UVODNA RIJEČ

Potemkinova sela na Pavićev način

Piše: Jasna A. Petrović

     Sigurno znate što su Potemkinova sela? To je metafora nazvana po ruskom vojskovođi i knezu Grigoriju Potemkinu, koji je kao namjesnik novoosvojenih krajeva (Krim i priobalje Crnog mora) po opustjelim stepama juž­ne Rusije dao sagraditi, pored puta kojim se trebala kretati carica Katarina II. sa svojom pratnjom, lažna sela (kulise), s lažnim seljacima (manekenima), lažnim pastirima i lažnim stadima (koja su premještana po potrebi). Time je obmanuo caricu Katarinu II., koju je oduševila lažna slika brze i uspješ­ne obnove kojom je rukovodio Potemkin.

     Naš Potemkin mirovinske reforme Marko Pavić, ministar rada i mirovinskog sustava, ima obje stvari potrebne da bi se uspjelo u životu: neznanje i samopouzdanje. Prepun vi­talnosti ophodi sve moguće skupove i novinare, te naglaša­va kako Hrvatska ima najdarežljiviji mirovinski sustav - na svijetu.

     Ministar koji je po struci meteorolog i oceanograf, sa­znao je kako je WTF (Svjetski trgovinski forum) objavio popis zemalja u kojima umirovljenici dobivaju više od sto posto radničke plaće. A na čelu popisa su Hrvatska i Nizozemska. I umjesto da ministar nazove kojeg uglednog stručnjaka iz redova HZMO-a, što smo mi učinili; ili dva-tri ugledna znan­stvenika za mirovinski i socijalni sustav, poput dr. Vladimira Puljiza ili dr. Antu Škembera, koje smo također kontaktirali, odmah bi saznao kako je došlo do ozbiljne zabune, te da je hrvatski mirovinski upravo suprotno - najškrtiji na svijetu, zajedno s britanskim.

     Je li moguće da nije došlo do zabune, nego da pohle­pni hrvatski umirovljenici gule državu sa čak 29 posto ve­ćom mirovinom od (svoje) plaće? Nije moguće. To i najveći laik zna izračunati na prste. O tome najbolje svjedoči omjer uplata u mirovinski fond i isplata mirovina na primjeru umi­rovljenika s 40 godina mirovinskog staža. Naime, muškarac s prosječnom hrvatskom plaćom (6.000 kuna) u 40 godina staža uplati oko 740.000 kuna mirovinskog doprinosa, a na­kon što po sadašnjim pravilima ode sa 65 godina u mirovinu te doživi prosječnih 74,4 godine života s mirovinom od 50 posto plaće (3.000 kuna), ukupno dobije oko 340.000 kuna. Dakle manje od 50 posto uplaćenih sredstava. Matematika kaže kako je udjel prosječne neto mirovine u prosječnoj neto plaći 38 posto, a bruto mirovine u bruto plaći 29 po­sto. Poznate su to brojke, jednako kao i one da je 52,5 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva, a da je svaka treća osoba starija od 65 godina u zoni rizika od siromaštva.

     Ministar Potemkin Pavić to nije provjerio, pa je povje­rovao u WTF, jer on i inače vjeruje u financijsku industriju, a oni ne mogu pogriješiti, zar ne?! Poslagao je tako uz pu­stopoljinu bijede i siromaštva gomilu manekena s golf pa­licama i američkim osmjehom i pokušava nas uvjeriti kako nam je sustav najdarežljiviji, pa onda i ne treba povećavati mirovine. A kod njega je sve uljepšano: u intervjuu televizi­ji N1 povećao je tu megadarežljivost sa 129 na (l)33 posto. Plenković I. je radosno prošetao putem, samo je pitanje, je li ga, poput Katarine II., oduševila lažna slika brze i uspješne mirovinske reforme kojom rukovodio Pavić.

     Nije drukčije niti s drugim mirovinskim stupom za koji bi ministar povećao davanja sa pet na sedam ili čak 10 po­sto, očaran fantastičnim uspjehom fond-menadžera koji su čarobnim štapićem i visokim bonusima pretvorili 70 milijar­di kuna u 93 milijarde. I nije upitao desetak uglednih znan­stvenika nije li prava istina da su, ako se uračunaju prijela­zni troškovi drugog stupa, proizveden zapravo gubitak od 9,3 milijarde kuna na štetu javnih financija. I tako se kulise Potemkinovih sela dalje slažu uz cestu, a Plenković prolazi, prolazi...

 

 

 

 

 

 


 

NACIONALNO VIJEĆE ZA UMIROVLJENIKE I STARIJE OSOBE

Ignoriranje umirovljeničkih predstavnika

Hitna 15. sjednica Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe održana je 16. prosinca 2014. godine, s glavnom temom davanja mišljenja na Prijedlog Programa provedbe Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj (2014.-2020.).

Nakon što su umirovljenički predstavnici višekratno zamjerali što se mnogi značajni zakoni i dokumenti nađu u Vladi ili Saboru, a da nisu predočeni na razmatranje umirovljenicima kao zainteresiranoj skupini, paradoksalno je da je na dnevni red (konačno) stigao Prijedlog Programa provedbe Strategije koja uopće nije bila dostavljena Nacionalnom vijeću, niti uvrštena u dnevni red. Tako su umirovljenički predstavnici kroz prijedlog provedbenog dokumenta prvi put imali priliku očitovati se  i o strategiji.

Nakon uvodne prezentacije pomoćnice ministrice socijalne politike i mladih Ive Prpić, kad se očito očekivala formalna suglasnost Nacionalnog vijeća, jer je kroz koji dan usvajanje provedbenog dokumenta uvršteno na koordinaciju Vlade, pola sata je primjedbe Sindikata umirovljenika Hrvatske nizala predsjednica Jasna A. Petrović. Nakon nje se oštrim primjedbama javio i Želimir Manenica, predsjedavajući Koordinacije umirovljeničkih udruga i zajednica Hrvatske. No, kako je bilo jasno da se očitovanje tražilo tek forme radi te da bez hitnog usvajanja takvog dokumenta neće biti moguće iz europskih fondova  izvući sredstva potrebna za sektor socijalnih usluga, od SUH-a i Koordinacije zatraženo je da sljedećeg dana dostave primjedbe u pisanoj formi. Primjedbe su dostavljene, a Vlada je 23. prosinca usvojila gotovo nepromijenjen tekst.

Milan Tomičić, zamjenik predsjednice SUH-a, uvodno je na sjednici zatražio prestanak manipuliranja zapisnicima sjednica, jer se citiraju samo izjave ministra rada i mirovinskog sustava te njegovih pomoćnika, dok se primjedbe umirovljeničkih predstavnika prešućuju i isključuju. Dogovoreno je da će se navoditi barem tko je sve sudjelovao u raspravi i kratko navesti o čemu.

O programu rada Nacionalnog vijeća nije se raspravljalo, jer je dostavljeni dokument nedovoljno transparentan, te je odlučeno da će se grupirati i doraditi.

Komentari SUH-a na Prijedlog Programa provedbe Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u RH:

Siromaštvo starijih osoba nije prepoznato!

  • Neshvatljivo je kako će se siromaštvo spriječiti ili „liječiti“ predstečajnim nagodbama, uvođenjem poreza na nekretnine ili individualizacijom rizika starosti kroz jačanje drugog mirovinskog stupa? Naime, takve mjere Vlada RH predviđa kako bi, među inim, svaku treću osobu stariju od 65 godina (a toliko ih je izloženih siromaštvu ili socijalnoj isključenosti) spasila od siromaštva.
  • Provedbeni program je pisan međusektorski, bez zajedničke redakture (copy-paste), pa je stoga nekonzistentan, nepovezan, preekstenzivan, nekonkretan, netransparentan i katkad promašenog diskursa. Provedbeni program ne počiva na analizama i pokazateljima, pa je stoga, osim dijelom u području socijalne skrbi, nepotkrijepljen stvarnim mjerama, već „slijepljenim“ političkim stajalištima i pamfletima. Mjere su najčešće deklarativne, bez osiguranih financija, a nemali dio ih nema veze sa siromaštvom, već su tamo zalutale.
  • Čak ni dostupni podaci nisu korišteni kao osnova za mjere, niti (nove) zakonske odredbe. Nigdje se ne iščitava (panična) potreba donošenja mjera za borbu protiv siromaštva u zemlji u kojoj su starije osobe najsiromašnije u EU (s Ciprom i Bugarskom). Dakle, jedan od temelja svake strategije, analize i na njima postavljeni nacionalni ciljevi za smanjenje siromaštva prema dobi i spolu – uopće nije ispunjen. Svaka treća osoba starija od 65 godina je siromašna ili socijalno isključena!
  • Nigdje se ne spominju solidarnost i redistributivnost, a osobito ni slova nema od međugeneracijske solidarnosti, na kojoj u pravilu počivaju sve europske strategije borbe protiv siromaštva. Naša provedbena strategija počiva na individualizaciji rizika starosti, bolesti i siromaštva, s nepreciznom državnom odgovornošću.
  • Provedbeni program, kao i Strategija, uopće nemaju rodnu dimenziju, iako je poznato kako je čak 52 posto osoba starijih od 65 godina u samačkim ženskim domaćinstvima u zoni siromaštva, u odnosu na npr. 25 posto svih starijih osoba u RH. Siromaštvo je, poznato je, feminizirano u cijeloj Europi, te je trebalo voditi računa i o tom aspektu, jer su u protivnom mjere univerzalizirane tako da su preopćenite i time neučinkovite. U Hrvatskoj prosječna ženska mirovina je 18 posto niža od muške, pa je i tu dimenziju trebalo uzeti u obzir ne samo kod socijalnih usluga i potpora, već i u području socijalne uključenosti, učenja o pravima, pravu na rad, modela stanovanja itd. Rodni aspekt siromaštva je u programskim sažecima Europske komisije iz 2010. kao Godine borbe protiv siromaštva, među osam glavnih prioriteta, stavljeno na peto mjesto.
  • S obzirom na to da je starijim osobama (dijelu umirovljenika) vraćeno pravo na rad, a uvjereni smo da će po zahtjevu za ocjenu ustavnosti ZOMO-a to pravo biti vraćeno prijevremenim starosnim umirovljenicima, svakako je u mjere trebalo unijeti i poticanje obrazovanja za starije radnike/osobe, kao i donošenje poticajnih mjera za povećanje stope radne aktivnosti i zaposlenosti starijih, odnosno za njihovo zapošljavanje. Hrvatska je po stopama radne aktivnosti i zaposlenosti na dnu Europske ljestvice.
  • U strateškom području stanovanja i dostupnosti energije uopće se ne pokušava izaći iz modela stanovanja za siromašne starije osobe, već se samo načelno ponavlja kako treba osigurati proces deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne skrbi, što je posve općenita, pa i promašena poruka. Jednako tako se pitanje dostupnosti energije za starije siromašne građane uopće ne spominje, iako su upravo starije osobe, i to na rubovima gradova, u zaboravljenim stanovima, te u ruralnim područjima, one koje su nasmrt smrznute.
  • Strateško područje o pristupu socijalnim naknadama i uslugama je svakako najkonkretnije ali u njemu nedostaje puno aspekata. Primjerice, kad se govori o „osobama koje pate od nedostatka hrane i/ili teške deprivacije“, uopće se ne spominju starije osobe, iako su one, uz djecu, najmasovnija grupacija siromašnih u RH. Držimo da je potrebno konačno uvesti (Plan 21!) tzv. socijalnu mirovinu odnosno državnu potporu za građane starije od 65 godina bez mirovine i prihoda, jer je pouzdano dokazano kako je to temeljna mjera za borbu protiv siromaštva starijih osoba, te je, npr. u Mađarskoj, dovela do vrlo niskog postotka (10%) starijih osoba izloženih siromaštvu, u odnosu na hrvatskih gotovo tri puta više. Naravno, mađarska tajna je i u adekvatnijim mirovinama (što su učinili održivim, kao i Poljska, Češka i Slovačka, ukidanjem drugog stupa kapitalizirane štednje).
  • Postavlja se i pitanje uvođenja minimalne mirovine, umjesto najniže, koja bi bila na teret socijalnog proračuna. Nadalje, tek sporadično se spominju npr. naknade za vrijeme bolovanja, naknade za nezaposlenost, obiteljske mirovine, partnerska prava, kao i povlastice za određene kategorije (npr. besplatni ili pogodovani javni prijevoz za starije od 65 godina itd. Te je mjere trebalo razraditi  kao preventivne.
  • Nigdje se ni ne spominje tzv. linija siromaštva, koju je svojedobno izračunao Državni statistički zavod i trebala je poslužiti za većinu socijalnih prava, pa i kao cenzus za dopunsko zdravstveno osiguranje, odnosno za liniju ispod koje osiguranik ne plaća za tu proširenu uslugu. I dalje smatramo da se linija siromaštva treba ugraditi u sve provedbene strategije.
  • Kada je riječ o institucijama domova socijalne skrbi, neprekidno se ponavlja kako se trebaju deinstitucionalizirati i transformirati, pa to vrijedi i za domove za starije osobe. Takav trend u EU je propitkivan, jer su se deinstitucionalizirani modeli pokazali neučinkovitima i preskupima (po 20 osoba tjedno mora dolaziti u stan potrebite starije osobe). Takve općenite i univerzalne ciljeve stoga treba izbjegavati, odnosno precizirati ih, pri čemu je nedvojbeno kako je izvaninstitucionalna skrb (npr. gerontodomaćice, dostava obroka i sl.) izuzetno korisna, ali ne i jedini model skrbi.
  • Potrebno je definirati ciljeve glede domova za starije osobe, jer u RH je obuhvaćenost vrlo niska, ispod 2 posto, u odnosu na prosjek EU od 5 posto, pa se postavlja racionalno pitanje čemu će služiti postojeći domovi, hoće li služiti postupnom prijelazu na udomljavanje isključivo siromašnih (kao što se vidi iz dokumenata o bodovanju za prijem u dom), ili će biti tržišnog modela. U mjere svakako treba uključiti i specijalizaciju i kategorizaciju domova umirovljenika, za nepokretne, palijativne slučajeve, za bolesti stare dobi (Alzheimer, Parkins, multipla skleroza, nepokretnost, psihičke bolesti itd.), jer upravo takve bolesti najčešće su praćene siromaštvom i socijalnom isključenošću.
  • U niti jednom dijelu provedbenog programa nema starijih osoba kao zlostavljanih osoba, koje su često žrtve nasilja u obitelji ili zajednici, a k tome su često i ekonomski zloupotrebljavane. Posljedica ekonomskog, fizičkog i psihičkog zlostavljanja najčešće je siromaštvo, pa i beskućništvo. Ako ih se nigdje ne prepoznaje kao takve, normalno da nema niti mjera.
  • Pozdravlja se što se potiče „razvoj volonterstva i dobrosusjedske pomoći“, no SUH ima direktno iskustvo kako su po formiranju Ministarstva socijalne politike i mladih svi projekti koje je SUH vodio s više stotina volontera diljem Hrvatske, odmah otkazani. Mjere ni tu nisu konkretne.
  • Dostojanstveno umiranje se spominje samo u području pristupa zdravstvenom sustavu i to tako da se planira reorganizacija bolničkih djelatnosti. Palijativna skrb nije isključivo zdravstveno, već multidisciplinarno i multisektorsko pitanje, te ga treba s pojačanom pozornošću pretočiti u konkretne mjere. Sramotno je da Hrvatska doista nema niti jedan hospicij, pa čak ni glavni grad.
  • Tzv. zdravstveni segment je vrlo površan i nekonkretan, te je očito da se samo „pejstalo“ gotove programe. Kod pitanja organizacije pomoći za ranjive skupine, samo na jednom mjestu se spominje dob i to starijih muškaraca iznad 65, te žena iznad 60 godina. Zašto te godine, s kojom svrhom, kojim kriterijem?
  • Apsolutno je nepojmljivo da se u mjeri „Promicanje zdravlja i prevencija zaraznih te kroničnih nezaraznih bolesti“ nabrajaju apoteke i pružatelji dentalne zaštite, poimence s vlasnicima i nazivima, i to samo za okruženje Zagreba.
  • Dugoročna skrb o starijima i potrebitima se spominje sporadično i ne prepoznaje kao jedno od glavnih pitanja koje nastoje riješiti europske zemlje, te se planira i donošenje posebne direktive. Svakako ju treba uključiti i u provedbeni program mjera, jer društvo koje stari poput našega kroz adekvatnu strategiju i politike dugoročne skrbi prevenira siromaštvo.
  • U strateškom području za skrb o starijim osobama, nije transparentno da se diskriminacija na temelju dobi doista može suzbijati i obrazovanjem, ne spominju se škole gdje takva edukacija treba otpočeti, već tečajevi za državne i javne službenike. Nedostatno i treba proširiti.
  • Nigdje se ne naglašava prvi potrebni korak u borbi protiv siromaštva starijih osoba, a to je kako ih uputiti i naučiti o njihovim pravima. Ta dimenzija potpuno izostaje i potrebno ju je uključiti i razraditi, jer to je početak gdje suzbijanje, te sprječavanje siromaštva starijih započinje.
  • Mjera o poticanju razine svijesti o zdravom životu, što nazivaju aktivnim starenjem, kada ne bi bila tužna, bila bi smiješna. EU je imala 2012. Godinu aktivnog starenja, kad su brojnim deklaracijama i mjerama definirali kako je riječ o nizu politika utemeljenih na međugeneracijskoj i inim strategijama, a ovdje je aktivno starenje definirano kao zdravi stil života. Izbrisati tako promašenu mjeru te pozivom na deklaraciju EK potrebno je unijeti više mjera vezanih uz aktivno starenje, jer tu je riječ o prevenciji siromaštva.
  • Jednako je promašena i mjera praćenja provedbe novog ZOMO gdje se kao jedna od mjera spominje drugi mirovinski stup u svrhu borbe protiv siromaštva starijih, kada je analizama dokazano kako taj stup nema elemente solidarnosti i distributivnosti, vodi ka siromašenju i ne sprječava siromašenje u starijoj dobi. Taj dio treba svakako izbaciti iz strategije, jer je besmislen.
  • Još jednu mjeru treba izbaciti jer je zalutala u ovaj provedbeni program, a to je mjera provođenja postupka predstečajne nagodbe. Time ćemo prevenirati siromaštvo?
  • Definitivno za izbacivanje je i mjera uvođenja poreza na nekretnine, kao mjere za borbu protiv siromaštva. Kako je više od 70 posto nekretnina u vlasništvu starijih osoba, posve je izvjesno kako (će) uvođenje takve mjere povećati siromaštvo starijih osoba, te omogućiti bogaćenje bogatih na račun siromašnih starica i staraca koji neće moći prodati svoje nekretnine i platiti poreze na nerazvijenom tržištu nekretnina (ne njihovom krivnjom).
  • Vrlo se slabo i nedovoljno razrađuju mjere za ublažavanje posljedica prezaduženosti stanovništva (ovrhe, blokade računa, zaštićeni računi, deložacije itd.), a pritom donošenje zakona o stečaju potrošača treba preimenovati u problem stečaja građana, jer oni nisu zbog potrošnje, već zbog siromaštva, zapali u dugove. Mjera koja bi bila korisna je svakako informiranje starijih građana o njihovim pravima (pa i kao potrošača), davanje besplatnih pravnih savjeta i pomaganje u sprječavanju siromaštva. Tu svakako ulaze i zelenaški krediti, razni bankarski paketi, a osobito ekonomske zloporabe kroz ugovore o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju.
  • Nedopustivo je da se u mjeri za razvoj financijske pismenosti građana navodi isključivo udruga „Potrošač“, te ovdje, kao i svugdje drugdje, treba navoditi samo organizacije civilnog društva, a ne pogodovati nekima, a isključivati druge.