UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

KOME SU OPASNI UMIROVLJENICI:

Pa dajte im konačno dozvolu da rade!

 

     Umirovljenici često nazivaju Prav­no savjetovalište Sindikata umi­rovljenika Hrvatske s upitom mogu li se zaposliti, osobito u sezoni ili u poljoprivredi, a da im se ne obu­stavi mirovina. Naš pravnik onda mora objašnjavati nešto što je nelogično, a to je da je ministar rada bivše Kukuriku koalicije, kada je na zahtjev umirov­ljeničkih udruga konačno po prvi put uveo pravo na rad umirovljenika bez obustave mirovine od 1.1.2014. godi­ne, propisao da se može raditi samo do pola radnog vremena, a zaposliti se mogu samo starosni umirovljenici koji su ispunili dob za umirovljenje.     Isklju­čio je pri tom prijevremene starosne umirovljenike koji imaju bitno više rad­nog staža i uplaćenih doprinosa, kao i invalide s općom nesposobnošću.

SUH je odmah išao na zahtjev za ocjenu ustavnosti takvoga zakona, te još 2015. godine dobio - odbijenicu. Ustavni sud ne voli penziće.

     Kakvi su efekti takvog krnjeg otva­ranja tržišta rada? U Hrvatskoj je danas oko 330.000 umirovljenika u dobi od 40 do 60 godina, a neki od njih mogli bi se vratiti na tržište rada te uz to za­držati mirovinu. Zakon o mirovinskom osiguranju im to priječi, pa se tako na listi zahtjeva nedavnih umirovljeničkih prosvjeda našao i zahtjev za puno pra­vo na rad.

     Prema podacima koje je prikupio SUH, pravo na rad bez obustave mi­rovine ove godine iskoristilo je samo oko 4.000 umirovljenika, što je tisuću više nego na kraju 2016. Uz to, oko 29.000 je u 2016. radilo preko ugovora o djelu ili autorskog ugovora, u sklo­pu kojeg plaćaju doprinose od deset posto za mirovinsko i sedam posto za zdravstveno osiguranje. Umirovljenici to s pravom nazivaju diskriminacijom jer su sve te doprinose već otplatili do stjecanja mirovine.

     No ni hrvatski radnički sindikati nisu podržali pravo na rad umirovljeni­ka, osobito ne temeljem propisa kojim bi plaćali umanjene doprinose ili od istih bili oslobođeni.

"Zašto mlađim umirovljenicima ne omogućiti da rade bez gubitka prava na mirovinu, ako imaju želje za po­slom", poručili su nedavno iz Hrvatske gospodarske komore.

     S druge strane Hrvatska udruga poslodavaca, preferira uvoziti jeftinije radnike iz susjednih i udaljenijih ze­malja, jer se valjda boje da bi im stari i raubovani Hrvati bili preskupi?!

     Da, upravo su to motivi za punu legalizaciju rada umirovljenika; demo­grafsko urušavanje i visok broj mladih koji iseljavaju iz zemlje s cijelim obite­ljima, te rastuće siromaštvo umirov­ljenika, zbog kojeg moraju dodatno zarađivati za preživljavanje.

     Ali, umjesto da se konačno zausta­vi masovni rad na crno starijih osoba i stavi pod kontrolu siva ekonomija, naši na vlasti skloniji su i dalje zadržati nedefinirano stanje. Unatoč očekiva­njima, izgleda da ni Plenkovićeva vla­da, kao niti četvrti u nizu ministar rada i mirovinskog sustava u samo dvije go­dine, nisu skloni liberalizirati pravo na rad starijih osoba.

     U javnosti se često čuje kako će umirovljenici postati konkurencija svojoj djeci i unucima na tržištu rada. To je neistinito, jer se na tržištu rada umirovljenici uglavnom angažiraju na deficitarnim zanimanjima za koja je sve manje mladih stručnjaka te, pre­ma podacima HZMO-a, na poslovima čelnika organizacija, stručnjaka i znan­stvenika pri različitim institucijama ili stručnjaka za koje nema mlađih za­mjena.

     Važnost povratka umirovljenika, posebice onih mlađih, odavno su shvatile velike ekonomije Europske unije, poput Njemačke, Francuske, Ita­lije. Tako, prema podacima Europske fondacije za poboljšanje životnih i rad­nih uvjeta, većina zemalja dopušta rad u mirovini bez obustave, a iznimno dio država, poput Mađarske ili Njemačke, ima ograničenu neoporezivu mjeseč­nu zaradu.

     Iako je u zapadnoeuropskim ze­mljama motiv umirovljenika za rad često želja za održavanjem aktivnog života i zadržavanja socijalne sredine, kod nas umirovljenici žele raditi zbog nedostatnih prihoda, te ostaje pitanje koliko bi njih zapravo željelo raditi da imaju mirovine dostatne za dostojan­stven život - zaključuju u SUH-u. U ze­mljama EU je oko četiri milijuna starijih od 65 godina aktivno u na tržištu rada, dakle oko 15 posto muškaraca i 8 posto žena te dobne skupine.

     "Povratak umirovljenika u svijet rada odlična je ideja, ali ne znam koliko je izvediva. Ako bi se našao motivacijski čimbenik da se vrate u rad, bilo bi dobro. Tko imalo putuje po svijetu zna da stjuardese u američkim avionskim kompanijama imaju po 70 godina, da prodavačice u dućanima u Zapadnoj Europi imaju više od 70 godina. Rad je u svakom slučaju jako dobar način so­cijalizacije. Ako u starosti radite, velike su šanse da ćete biti zdraviji i nećete imati problem s izoliranosti, depresi­jom i slično", ističe dr. Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije. Ovom uvaženom gospodinu treba reći kako hrvatski umirovljenici itekako žele iz ilegale ući u legalnost rada, i to ne zato da bi se socijalizirali, već da bi preživjeli. Zbog siromaštva, dakle, žele raditi bez ograničenja, i bez obustave mirovine.

     Kako je to u drugim europskim ze­mljama? U Austriji za mlađe od 65 go­dina ako je penzija veća od 349 eura, penzija se obustavlja, ali za starije od 65 godina nema nikakvog limita. U Bu­garskoj nema limita, kao ni u Cipru i Ita­liji. Portugal nema limita, kao ni Slovač­ka. U Rumunjskoj se mogu kombinirati rad i mirovina ako je mirovina niža od prosječne bruto plaće. U Sloveniji je također dopušten rad, uz zadržavanje mirovine, ako je osoba prešla starosnu dob za umirovljenje.

     I u Češkoj je sličan princip bez ogra­ničenja za one s mirovinama iznad sta­rosne dobi. Estonije nema baš nikakav limit kao ni Litva i Letonija, dok Poljska ima limite za one koji su mlađi od linije starosne dobi. Švedska i Finska nemaju nikakvih limita, kao ni Luxemburg za starije od 65 godina. U Španjolskoj se reducira mirovina prema dužini radnog dana. U Malti, se za rad do 65 godina starosti plaća 10 posto plaće za dopri­nose, ali čim napunite 65 godina, do­prinosi se ukidaju.

     E, Hrvatska! Kod nas za drugi do­hodak, pa imao ti i 99 godina, moraš plaćati 50 posto svih doprinosa, čime se destimulira rad u starijoj dobi. To što u većini zemlja plaćanje doprinosa prestaje kad se dosegne starosna dob za umirovljene, briga naše političke eli­te ili ih je briga ali samo kako da ogule starce do kraja.