UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

PALIJATIVNA SKRB U HRVATSKOJ

Umiranje u getu ili u obitelji

     Susjedi su mislili mjesecima kako je tiha starica iz garsonijere na katu iznad njij u zagrebačkom kvartu u središtu grada otputovala nekim rođa­cima ili otišla u toplice, jer pamte kako je prije nekog vremena pala na stepe­nicama i slomila kuk. A onda je počelo smrdjeti. Konačno su pozvali policiju i ovi su provalili u stan. Tamo su ih doče­kali oblaci muha i - tijelo stare susjede. Hitno je provedena dezinsekcija, odve- zeni ostaci na obdukciju, a otužni teški miris mrtvog tijela još se tjednima skri­vao u hodnicima zgrade.

     Nije to bio ni prvi, ni rijedak takav slučaj. Osamljeni i napušteni starci umi­ru sami, a katkad ih se mjesecima ne ot­krije. Povezanost unutar obitelji sve više slabi, telefonski pozivi sve su rjeđi.

Novac i samo novac

     Druga baka sa zagrebačke Trešnjev- ke isto je slomila kuk na stepenicama, ali svoje obiteljske kuće, u kojoj je živje­la sa zaposlenim sinom, snahom i dvije unuke. Kako je vraćena iz bolnice, više nikada nije izašla iz stana sljedećih šest godina, ostala nepokretna i zarobljena u svojoj sobi.

     Kad je sin vidio kako joj zdravstvo osigurava samo dva posjeta tjedno patronažne sestre, reorganizirali su svoje i bakine financije i osigurali joj njegova­teljicu na pola radnog vremena za 3.000 kuna mjesečno. Sin i snaha bi joj prije posla promijenili pelene, a onda bi baka imala njegu barem dio vremena. Često je nazivala sina usred posla i on bi svaki put dojurio kući. Tako šest godina nisu imali godišnjeg odmora, uvijek„dežurni" u popodnevnoj smjeni za umiruću baku. Ova je obitelj imala novce i imovinu.

     Susjeda apotekarica ne živi s bole­snom nepokretnom majkom sa sela, ali ima dovoljne prihode te plaća njegova­teljice u tri smjene. Tako izgleda da je sve u novcu i obitelji. Ništa ili vrlo malo od organizirane društvene skrbi za humano umiranje.

Gdje se umire

     Hrvatska nema mrežu javnih hospicija, što je uobičajeno u brojnim europ­skim zemljama. Orijentacija umiranja je na vlastiti dom, gdje god je to moguće. Istina, u bolnicama ima sve više speci­jaliziranih palijativnih odjela ili odsjeka pri onkološkim i sličnim odjelima, a većina domova umi­rovljenika osnovala je neslužbe­ne palijativne stacionare.

     U novije vrijeme postoje i mobilni palijativni timovi, pa je tako Dom zdravlja Centar u Za­grebu još 2012. osnovao takav tim, te mu osigurao kvalitetnu edukaciju. Palijativni timovi od­laze u kućne posjete bolesnici­ma, posreduju i povezuju s dru­gim službama zdravstvene, so­cijalne i duhovne skrbi. Mobilni palijativni tim čine liječnik, medicinska sestra i vanjski suradnici koji, prema po­trebi, pružaju psihosocijalnu i duhovnu podršku, podršku pri žalovanju te po­sudbu pomagala.

Sve na leđa obitelji

     Obitelj kao temeljna socijalna jedini­ca ima najvažniju ulogu u palijativnoj skr­bi, jer presudno utječe na sudbinu umiru­ćeg pacijenta, odnosno o njoj ovisi kako će pacijent provesti svoje najteže trenut­ke kada je u terminalnoj fazi bolesti.

     Dakle, sustav palijativne skrbi u Re­publici Hrvatskoj je zamišljen tako da se terminalne bolesnike smješta u pali­jativne jedinice samo kako bi se njiho­vo zdravstveno stanje privremeno, ne trajno, jer to naprosto u takvim teškim slučajevima nije moguće, poboljša do te mjere da umirući pacijent može doći u svoj dom kako bi u okruženju svojih najmilijih mogao umrijeti. Cilj palijativ­ne skrbi je podizanje kvalitete života i umirućih i njihove obitelji/njegovatelja, ali hrvatski zakoni su u ovom području podnormirani. No, ipak se barijere pomi­ču. Tako će se još ove godine izmjenama Zakona o socijalnoj zaštiti uvesti i insti­tut njegovatelja za starije osobe, čime bi se članovima obitelji omogućilo da uz naknadu skrbe o svojim starima.

     Sigurno je da Hrvatska kasni u orga­niziranju palijativne skrbi, jer tek kad je legendarna liječnica Anica Jušić 1999. godine osnovala Hrvatsku udrugu pri­jatelja hospicija, dobila je deklarativnu potporu Ministarstva zdravstva. Šokan- tno je što u Hrvatskoj postoji jedna jedi­na hospicijska jedinica - Regionalni hospicijski centar, čiji je osnivač spomenuta udruga, a izvršitelji pretežno dobrovoljci koji otkidaju od svog slobodnog vreme­ na i odmora kako bi radili na ostvarenju osnovnog ljudskog prava - prava na što kvalitetnije umiranje.

Muhe na ispraćaju

     Danas Hrvatska za 26-47 tisuća bo­lesnika u potrebi za palijativnom skrbi godišnje ima skroman broj palijativnih ležajeva. Ipak, postoji kakav-takav Naci­onalni program razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj 2017. - 2020., a sve više i županije pokušavaju izgradi­ti potrebne kapacitete za privremeni smještaj palijativnih bolesnika. Tako je, primjerice, u Službi za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Ma- rof Opće bolnice Varaždin izgrađen i opremljen bespovratnim sredstvima Europske unije najmoderniji centar za palijativnu skrb u Hrvatskoj. U tijeku je izrada županijskih strategija palijativne skrbi i time bi se trebao učiniti bitni po­mak. Na posljetku treba naglasiti kako trenutno u Hrvatskoj službeno postoji samo jedan hospicij - Ustanova za pa­lijativnu skrb hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić" u Rijeci. Hospicij je ustanova za umiruće koji nemaju obitelj ili obi­telji nije moguće o njima skrbiti, a ta­kvih je ležajeva premalo za hrvatske potrebe. I dok se to ne razvije i izgrade potrebni kapaciteti, zaboravljene stari­ce i starci će umirati sami, a muhe će ih ispratiti na posljednji počinak. Može li drukčije?