UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

LABIRINT PRODULJENJA VOZAČKE DOZVOLE

Ogulila me medicina rada za 587 kuna!

 

     „Produžiti vozačku dozvolu trebao bi biti jednostavan postu­pak, iako nije uvijek tako. Sjetila sam se ministrice koja je vozila tri godine bez dozvole, sve dok nije izazvala prometnu nesreću. Vjerojatno joj se nije dalo ići po liječničko uvjerenje i na MUP. No, običnim građanima privilegij da voze bez dozvole nije dan, već je to kažnjivo pa sam se informirala kakav je postupak. Na MUP- su me ljubazno uputili da sa sobom ponesem uvjerenje liječnika opće prakse i potvrdu medicine rada ako u dozvoli imam upisano kakvo ograničenje, zatim kupim biljege i uputim se k njima.

     Moja mi je liječnica napisala uvjerenje o sposobnosti uprav­ljanja vozilom, ali na prepreku sam naišla na medicini rada. Tamo sam očekivala da me upute samo na okulistički pregled jer imam ograničenje zbog nošenja naočala. Ali, zapelo je na dijabetesu. Naime, na uvjerenju moje doktorice opće prakse stoji da imam  dijabetes tipa 2 (kao i trećina vozača moje dobi). Zbog toga me je liječnica medicine rada prvo uputila na psihološko testiranje (?) i sama me pregledala (?), iako za vozače starije od 65 godina opći pregled nije obavezan.

     Zatim me zatražila nalaze od dijabetologa. Kako nalaze nisam imala kod sebe jer nisam niti znala da ću ih trebati, pitala sam zar uvjerenje moje doktorice nije dovoljno. Ne, ona se sama željela uvjeriti u moje nalaze. Mogu li ih poslati internetom, pitala sam pogrešno misleći da bi to trebalo biti normalno. Ne, trebam bol­ničke nalaze na papiru, bila je odlučna. Pa odite doma po njih, vi­dim da ne stanujete daleko - dodala je. Nije mi preostalo drugo pa je nakon uvida u bolničke nalaze i okulističkog pregleda, zbog dijabetesa produžila dozvolu na četiri godine.

     Dok sam plaćala 437 kuna (plus 150 kod okulista) pitala sam se što sam ustvari platila i zašto. Platila sam da bi liječnica koja nije moja i ne poznaje dobro moju situaciju, a k tome nije ni stručna (naime, stručnjakinja je medicine rada, a ne dijabetolog), procije­nila moju zdravstvenu sposobnost. Naime, ona o mom dijabetesu može suditi samo na osnovi dijabetoloških nalaza, zato sam mo­rala po njih. Dakle, u potpuno je istoj situaciji kao i moja liječnica opće prakse koja je u prednosti jer poznaje cijelu povijest svih bolesti godinama unazad i redovno me prati pa je sigurno kom­petentnija za mišljenje o mojoj sposobnosti upravljanja vozilom.

     Drugo je pitanje je li ona možda pogriješila kad je navela di­jabetes, treba li ga navoditi ako ta bolest ne predstavlja problem odnosno dobro je regulirana. Jedno je sigurno, ja sam platila li­ječnici medicine rada da pročita moje nalaze! I još se uz to po­našala nepristojno i neprimjereno javnom servisu građana, što liječnici jesu.

     Dobro je da nisu uveli plaćeni pregled za sve vozače starije od 67 godina, s obzirom na to da je prosječna mirovina u ovoj zemlji 2407 kuna. Ali to se nije dogodilo bez velikih polemika i uvjerava­nja s jedne i druge strane. Tako je na primjer Josip Mataija, voditelj Službe sigurnosti cestovnog prometa MUP-a, iznio alarmantan podatak da su stariji vozači krivi za 70 posto prometnih nesreća u kojima sudjeluju. Doduše, ne bi se to reklo prema vijestima iz me­dija.      Koliko smo puta pročitali kako je pijani mladić usmrtio jednu, dvije, tri osobe na cesti, na pločniku ili na pješačkom prijelazu? Svaki treći poginuli u prometu nastradao je zbog alkohola.

     Teško da su ih pogazili pijani starci, a kamoli pijani dijabetiča­ri. Naime, ono što Mataija nije naveo jest da stariji od 65 godina sudjeluju u tek osam do deset posto svih nesreća, dok vrlo mladi i mlađi vozači izazovu otprilike trećinu nesreća na cestama. To jest, starci su daleko od rizične skupine vozača.

Je li onda sistem kod nas naprosto naopako postavljen, s ob­zirom na to da u EU nekoliko zemalja uopće nema propisane li­ječničke preglede za starije vozače, dok velika većina ostalih to propisuje, ali temeljem potvrde liječnika opće prakse, a ne nepo­znatog liječnika medicine rada? Da ne spominjem SAD gdje moja prijateljica Helen koja ima 92 godine ili Tony od 89 svakodnevno voze bez da netko zbog dobi sumnja u njihove sposobnosti.

     U polemici oko prijedloga zakona Sindikat umirovljenika Hr­vatske i Matica umirovljenika Hrvatske predložili su logično rje­šenje, ono što je praksa u većini zemalja EU, da se ostane samo na uvjerenju liječnika opće prakse. I da pregled nije obavezan za sve starije od 65 godina. Jer kad razmislite, zašto onda uopće ići kod svoje liječnice po uvjerenje? Je li ovo dupliciranje posla nuž­no zato što jedan liječnik ne vjeruje drugom? Misli li liječnica me­dicine rada da moja liječnica laže da sam sposobna voziti? Ili je možda u pitanju nešto sasvim treće, pokušaj da i medicina rada zaradi na obaveznim pregledima i da se cijela priča svede na ku­povinu uvjerenja? Jer, i to je ovdje sasvim moguće". (Jutarnji list, 18. svibnja 2019.)

Slavenka Drakulić

 

 

MUP odgovorio na upit: Prebacivanje loptice

 

     Ministarstvo nadležno za Zakon o sigurnosti na cesta­ma je Ministarstvo unutarnjih poslova. Uputili smo na elektronsku adresu MUP-a upit i zahtjev za tuma­čenjem postupanja u gornjem slučaju te zamolili za žurni odgovor jesu li sve instancije postupile sukladno Zakonu o sigurnosti prometa na cestama u slučaju koji iz osobnog iskustva opisuje kolumnistica i spisateljica Slavenka Drakulić (Jutarnji list, 18.5.2019.), te upitali ne bi li MUP trebao izraditi postupnik. Primili smo odgovor:

 

     „Člankom 222. stavkom 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, broj 67/08, 48/10, 74/11,80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17) propisano je da se vozačka do­zvola za upravljanje vozilima Am, A1, A2, A, B, BE, F i G kate­gorije izdaje se s rokom važenja od 10 godina.

 

     Prilikom produljenja vozačke dozvole vozač je dužan podvrgnuti se zdravstvenom pregledu za vozača u slučaju kada je obveza zdravstvenog pregleda utvrđena zdravstve­nim uvjerenjem na temelju kojeg je vozačka dozvola izdana.

 

     Stoga, ako je vozaču u zdravstvenom uvjerenju nave­dena obveza ponovnog pregleda (kontrola), za produženje važenja vozačke dozvole mora se podvrgnuti zdravstve­nom pregledu za vozača i donijeti uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti.

 

     Zdravstvene preglede obavljaju zdravstvene ustanove i trgovačka društva koja obavljaju djelatnost medicine rada i specijalisti medicine rada u privatnoj praksi, a koje određuje Ministarstvo zdravstva. Određivanje vrste i opsega pregleda je u nadležnosti navedenog Ministarstva i propisano je Pra­vilnikom o zdravstvenim pregledima vozača i kandidata za vozače (Narodne novine, broj: 137/15 i 132/17).

 

     Slijedom navedenoga, odgovor na vaše upite u vezi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti za upravljanje vozilom osobe koja ima dijabetes ili drugu bolest, kao i sadržaja uvje­renja koje se izdaje prilikom zdravstvenog pregleda, a što uključuje i određivanje ponovne obveze zdravstvenog pre­gleda, nije u nadležnosti ovog Ministarstva, već    Ministarstva zdravstva. S obzirom na Vaše primjedbe upoznat ćemo Mini­starstvo zdravstva kako bi se u budućnosti pronašlo optimal­no rješenje u vezi zdravstvenih pregleda vozača".

 

     Očito je kako MUP prebacuje lopticu na Ministarstvo zdravstva, umjesto da zajedno razrade transparentan postupnik! Ovako ostajemo izgubljeni i oguljeni u raljama bi­rokracije.