UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

KOME SU OPASNI UMIROVLJENICI:

Pa dajte im konačno dozvolu da rade!

 

     Umirovljenici često nazivaju Prav­no savjetovalište Sindikata umi­rovljenika Hrvatske s upitom mogu li se zaposliti, osobito u sezoni ili u poljoprivredi, a da im se ne obu­stavi mirovina. Naš pravnik onda mora objašnjavati nešto što je nelogično, a to je da je ministar rada bivše Kukuriku koalicije, kada je na zahtjev umirov­ljeničkih udruga konačno po prvi put uveo pravo na rad umirovljenika bez obustave mirovine od 1.1.2014. godi­ne, propisao da se može raditi samo do pola radnog vremena, a zaposliti se mogu samo starosni umirovljenici koji su ispunili dob za umirovljenje.     Isklju­čio je pri tom prijevremene starosne umirovljenike koji imaju bitno više rad­nog staža i uplaćenih doprinosa, kao i invalide s općom nesposobnošću.

SUH je odmah išao na zahtjev za ocjenu ustavnosti takvoga zakona, te još 2015. godine dobio - odbijenicu. Ustavni sud ne voli penziće.

     Kakvi su efekti takvog krnjeg otva­ranja tržišta rada? U Hrvatskoj je danas oko 330.000 umirovljenika u dobi od 40 do 60 godina, a neki od njih mogli bi se vratiti na tržište rada te uz to za­držati mirovinu. Zakon o mirovinskom osiguranju im to priječi, pa se tako na listi zahtjeva nedavnih umirovljeničkih prosvjeda našao i zahtjev za puno pra­vo na rad.

     Prema podacima koje je prikupio SUH, pravo na rad bez obustave mi­rovine ove godine iskoristilo je samo oko 4.000 umirovljenika, što je tisuću više nego na kraju 2016. Uz to, oko 29.000 je u 2016. radilo preko ugovora o djelu ili autorskog ugovora, u sklo­pu kojeg plaćaju doprinose od deset posto za mirovinsko i sedam posto za zdravstveno osiguranje. Umirovljenici to s pravom nazivaju diskriminacijom jer su sve te doprinose već otplatili do stjecanja mirovine.

     No ni hrvatski radnički sindikati nisu podržali pravo na rad umirovljeni­ka, osobito ne temeljem propisa kojim bi plaćali umanjene doprinose ili od istih bili oslobođeni.

"Zašto mlađim umirovljenicima ne omogućiti da rade bez gubitka prava na mirovinu, ako imaju želje za po­slom", poručili su nedavno iz Hrvatske gospodarske komore.

     S druge strane Hrvatska udruga poslodavaca, preferira uvoziti jeftinije radnike iz susjednih i udaljenijih ze­malja, jer se valjda boje da bi im stari i raubovani Hrvati bili preskupi?!

     Da, upravo su to motivi za punu legalizaciju rada umirovljenika; demo­grafsko urušavanje i visok broj mladih koji iseljavaju iz zemlje s cijelim obite­ljima, te rastuće siromaštvo umirov­ljenika, zbog kojeg moraju dodatno zarađivati za preživljavanje.

     Ali, umjesto da se konačno zausta­vi masovni rad na crno starijih osoba i stavi pod kontrolu siva ekonomija, naši na vlasti skloniji su i dalje zadržati nedefinirano stanje. Unatoč očekiva­njima, izgleda da ni Plenkovićeva vla­da, kao niti četvrti u nizu ministar rada i mirovinskog sustava u samo dvije go­dine, nisu skloni liberalizirati pravo na rad starijih osoba.

     U javnosti se često čuje kako će umirovljenici postati konkurencija svojoj djeci i unucima na tržištu rada. To je neistinito, jer se na tržištu rada umirovljenici uglavnom angažiraju na deficitarnim zanimanjima za koja je sve manje mladih stručnjaka te, pre­ma podacima HZMO-a, na poslovima čelnika organizacija, stručnjaka i znan­stvenika pri različitim institucijama ili stručnjaka za koje nema mlađih za­mjena.

     Važnost povratka umirovljenika, posebice onih mlađih, odavno su shvatile velike ekonomije Europske unije, poput Njemačke, Francuske, Ita­lije. Tako, prema podacima Europske fondacije za poboljšanje životnih i rad­nih uvjeta, većina zemalja dopušta rad u mirovini bez obustave, a iznimno dio država, poput Mađarske ili Njemačke, ima ograničenu neoporezivu mjeseč­nu zaradu.

     Iako je u zapadnoeuropskim ze­mljama motiv umirovljenika za rad često želja za održavanjem aktivnog života i zadržavanja socijalne sredine, kod nas umirovljenici žele raditi zbog nedostatnih prihoda, te ostaje pitanje koliko bi njih zapravo željelo raditi da imaju mirovine dostatne za dostojan­stven život - zaključuju u SUH-u. U ze­mljama EU je oko četiri milijuna starijih od 65 godina aktivno u na tržištu rada, dakle oko 15 posto muškaraca i 8 posto žena te dobne skupine.

     "Povratak umirovljenika u svijet rada odlična je ideja, ali ne znam koliko je izvediva. Ako bi se našao motivacijski čimbenik da se vrate u rad, bilo bi dobro. Tko imalo putuje po svijetu zna da stjuardese u američkim avionskim kompanijama imaju po 70 godina, da prodavačice u dućanima u Zapadnoj Europi imaju više od 70 godina. Rad je u svakom slučaju jako dobar način so­cijalizacije. Ako u starosti radite, velike su šanse da ćete biti zdraviji i nećete imati problem s izoliranosti, depresi­jom i slično", ističe dr. Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije. Ovom uvaženom gospodinu treba reći kako hrvatski umirovljenici itekako žele iz ilegale ući u legalnost rada, i to ne zato da bi se socijalizirali, već da bi preživjeli. Zbog siromaštva, dakle, žele raditi bez ograničenja, i bez obustave mirovine.

     Kako je to u drugim europskim ze­mljama? U Austriji za mlađe od 65 go­dina ako je penzija veća od 349 eura, penzija se obustavlja, ali za starije od 65 godina nema nikakvog limita. U Bu­garskoj nema limita, kao ni u Cipru i Ita­liji. Portugal nema limita, kao ni Slovač­ka. U Rumunjskoj se mogu kombinirati rad i mirovina ako je mirovina niža od prosječne bruto plaće. U Sloveniji je također dopušten rad, uz zadržavanje mirovine, ako je osoba prešla starosnu dob za umirovljenje.

     I u Češkoj je sličan princip bez ogra­ničenja za one s mirovinama iznad sta­rosne dobi. Estonije nema baš nikakav limit kao ni Litva i Letonija, dok Poljska ima limite za one koji su mlađi od linije starosne dobi. Švedska i Finska nemaju nikakvih limita, kao ni Luxemburg za starije od 65 godina. U Španjolskoj se reducira mirovina prema dužini radnog dana. U Malti, se za rad do 65 godina starosti plaća 10 posto plaće za dopri­nose, ali čim napunite 65 godina, do­prinosi se ukidaju.

     E, Hrvatska! Kod nas za drugi do­hodak, pa imao ti i 99 godina, moraš plaćati 50 posto svih doprinosa, čime se destimulira rad u starijoj dobi. To što u većini zemlja plaćanje doprinosa prestaje kad se dosegne starosna dob za umirovljene, briga naše političke eli­te ili ih je briga ali samo kako da ogule starce do kraja.