UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

KAKO SU UMIROVLJENICI OSUJETILI BIZNIS MEDICINE RADA

 Vozačke dozvole bez dobnog ograničena

 Eto kako smo spasili starije vozače bez suvišnih zašto!

 

     Možda se nekom čini da se za­koni tek tako donose, netko napiše tekst izmjena zakona, pa se to stavi na online savjetovanje, nakon čega se primjedbe onih koji su informatički pismeni i nadobudni te ih unesu u online savjetovanje, uglav­nom ne prihvate. Potom ide prijedlog zakonskih izmjena na Vladu, upućuje ih se na saborske odbore da bi konačno stigli na dnevni red Hrvatskog sabora, gdje pojedini klubovi pripremaju svoje amandmane.

     Tako je bilo i sa Zakonom o prome­tu na cestama, o kojem smo prošlih go­dina intenzivno pisali, jer je snažni lobi medicine rada u jednom navratu uspio, naglim izmjenama zakona usred ljeta i praktički bez javne rasprave, ishoditi izmjene kojima su stariji od 65 godina trebali ići na redovite zdravstvene pre­glede kod (nepoznatog) liječnika medi­cine rada te platiti svaki put najmanje 450 kuna, i to u dobi kad se smatra da su još itekako dužni i sposobni raditi.

 Moj me doktor dobro zna

     U europskim zemljama većinom nema dobnog ograničenja, a potvrde o zdravstvenoj sposobnosti za vožnju daju njihovi liječnici primarne zdrav­

 

stvene zaštite, i to besplatno. Tako je bilo i u našem zakonu jasno propisa­no da je primarni liječnik, onaj koji zna koje bolesti i terapije imate, izvijestiti vas i policiju da privremeno ili trajno niste sposobni za vožnju. Ali od toga nema profita za medicinu rada pa su digli bunu. Uglavnom, Matica i Sindi­kat umirovljenika su, što odvojeno, što zajedno pisali Vladi, ministru unu­tarnjih poslova, a SUH je čak i podnio pritužbu protiv MUP-a zbog diskrimi­nacije starijih osoba, i, kad je sve bilo gotovo, opet se krenulo u izmjene Zakona o prometu na cestama u skla­du s odredbama osvježene europske    Direktive o vozačkim dozvolama koje se odnose na kardiovaskularne bolesti i dijabetes.

     Tako je izmijenjeni zakon došao u Sabor. Sve bi dobro prošlo da se me­dicinski lobi pri Mostu nezavisnih lista nije domislio dati amandman kojim traže „obvezu zdravstvenih pregledn nakon navršenih 65. godina, svakih slje­dećih 5 godina života".     Tako je Most odlučio protiv interesa oko 200.000 starijih osoba za volanima u Hrvatskoj, pogodovati biznisu medicine rada.

     Srećom, na noge su se digle umi­rovljeničke udruge, pa je SUH lobirao stranke na vlasti i oporbene, dok je Matica dala javno priopćenje. Ovaj put su pobijedili slabiji i ranjiviji. Liječ­nici opće prakse - besplatno - treba­ju obavijestiti bolesne o njihovoj (ne) sposobnosti za vožnju, jer oni i jedini znaju stvarno stanje zdravlja svakog svog pacijenta.

TKO SMIJE I TKO NE SMIJE VOZITI?

     Što je novo? Bitno su postrožene provjere zdravlja za srčane bolesnike, a za vozače amatere s dijabetesom su malo fleksibilnije, jer je stanovništvo sve starije, a dijabetičara je sve više. Riječ je o usklađivanju s novom direkti­vom koja obuhvaća više od 20 kardiovaskularnih stanja kod kojih se vozačka može izdati ili produljiti uz uvjet da je stanje djelotvorno liječeno i da je oso­ba pod redovitim zdravstvenim nadzorom te još desetak u kojima se vozačke ne izdaju niti produljuju (uz moguće iznimke).

     Velika novost je detaljno bavljenje visokim krvnim tlakom. Sada nastupa medicina i treba se izraditi svojevrsni vodič za liječnike primarne zdravstvene zaštite kako bi doista znali prosuditi kad netko više ne smije voziti, neovi­sno o dobi. Primjerice, ograničavajući su faktor za vožnju i simptomi angine pektoris kod manjih napora, a poznato je da pri vožnji iznad 100 km/h raste frekvencija srca. Kako će se to regulirati u praksi, treba vidjeti, ali i što to znači za vozače profesionalce. Kod dijabetesa je razlog za neizdavanje i neproduljivanje dozvole teška ponavljajuća hipoglikemija.

     „Pravi liječnici" su prihvatili ove promjene i pojačanu odgovornost, jer će se time poticati i pacijenti da brinu o zdravlju, ali i podići sigurnost u prome­tu. Cilj je liječiti, a ne oduzeti dozvolu. Time je pojačana i odgovornost MUP-a da, zajedno s liječnicima, utvrdi učestalost pregleda za pojedina oboljenja.