoziji, uspostavila se aktivnost kroz hospicijske kućne posjete - sve je to podizalo svijest društva o potrebi izuzetne brige za neizlječivo bolesne pacijente.

     Održavale su se predstave i koncerti povodom Svjetskog dana hospicija i palijativne skrbi (druga subota u listopadu), u Zagrebu smo čak imenovali i naš hospicij (Sv. Luka), a uspjelo nam je i u Zakon o zdravstvenoj zaštiti prvi put ubaciti i po­jam palijativne medicine 2003. godine, no odjednom je sve zastalo.

     Gradonačelnik Bandić je u jednoj od svojih predizbornih kampanja početkom ovog stoljeća obećavao gradnju hos­picija no i to je odjednom „zaspalo" i zaboravilo se. Dakako, s takvim razvojem situacije mi u Udruzi ne možemo biti za­dovoljni, tim prije što se zaista ništa ozbiljno u proteklih 20 godina po pitanju izgradnje hospicija nije dogodilo.     Moram, ipak, napomenuti da je Grad Zagreb u jednom času odobrio sredstva za kupnju zemljišta no, prema mojim informacijama, to nije ostvareno.

Poznato je da u Hrvatskoj službeno postoji samo je­dan hospicij - u Rijeci, i to u partnerstvu lokalne zajednice i Crkve. Kako to komentirate?

     Oni koji vode ovu državu, naši političari, uvijek su nalazili načina da svoje bližnje neizlječivo bolesne preko svojih„veza" rješavaju na najbolji mogući način - najčešće u bolnicama do smrti. Ostali građani morali su se za svoje bližnje snalaziti kako su mogli i znali, pri čemu su mnogi htjeli smjestiti ih u neku ustanovu u kojoj bi im se pružila zadovoljavajuća medicinska skrb, ali to nisu uspjeli.

     Nažalost, za sada egzistira jedina takva prava ustanova hospicijskog karaktera u Rijeci koja je osnovana uz suradnju Crkve, grada Rijeke i Županije. U osnivanju je i hospicij u Puli, također uz potporu Crkve. Potrebe za hospicijem prisutne su i u svim većim gradovima u Republici Hrvatskoj, u Splitu, Osi­jeku, Brodu, Zadru, Dubrovniku itd. Dakako, broj kreveta u tim gradovima trebao bi biti znatno manji nego u Zagrebu.

Političare to ne zanima

Kako je očito sve zastalo, jeste li poduzeli barem ne­što u Zagrebu?

     U ime Hrvatske udruga prijatelja hospicija bili smo na raz­govorima i s crkvenim predstavnicima u Zagrebu i s predstav­nicima grada Zagreba, obišli smo nekoliko lokacija na kojima postoje neiskorištene ili ne do kraja izgrađene zgrade, ali nije se uspjelo riješiti ništa, jer interesa političara za hospicij nije bilo.

     Novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji je dobro promovi­rao palijativnu skrb, a koja bi se trebala provoditi u bolnicama, nije još zaživio, tako da, primjerice, u Zagrebu danas raspola­žemo samo sa devet palijativnih (hospicijskih) kreveta u bolni­ci u Rockefellerovoj, što niti izdaleka nije dovoljno za potrebe grada (naša je procjena da bi trebalo ukupno imati najmanje 40 kreveta).

     Postojala je inicijativa župnika gospodina Cindorija iz Raki- tja za gradnju hospicija, no i ta je inicijativa zastala. U principu Crkva je zainteresirana za pomaganje siromašnima i bolesni­ma pa, iako i u Zagrebu raspolaže brojnim prostorima, bez interesa i podrške politike ostvarenje hospicija preko Crkve ispada nemoguća misija. Stoga je naša    Udruga uz podršku nekih pojedinaca odlučila u jesen ponovno pokrenuti promo­tivne aktivnosti kojima bi građane upoznavali s potrebama  brojnih bolesnika i njihovih obitelji te na taj način stimulirali i političare da se pokrenu aktivnosti za gradnju hospicija ili do­djelu odgovarajućeg već izgrađenog prostora za ostvarenje hospicijske skrbi u Zagrebu.

Bogati se snađu

Funkciju palijativne skrbi sve više obavljaju i župa­nijski i privatni domovi umirovljenika, prvi na stacionar­nim odjelima koji su postali prava umirališta, a privatni uz vrlo visoke naknade omogućavaju dostojanstvenije umi­ranje. Kako to komentirate i kakav model biste preporuči­li?

     Točno je da danas ulogu hospicija donekle preuzimaju do­movi za umirovljenike, no u mnogima uvjeti nisu ni približno onakvi kakvi bi trebali biti u hospiciju. U nekima od tih domo­va uvjeti su dobri, no u većini mnogo toga nedostaje da bi ti teški pacijenti imali optimalnu njegu i zdravstvenu skrb.

     Dakako, oni bogatiji građani snalaze se u boljim domovi­ma koji su i dosta skupi, dok prosječni građanin to nije u sta­nju te je stoga nužnost da se omogući boravak u hospicijskoj ustanovi. Kako? Tako da se utvrdi broj stanovnika i broj neiz­lječivih (godišnje) po županijama te odredi da županija mora osigurati prostor (ne u domu zdravlja), ali i izučeni kadar koji će bolesnicima biti na raspolaganju.

Zanimljivo je da se uglavnom zagovara i propisuje odgovornost potomaka za starije osobe, iako je poznato da je na stotine tisuća mladih iselilo, da su i unutarnjim migra­cijama mnoge starije osobe ostale napuštene, zanemarene i marginalizirane. Kako to riješiti?

     Mnogi danas upozoravaju kako su tisuće mladih napustile ovu zemlju i svoje roditelje ili bližu rodbinu ostavile na brizi državi. To je s ljudske strane, ali i ekonomske, krajnje nekorek­tno kako prema bližnjima, tako i prema društvu u cjelini. Ti isti mladi ljudi očekuju da im roditelji ili rodbina ostavi neku svoju imovinu, a da oni nemaju nikakvu brigu o njihovom zdrav­stvenom stanju. Smatram da bi to trebalo i zakonski riješiti na način da se iz imovine naplaćuje boravak u hospiciju.

Volonterstvu odzvonilo

Vaša Hrvatska udruga prijatelja hospicija ima dekla­rativnu potporu Ministarstva zdravstva, no ona je osnivač jedinog Regionalnog hospicijskog centra, a rad mu je po­glavito utemeljen na volonterskom radu. Je li to ispravan model?

     Svojevremeno je u našoj Udruzi došlo do ozbiljnih ra­sprava trebaju li u hospiciju biti uglavnom volonteri različitih profesija ili pak profesionalci. Prilikom osnivanja Udruge ideja vodilja je bila da, kao u Engleskoj, djelatnost hospicija mogu nositi volonteri.

     Smatram da je u današnje vrijeme iluzorno misliti da će netko raditi svoj profesionalni posao volonterski - to je mogla biti misao vodilja prije 40-50 godina, no danas je jasno da za takav ozbiljan posao ljudi moraju biti i plaćeni. To, pak, zahtije­va i dogovor sa zdravstvenim sustavom u RH, ali i županijskim vladajućim strukturama koje bi morale osigurati, uz prostor, i plaćanje zdravstvenih i drugih djelatnika u hospiciju. Nadam se da će stvari ubrzo krenuti u tom smjeru.

Jasna A. Petrović