UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DODATNI ZDRAVSTVENI DOPRINOS:

Konačno taj namet ukinite!

 

     Jedan od zahtjeva s liste umirov­ljeničkih prosvjeda održanih 10. listopada 2017. godine u pet gra­dova je i ukidanje dodatnog zdrav­stvenog doprinosa za umirovljenike. Zašto tražimo ukidanje tog dvostru­kog doprinosa na mirovine? To bi trebalo pitati nekadašnju premijer- ku Kosor, koju umirovljenici nemaju ni po čemu dobrome za spominjati. Osim što je 2010. na dvije godine za­mrznula mirovine, pa time direktno dala svoj nemali doprinos siroma- šenju umirovljenika i starijih osoba u Hrvatskoj, uvela je 2009. i dodatni zdravstveni doprinos.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske odmah je podnio prijedlog Ustav­nom sudu za pokretanje ocjene ustavnosti, s tvrdnjom da se njime narušava jednakost pred zakonom, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka i druge vrednote iz članka 3. Ustava. Udruga Hrvatski umirovlje­nik je pak zatražia osporavanje tog nameta zato jer je doprinos za zdrav­stveno osiguranje uvijek bio odre­đivan u jednakim postotcima za sve osiguranike, koji su ga plaćali cijelo­ga radnog vijeka. No, Ustavni sud je rješenjem od 18. veljače 2014. odbio i zahtjev SUH-a i Hrvatskog umirov­ljenika, pa u tom trenutku tim novim doprinosom obvezalo na plaćanje za­pravo sve umirovljenike.

     Naime, u Hrvatskoj svi umirov­ljenici, suprotno europskoj praksi, trebaju plaćati dodatni zdravstveni doprinos i to po čudnim kriterijima i načinima obračuna. Oni s mirovina­ma u visini do prosječne neto plaće od siječnja do kolovoza prethodne godine i branitelji trebaju plaćati 1 (jedan) posto, a s mirovinama viši­ma od prosjeka 3 (tri) posto.

     To je bio konačni ishod 50-tak prezentacija u rodeo kampanji tadaš­njeg ministra zdravstva Milinovića, koji je pod pritiskom javnosti odu­stao od nametanja jednakog dopri­nosa svim umirovljenicima, kako mu je bila prvotna ideja, te odlučio uvesti ga samo za bogatije umirovljenike. U finišu je napravljen kompromis pa se uveo spomenuti jedan posto za siro­mašnije, ali za koje trošak snosi drža­va, te bi ga HZMO trebao redovito uplaćivati u zdravstvenu riznicu.

     Zanimljiv je i detalj da se novi Zakon o doprinosima selektivno pri­mjenjivao, npr. nije primjenjivan za branitelje, iako je to retroaktivno le­galizirano tek početkom 2011.!

I tako je krenuo novi namet koji se u početku skidao s mirovina gotovo 60.000 umirovljenika, koji su imali mi­rovine više od prosječne plaće. Danas je takvih s mirovinama iznad 5.664 kune bitno manje, pa je riječ o oko 25 umirovljenika. Bilo je to prvi put u povijesti zdravstvenog osiguranja da su korisnici mirovina trebali plaćati dodatni zdravstveni doprinos.

     Uskoro je Kukuriku koalicija čvrsto obećala da će ukinuti taj dvostruki namet na umirovljenike, Rajko Osto- jić i Siniša Varga su ipak „prevarili".

     Nije ukinut, jer im nisu dali njihovi ministri financija Linić i Lalovac.

Istina, sličan doprinos postoji npr. u Njemačkoj, dok u Sloveniji nomi­nalno postoji obvezatni zdravstveni doprinos za umirovljenike, koji se u cijelosti i baš za sve pokriva prora­čunom. Našla bi se još pokoja zemlja koja ima neku vrstu doprinosa za du­goročnu skrb, no to su posve druge vrste davanja.

     Logično je očekivati da se ko­načno ukine taj doprinos, koji nema utemeljenja, a osobito stoga što se obračunava na dvojbeni i porezno neskladan način, u potpunosti supro­tan načinu kako se obračunava porez na dohodak.

     Naime, ako već postoje „ra­zredi" u kojima se nešto plaća ili ne plaća, onda je nevjeroja­tan način obračuna dodatnog zdravstvenog doprinosa na na­čin da se do visine prosječne plaće ne plaća ništa, a ako i za jednu kunu korisnik mirovine prelazi iznos od prosječne plaće, dodatni zdravstveni doprinos od čak 3 posto obračunava se na cjelokupni iznos mirovine. Tako se zapravo nešto što je u sušti­ni dohodak (mirovina) ne tretira po poreznoj logici za dohodak, već po poreznoj logici za dobit. Nelogično, zar ne?!

     Ministru Zdravku Mariću SUH je već nekoliko puta slao inicijative za izmjene Zakona o doprinosima, no on se oglušio. Čak nije bio dovoljno pristojan da odgovori, što je dužnost svakog javnog službenika i političara. Stoga, idemo ponovo sa zahtjevom, iz posve principijelnih zakona, jer ovakvog nereda je dosta.

Piše: Jasna A. Petrović